X generacija

“Deadpool” redatelja Tima Millera: Logoreja cinizma i autoparodije

Dragan Rubeša

»Deadpool« nije satira, već romantična priča u kojoj su sublimirani svi očaji i užasi generacije bez očeva, čije su žudnje i imaginarij gotovo isključivo virtualni



Već sam pogled na najavnu špicu »Deadpoola« – na kojoj redatelj sebe opisuje kao »An Overpaid Tool« (Preplaćeno oruđe), dok njegovi producenti umjesto klasičnog imena i prezimena bivaju predstavljeni kao ‘Asshats’, a njegova glavna zvijezda Ryan Reynolds se najavljuje kao ‘God’s Perfect Idiot’, dok Morena Baccarin postaje ‘A Hot Chick’ (s potonjim se u potpunosti slažemo) – odmah nam postaje jasno da autorov pristup stripu igra na krajnje nekonvencionalni prosede.


No, kao što je sam autor Tim Miller relativna nepoznanica u svijetu filma jer iza sebe ima tek dva kratkiša, to se isto može reći i za tandem Fabian Nicieza & Rob Liefeld u čijoj je radionici strip nastao, budući da ne pripadaju razvikanijem Marvelovu ešalonu, poput recimo Stana Leeja. Doduše, Miller igra na brojne varijacije Leejeva imaginarija. A lik Deadpoola je osmišljen i kao svojevrsni rođak Wolverinea u lovu na zlog vladinog znanstvenika koji mu je u svom laboratoriju/tamnici podario super-moć.


Izdanak X generacije


Iako su kritičari Milleru gotovo atribuirali auru revolucionara u comics-to-movies genezi – valjda zato jer njegov ‘superantijunak’ puno prostači, pretvara mozak u kašu i krv u gejzir, te u svojim metafilmskim i mizoginim logorejama češće spominje ‘muda’ no što to čini recentna reklamna kampanja na našim malim ekranima koja nas tjera da se ‘počešemo’, zbog čega je u SAD-u film dobio predikat ‘R’ (zabranjeno za mlađe od 17 godina) – stvari ipak nisu toliko subverzivne. Miller je svojevrsni izdanak već zaboravljene X generacije devedesetih, koji baštini ranu fazu Kevina Smitha i njegov postmodernistički cinizam, iako se on napaja i njihovom britanskom pop ostavštinom u rasponu od Wham (soundtrack za romansu Deadpoola i Vanesse) do Sinead O’Connor (nadimak koji je Deadpool dao Colossusovoj partnerici Negasonic Teenage Warhead).




I sam Colossus (Stefan Kapičić) kao najzanimljiviji i najduhovitiji filmski lik, doima se kao da je posuđen iz X-Men franšize, dok mu akcent priziva Belu Lugosija. Zato »Deadpool« nije satira, već romantična priča u kojoj su sublimirani svi očaji i užasi generacije bez očeva, čije su žudnje i imaginarij gotovo isključivo virtualni. Zato junakov jedini istinski monstrum kojeg treba savladati nije okrutni znanstvenik s Very British akcentom, već strah od smrti i bolesti. Jer od svog tog cinizma i antikonformizma, slika se polako ali sigurno počinje umarati, zadavljena masturbativnom, ponavljajućom verbalnošću.


Ljubav pobjeđuje


S razigranim Wadeom Wilsonom/Deadpoolom koji se uporno trudi srušiti onaj ‘četvrti zid’, dok se promatrajući ravno u kameru direktno obraća publici (‘Čija jaja moram titrati da dobijem svoj film?’). Reynolds je svoj film dobio, s testisima ili bez njih. S nešto više splattera, nihilizma, lakrdije i autoparodije, ali i narcisoidne neuroze, no što je bio njegov »Green Lantern«, barem kad je o Reynoldsovim superherojima riječ. Zato je on podario svom liku više superklaunerije u maniri Carreyeve »Maske«, nego superheroizma. Iako se iza te maske krije ‘lice Freddyja Krugera koji je poševio topografsku mapu Utaha’. Maske koja nije u stanju prihvatiti ni sebe kao ‘normalnog’ muškarca (saznanje da ima rak), ni elastičnost besmrtnosti. Ali ljubav je ta koja pobjeđuje.