Frankopolis

65. PULSKI FILMSKI FESTIVAL Analiziramo međunarodni program ovogodišnje Pule: Vive la France!

Dragan Rubeša



U odnosu na razvikani Motovun, međunarodni program Pulskog filmskog festivala, poznatiji kao Europolis, nikad nije imao isti medijski tretman, iako njegova ovogodišnja selekcija to itekako zaslužuje. I dok motovunske kanske akvizicije igraju na provjerene autore poput Ceylana i Serebrenikova, Pula je ubola jedan od vrhunaca ovogodišnje kanske konkurencije. Riječ je o filmu »Lazzaro felice« (Sretni Lazzaro) u režiji neodoljive Alice Rohrwacher, čije je ranije komade »Corpo celeste« i »Čuda« mogla vidjeti i naša festivalska publika.


Autoričin komad pridodao je magičnom realizmu posve novu dimenziju. A junakova nevinost (genijalni Adriano Tardiolo), u isti mah opasna i nadrealna, balansira negdje na pola puta između nepravde stvarnosti i ludila imaginacije. Pritom se autoričina fantazmagorična operacija ni u jednom trenutku ne doima afektirano, već rastura cinizam identičnom lakoćom kojom bajka uranja u dječju maštu. Jer za razliku od Olmija ona nikad ne idealizira seoski život, niti u onom duhovnom segmentu ne nudi moguće spasenje. Zato je dobrota u prvom dijelu filma povezana s eksploatacijom, a u drugom dijelu s linčem.


I dok Rohrwacher promatra feudalizam zaleđen u vremenu, genijalni Stephane Brize (»U ratu«) fokusiran je na kapitalizam, hvatajući radnički revolt u trenutku krize. Dok će u drugom dijelu Rohrwacherina filma seljaci u gradu okusiti »slobodu« neo-ropstva, Brizeovi radnici fiktivne tvornice autodijelova kreću »u rat« protiv njihova novog njemačkog vlasnika, koji se vodi blokadom tvorničkih hala, marševima, pregovorima i sastancima. Jer uvijek je ekonomsko pitanje ono koje će razbiti radničku solidarnost na one koji su spremni otići do kraja i one koji vjeruju da je oportunije barem ispregovarati veće otpremnine.




Zato najidealnija pulska lokacija za prikazivanje Brizeova filma nije ni Kaštel ni kino Valli, već jedna od Uljanikovih hala. Ili još bolje, onaj isti otok Katarina na kojem je Končar nedavno organizirao uprizorenje baleta »Glembajevi«.


Inače Brize je samo jedna od brojnih francuskih akvizicija koje dominiraju Europolisom. Zato bi se taj program ove godine mogao preimenovati u Frankopolis. Tu je i provjereni autorski tandem Nakache & Toledano (»C’est la vie«), čiji su verbalni i vizualni gegovi savršeni spoj Blakea Edwardsa (»Zabava«) i Claudea Sauteta (»Garcon«).


I dok oni postavljaju barokne perike u svadbeni milje jednog francuskog dvorca danas, Marc Dugain (»Kraljevska zamjena«) stavlja ih u povijesni diskurs, s uvojcima feminog Kaceya Motteta Kleina. Žanrovske tendencije francuskog policiera slijedi i izvrsni Eric Zonca (»Crna plima«), a neizostavna Isabelle Huppert pojavljuje se u čak dva filma. U izvrsnom »Marvinu« Anne Fontaine glumi samu sebe, a u promašenoj »Evi« Benoita Jacquota, slobodnoj adaptaciji Jamesa Hadleya Chasea, kojim se ’62. već pozabavio Joseph Losey, ona glumi prostitutku koja se upušta u problematični odnos s jednim dramaturgom.



Dokumentarna selekcija međunarodnog programa Pulskog filmskog festivala posvećena je filmskom doksu. Kidellova »Priča o Caryju Grantu« sondira nepoznate detalje iz života mitske holivudske zvijezde, povezane s njegovim uzimanjem LSD-a u terapeutske svrhe. Tu je i fini doks Srđana Kneževića »Botorići«, o prvom filmskom producentu na Balkanu. Likom producenta bavi se i »Codelli« Mihe Čelara. Riječ je o barunu Antonu Codelliju, čija je »Bijela božica iz Wangore« s njegovim produkcijskim pečatom bio prvi dugometražni film snimljen u Africi.A u »Hitlerovu Hollywoodu« Rudiger Suchsland bavi se usponom nazi-produkcije. Na tu selekciju nadovezuje se i izložbeni program »Cinemaniac« u pulskoj galeriji Makina, posvećen filmskim i umjetničkim praksama »found footagea«, koji kuriraju Branka Benčić i Tanja Vrvilo.


No da sve ne ostane u tom francuskom štihu pobrinuli su se ležerni Simon Verhoeven s finom migrantskom satirom »Dobrodošli u Njemačku«, razigrani tandem Bachar & Kricheli s hitom »Posljednji bend u Libanonu«, o rezervistima u gaćama i uniformama, možda previše napravljenim po ukusu trenutne izraelske ministrice kulture, te »Very British« orijentirana Isabel Coixet (»Knjižnica«). Jedini komad u Europolisu s »ovih prostora« je »Amok« Makedonca Vardana Tozije.