ZAGREB Nagrada Društva američkih snimatelja (American Society of Cinematographers) Vanji Černjulu za najboljeg direktora fotografije u kategoriji televizijske serije, za epizodu »The Fourth Step« u Netflixovom serijalu »Marco Polo«, bio je povod da ovaj međunarodno priznati direktor fotografije porazgovara s ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvojem Hribarom o svom uspjehu, ali i o poslovnom fenomenu Netflixa.

Černjul i Hribar su na jučerašnjoj konferenciji za novinare u festivalskom centru ZagrebDoxa  pokušali dati odgovor na kompleksno pitanje suvremene filmske industrije – nude li Netflix i slični servisi održiv model ili su oni prijetnja današnjoj svjetskoj industriji?

Dok se Hribar pribojava da bi koncept Netflixa mogao ugroziti poslovni model audiovizualne industrije nastao tijekom posljednjih dvadesetak godina, Černjul ističe da internetske kompanije poput ove neumitno dolaze i za njih se treba pripremiti jer klasične network televizije propadaju, a ljudi se na zapadu sve više prebacuju na pretplatničke platforme.

– Netflix, koji je od prije mjesec dana dostupan i hrvatskim gledateljima, za razliku od holivudske industrije, ne mora brinuti o distribuciji i drugom popratnim troškovima. Stoga si oni mogu priuštiti i projekte koju su pitanje umjetničkog prestiža – često redateljima daju kreativnu slobodu da naprave nešto drugačije i značajni su za razvoj srednjobudžetne drame koja pomalo nestaje u američkoj filmskoj industriji, smatra Černjul.

Čini se da, nakon Mađara sedamdesetih i Poljaka devedesetih, u američkoj kinematografiji nastupa doba hrvatskih snimatelja, što je primijetila i slavna glumica Jodie Foster, koja je glumačku karijeru zamijenila onom redateljskom.

– Nakon što je Igor Martinović s Jodie Foster za Netflix radio »Kuću od karata«, s njom sam radio na seriji »Orange is the New Black« i tada mi je rekla da smo mi sada kao što su bili Mađari sedamdesetih, rekao je Černjul.

Uspjeh svoje generacije u svijetu  tumači činjenicom da su ponikli iz jake filmske tradicije koja snimatelje smatra autorima, što u SAD-u nije slučaj. Snimatelji poput njega i Igora Martinovića formatirani su na umjetničkoj baštini Nikole Tanhofera i Goran Trbuljaka i to je važan dio njihovog autorskog identiteta.

– Preselili smo se kao generacija, puno nas je došlo u isto vrijeme, i to s Akademije na kojoj su snimatelji tretirani kao umjetnici i koautori filma, što nije slučaj u američkoj, čak ni u nekim europskim kinematografijama. Snimatelji su u Hrvatskoj priznati kao umjetnici i važni kreativni suradnici redatelju. Možda je baš to proizvelo moju generaciju, kao i nesretna situacija devedesetih, kazao je.