U epohalnoj knjizi »Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj« u izdanju Queer Zagreba u kojoj su dokumentirana svjedočanstva o privatnom i javnom djelovanju seksualnih i rodnih manjina na ovim prostorima, poglavlje nazvano »Identitet« u kojem se bilježe iskustva, frustracije i traume osoba koje su predugo živjele u ormaru skrivajući vlastitu homoseksualnost, sastavljeno je od niza intimnih ispovijesti koje imaju krajnje simptomatične naslove poput »Strahovi«, »Prikrivanje«, »Prešućivanje«, »Oprez«, »Osjećaj stida i krivnje«, »Činim ono što od mene očekuju«, »Šutjelo se«. Ti naslovi manje više govore sve. Homoseksualnost u Hrvata se prikriva i prešućuje. Ona se prečesto povezuje sa šutnjom, osjećanjem stida i krivnje. Prema njoj se pristupa oprezno. Ona je robinja konformizma. Pogotovu u manjim sredinama. 

    Prema Richardu Jenkinsu, društveni identitet je »naše razumijevanje onoga tko smo mi i tko su drugi ljudi te, recipročno, razumijevanje drugih ljudi tko su oni a tko drugi«. Ali na ovim prostorima Jenkinsova teza uglavnom nije naišla na plodno tlo, iako postoji neko uvriježeno mišljenje da je autanje ženama lakše nego muškarcima. Da to baš i nije tako, pokazuju dva recentna nezavisna filma – »Nije ti život pjesma s Havaja« Dane Budisavljević i »Pariah« afroameričke redateljice Dee Rees. Oba filma bave se reakcijom majki, očeva i braće na autanje njihove kćeri/sestre, s time da je Rees fokusirana na autanje sada i odmah, dok Budisavljević koristi obiteljski ručak/doručak kao svojevrsnu rekapitulaciju roditeljskih reakcija na njeno autanje koje se dogodilo u prošlosti, iako rane ni dandanas nisu u potpunosti zacijelile, ma koliko su se mnoge stvari promijenile na bolje. No, iako je u slučaju Budisavljević riječ o doksu, njegova retorika cinema veritea bliža je dokudrami (na trenutke nam se čini kao da gledamo igrani film), pa je samim time njen prosede puno bliži estetici koju rabi Rees, a koja se oslanja na rane radove Spikea Leeja. S druge strane, Rees je uz američku redateljicu korejskih korijena So Yong Kim ono najbolje što se trenutno zbiva u Amerindie zoni, barem kad je riječ o suočavanjima s temama odrastanja, s tom razlikom što su u Rees odrastanje i autanje nerazdvojni pojmovi. 

   Boksačka vreća

    Ovim filmovima mogao bi se na neki način pridodati i lik muškobanjaste lezbijke iz doksa »Bully« Leeja Hirscha (ne miješati s Clarkovim filmom identična naziva koji se bavi istom temom). Jedna od akterica Hirschova smirenog filma koji secira sve rašireniju problematiku fizičkog i psihičkog maltretiranja u školskim sredinama je Kelby koja priča što znači biti autana lezbijka u Tuttleu, Oklahoma. Odgovor smo manje-više već pronašli u filmu »Dečki ne plaču«, samo što Oklahomu zamjenjuje Nebraska. Kad su učenici saznali za Kelbyno lezbijstvo, počeli su ju tretirati poput boksačke vreće, da bi ju naposlijetku namjerno oborili autom. Nažalost, Hirsch odbija dati riječ njenim zlostavljačima iako bi bilo zanimljivo čuti i njihovu stranu priče ma koliko nas ona iznervirala. Ali zato poziva na akciju putem interneta, premda upravo taj medij sa svojim brojnim forumima i društvenim mrežama često znade odbacivati klince koji se ne žele »uklopiti«. 

  Uvodni kadrovi »Parije« prate vjerojatno prvi odlazak 17-godišnje Alike u lezbijski klub u društvu najbolje joj prijateljice Laure. 

   Apsurdne zabrane

Dok promatra stripericu koja se izvija oko štange uz Khiin »My Neck, My Back«, ona shvaća da ima male šanse pronaći curu ili barem nekog s kime će podijeliti nježnosti jer su oko nje sve sami parovi, za razliku od Laure koja je otvorenija i lakše pronalazi frendicu. Zato se kući vraća sama, zamijenivši u busu disco krpice roza polo majicom. Doma ju dočekuju ogromni križ na zidu i majka (komičarka Kim Wayans u prvoj dramskoj ulozi) koja joj poručuje da joj se nimalo ne sviđa mlada dama s kojom se smucala uokolo. I dok se majka ne može pomiriti da joj se kćer pretvara u »jebenog muškarca«, uz prijetnju da »bog ne radi pogreške«, otac policajac ju podmuklo upita ako je čula za onaj novi klub »Kitty Litter«, ili možda »Cat Box«, tako nekako, da bi joj potom odbrusio da se »drži što dalje od te rupe«. Jedinu krhku podršku pruža joj sestra Sharonda. 

    Iako će Alike pronaći ljubav, film dubinski ostavlja neki teški osjećaj tuge. No, za razliku od filma Dane Budisavljević koji je u nas dostupan svima, američki cenzori se u slučaju »Bullyja« i »Pariah« ponašaju poput onih kineskih u slučaju Yu Li i njene lesbo romase »Riba i slon« koja također pokazuje kćerino autanje pred majkom. Tako su oba filma u SAD-u zabranjena mlađima od 17 godina. Ne mogu ih dakle vidjeti oni kojima se autori obraćaju. No, jedina je dobra vijest da im se dopušta pogledati film u pratnji roditelja. Time će barem u mraku kino dvorane dobiti šansu da se prepoznaju u tuđim sudbinama i suoče sa situacijom s kojom se nisu bili u stanju suočiti u vlastita četiri zida, uz juhicu ili bez nje.