Ovoljetne, 42. osorske glazbene večeri bile su zaključene maestoznim »Večernjama Blažene Djevice Marije« Claudija Monteverdija (1567. – 1643.) u izvedbi vokalno-instrumentalnog ansambla Antiphonus pod vodstvom njihova dirigenta i umjetničkog voditelja Tomislava Fačinija. Otkad pratim OGV, a tome su desetljeća, ne sjećam se tako veličanstvene završnice tog glazbenog festivala.

Riječ je o vjerom nadahnutom remek-djelu glazbene renesanse, s pogledom u barok, koje se smatra jednim od kamena-temeljaca sakralne glazbene baštine. Ovom prilikom Antiphonus je Monteverdijevu glazbu, svedenu na komorni sastav, okrunio blještavim vokalno-instrumentalnim draguljima podastrijetim u uzvišenoj atmosferi duhovnosti i zanosne uživljenosti interpreta koji su auditorij osorske (ex) katedrale očarali gotovo dvosatnim celestijalnim glazbenim doživljajem.

Čarobnjak tog doživljaja bio je maestro Tomislav Fačini, koji je nad Antiphonusom krilio u trojakoj funkciji: kao dirigent (pozicioniran u sredini oltarskom stepenicom povišenog jednoredno-razvučenog vokalnog ansambla, iznad instrumentalista i torzom okrenut auditoriju), kao bas pjevač i kao zvukovni koreograf, o čemu riječ-dvije u nastavku.

Monteverdijeve »Večernje« započinju moćnim zazivom Svevišnjem zapjevom tenora (Marko Fortunato), uslijedi milozvučno smirenje ženskih glasova, a potom polifoni i melodički protoci liturgije punog ansambla. Skladba se sastoji od niza psalama i moteta u različitim vokalnim i instrumenalnim kombinacijama. Već je na početku solo M. Fortunata u »Nigra sum« osvojio punoćom toplog i tehnički savršenog glasovnog renesansnog fraziranja. Nakon uzburkanog oktetnog psalma uslijedilo je, pak, kristalni i slatki duet, a potom tercet sopranistica Ane Jembrek, Anabele Barić i Monike Cerovčec (»Pulchra es«), uz preludije teorbe, renesansnog 16-žičanog instrumenta.

Načuljenost auditorija izmamio je efektno zvukovno koreografirani »Duo serafina«, u kojem razgovaraju dva anđela: jedan (M. Fortunato) pjeva u auditorij, a drugi (vlč. I. Bingula) leđima okrenut tiho odjekuje u tabernakul. Fačinijev zvukovni efekt odjeka napose je bio učinkovit i kasnije u gotovo plesnom duetu korneta. Tijekom liturgijskih nizova on, pak, razmješta pjevače u različito lokalizirane kombinacije, čime potencira kako dramatski efekt tako i glazbenu raznobojnost.

U sveukupnom dojmu Fačinijeve interpretacije Monteverdijevih »Večernji« fascinirala je uživljenost i produhovljena komunikacija vokalista i instrumentalista ansambla. Cjelokupni Antiphonus je koncentrirano sudjelovao u izvedbi, ne glede na pauze pojedinačnih vokalnih i/li instrumentalnih dionica. Njihova predanost skladateljevoj glazbi kulminirala je u celestijalno zvonkoj soprano/alto lelujavosti izvedbe sonate »Sveta Marijo, moli za nas«.

Na prekrasni smiraj »Ave maris stella« skladatelj nadovezuje velebni, dugotrajni »Magnificat«, kojim je maestro Fačini – u bujnosti renesansnih muških glasova, suptilnoj raskoši raspjevanih soprana/alta, baroknoj profinjenosti gudaćih instrumenata, čudesnih korneta i nebeskih trublji tj. baroknih trombona – priveo Monteverdijeve »Večernje« uzvišenoj kodi.

Ovu renesansno-baroknu glazbenu čaroliju ushićena publika je burno nagradila.