Art-kino

Diptih Aleša Suka i Željke Sukove: Samo za hrabrog gledatelja

Dragan Rubeša

Foto Screenshot "Beskrajni rep"

Foto Screenshot "Beskrajni rep"

Autorski i bračni par Suk ponudio je riječkoj publici u dvije večeri projekcije svojih novih filmova – »Kraj svjetla« Aleša Suka i »Beskrajni rep« Željke Sukove – za koje bi naš kritičar ipak da su prikazani isti dan, iako je riječ o donekle različitim autorskim senzibilitetima



Najavljeni kao »diptih za hrabrog gledatelja«, najnoviji projekti autorskog i bračnog para Suk dogodili su se riječkom Art-kinu u zasebnim programskim terminima. Onaj Aleša Suka – »Kraj svjetla« – prikazan je 19. prosinca, a onaj Željke Sukove – »Beskrajni rep« – dan kasnije. Iako bi efekt bio bolji da su oba prikazana iste večeri, jer svaki traje sat vremena. Riječ je, doduše, o donekle različitim autorskim senzibilitetima.


Združuju ih ipak ljubav prema otocima (Goli Otok vs. Susak) i dramaturški kontrapunkti (ustašoidno ludilo premijere Frljićeva komada ispred zgrade riječkog HNK-a vs. ludilo tokijske Shibuye). Kao što su natpisu »Rijeka prijestolnica kulture« na uvodnoj špici Sukova filma jukstaponirani prizori koji pokazuju njenu »nekulturu«. Sukov komad opisan kao »psalm o slobodi na granicama stvarnosti i iluzije« premijerno je prikazan na prestižnom festivalu dokumentarnog filma u češkoj Jihlavi. A Sukova je imala svjetsku premijeru u Karlovym Varyma u selekciji »Imagina«, posvećenoj eksperimentalnom filmu.


Oboje autora angažirali su u svojim filmovima prijatelje, članove riječkog glumišta (Suk) i članove najbliže obitelji, njihovu kći Jelku i sina Kašpara (Sukova). Ono što je za Suka već pomalo izlizani citat Edmunda Burkea (»Oni koji ne pamte vlastitu povijest, osuđeni su je ponavljati«), Sukova je sublimirala u svojoj intimnoj molitvi »Put do Gospodina vodi preko Sotone«, iako je njen film krcat i brojnim drugim citatima koji se izmjenjuju s dječjim crtežima. Oba filma započinju morem. Samo što je u Suka riječ o moru vatre.





I dok je Sukova prisutnost u »Kraju svjetla« agresivnija, dajući performerima s maskama Mickeya Mousea upute koje dopiru izvan kadra, Sukova je puno diskretnija. Ono što ih povezuje njihova je naglašena estetizacija kadra i autorski formalizam, koji praktički karakterizira čitav njihov opus. S time da postapokaliptični interijeri Golog Otoka postaju Sukov dominantni krajolik, dok ih Sukova dozira diskretnije, u starim stolicama odbačenim u trski Suska i opsesivnoj fascinaciji grobljima kao mjestima propadanja i sjećanja (šifra: »Marijine«).


No tamo gdje Suk igra na estetiku kazališnog performansa koji priziva groteskne Herzogove kreature (šifra: »Gdje sanjaju zeleni mravi«) i rane radove talijanskog ekscentričnog tandema Cipri & Maresco, s Predragom Sikimićem, »ludim« Žakom Valentom i još luđom burleskom naturščika Ranka u sexy vrućim hlačicama, Sukova je bliža estetici Narimane Mari, naročito drugoj epizodi njena komada »Tvrđava luđaka« ambijentiranoj na grčkom otoku.


Poput Tajlanđanina Weerasethakula, koji stavlja najavnu špicu usred filma, to isto radi i Sukova s odjavnom špicom. Ipak najbizarnije dionice njena filma su one rezervirane za sprovod i procesiju na Susku (šifra: »Jesus I trust you«), garniran hrvatskim i američkim zastavama. Jer ono što je u Suka deponij Golog Otoka po kojem bauljaju njegovi performeri, to su u Sukove bukolički pijesak Suska i stijene Visa okrenute naopačke.