Stripizirali ste više autora – Daniila Harmsa, Charlesa Bukovskog, Karla Marxa, Mimu Simić (»Pustolovine Glorije Scott« objavljene su sada i u »Katalogu«, konačno u adekvatnoj grafičkoj opremi, nadopunjene i lektorirane), Zorana Lazića… Jesu li to i autori koji su najviše utjecali na vaš vizualni izraz? Koliko je za vas važan Harmsov svijet apsurda i grotesknih likova?

– Ne mogu baš precizno definirati svoj stil jer se dosta mijenja, prema temi i raspoloženju. Nastali izraz je koktel ruske alternativne i evropske suvremene književnosti, festivalskih iskustava animiranog i eksperimentalnog filma, djetinjstva okruženog u afričkim skulpturama i japanskim drvorezima; dadaističkih kolaža, punk noise muzike i uličnih grafita. Privlače me makabrična atmosfera, ritmička distorzija, apsurdizam i groteska.

Ove opskurne stilske pojave su novi superrealizam koji danas svi živimo. Ruski avangardisti, naročito Harms, živjeli su u užasnom vremenu. Danas se, također, svašta kotrlja – klerofašističke snage su pomahnitale, osnovna ljudska prava su dovedena u pitanje. Grade se zidovi i žice posvuda, solidarnost je postala infantilan pojam. Harmsu me privukla radikalnost pristupa u kojem su mu dosljednost sebi i apsolutna kreativna sloboda bili uvijek na prvom mjestu, iako je za to platio glavom.

Kreacija iz polumraka

Ivana Armanini završila je zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, a zanimljivo je da se u stripu pronašla nekoliko godina nakon diplome. Vrijedi u tom kontekstu citirati dio njenog intervjua Zarezu objavljenog prije deset godina, kada je rekla da je »medij stripa zadržao neki bezobrazluk koji je takozvana visoka umjetnost izgubila, iako se služe istim sredstvima; publika koja ga prati i autori/ce koji ga rade u našim uvjetima zasigurno ne računaju s megalomanskim idejama o vlastitoj egzistenciji i slavi pa je izraz spontaniji i jednostavniji; ideja ‘manje je više’ koja je ucijepljena u strip karakterizira skromna, samozatajna i radišna bića, što su danas sve vrlo egzotične vrline«.

Što povezuje autore Komikaza? Je li to svaki odmak od zabavljačkog komercijalnog stripa super heroja?

– Autorski strip je medij koji danas suvereno progovara o svim problemima čovjeka i društva u kojem živi, postavlja pitanja i traži nove odgovore. Svi ovi umjetnici različitih stilova i pozadina kroz svoja djela postavljaju isto pitanje: Što je strip? Tako se kreira autentičan prostor umjetničke slobode i artikulacije novog »stripovskog« jezika koji se neprestano mijenja. Nove autore i nove odgovore pronalazimo digitalnim i klasičnim analognim putem.

U dominantnom mainstream političkom diskursu često se neovisan i beskompromisan stav zna etiketirati kao radikalnost, čime se računa na efekt neprijateljskog, opasnog stava ili, još češće, marginalnog nerealnog stava nekih »čudaka«, »luđaka«. Što za vas znače pojmovi »underground« i »alternativa«, posebno u umjetničkom polju?

– Underground je za mene pozicija otpora prema strip industriji te sceni koja je patrijarhalna, kičasta i zastarjela. On otvara prostor slobode koji preispituje i pomiče granice medija. Rubna pozicija je tako zadana, na pola djeluje iz mraka, ali je ujedno društveno daleko zdravija; procesi teku organski i s mnogo više kreativne improvizacije.

Između života i stripa tanka je granica. U obje pojave, naime, nedostaje dijaloga, međukulturnog, interdisciplinarnog, međugeneracijskog, međuspolnog itd.

Ono što također nedostaje jest demokratizacija javnog prostora. Gdje stvarati svoju vlastitu urbanu kulturu koja je alternativa potrošačkoj (ne)kulturi i kreativnom mrtvilu? Internet je otvorio vrata demokratičnije scene više nego ikad prije jer su se stvorili uvjeti da svi sudjelujemo u stvaranju scene i redefiniranju strip jezika i kulture općenito.

Vampirski zagrljaj kapitala

»Nema arta koji nije društveno angažiran, a i neangažman je također forma akcije« – izjavili ste proljetos u Stripburgeru. Koji je u tom kontekstu društveni cilj Komikaza?

– Komikaze, kao što ime suptilno sugerira, imaju subverzivan podtekst. Oštrice su usmjerene ka razaranju kapitalističkih centara moći, autoriteta i njihovih medijskih manipulacija. Ovaj vid suptilne anarhije usmjeren je na preispitivanje načina gledanja, s pretpostavkom da svatko sasvim dobro vidi i vlastitim očima.

Strip nije kurva za zabavu adolescenata (i onih koji se tako osjećaju). Mainstream producira mnoštvo fiktivnih svjetova u koje bježimo da nam bude bolje, da zaboravimo gdje smo i tko smo. Strip industrija je ogromna i oko nje se vrti gomila novaca. Osim efekta samozaborava koji nam nudi svijet zabave, stvarane isključivo u potrošačke svrhe – otvaramo pitanje: Može li strip govoriti i o drugim temama? Da li je ovaj medij lišen svakog prava na poetski, filozofski, socijalni ili metafizički govor? Smeta li našoj publici duhovnost, istraživački nemir, filozofska zapitnost, unutrašnji, imaginarni svijet i rezigniranost koja, možda, ne pripada mediju stripa? Smeta li joj i likovni rad, stil, psihologizam, likovno pretakanje estetike toka svijesti u svijet stripa; ima li takav čovjek za sve ove estetske i psihološke kategorije uopće vremena? Komikaze permanentno potiču pokušaje pronalaženja odgovora na ta pitanja.

Komikaze, paralelno, od početka rade i na tome da potencijal ženskog stvaralaštva učine vidljivijim i pristupačnijim široj javnosti. U 15 godina predstavljeno je 80 međunarodnih autorica. Katalog je, nakon Femicomix mape postera (17 autorica), prvo samostalno izdanje Femicomix edicije 001. Ideja je bila da se svake godine predstavi jedna autorica kroz seriju izložbi i katalog, ali nam je Ministarstvo kulture nažalost smanjilo budžet u 2017. pa za sada ništa od toga.

Angažirani ste i u Zombi proleteru. O čemu je riječ?

– Zombi proleter je webzin za politiku i kulturu proletarijata. Mjesto na kojem se vrijednost ne stvara cijeđenjem rada iz zastrašenih radnika, već slobodnim trudom ljudi koji priželjkuju bolji život i pravednije društvo za sebe i one koji će doći. Zombi ne preprodaje šund, ne podvaljuje laži, ne ukida doprinose i ne uvodi mjere štednje. Ovdje možete pronaći ideje, primjere i radove koji se žele otrgnuti vampirskom zagrljaju kapitala. Zombi proleter nije »djelatnik«, »zaposlenik« ili »ljudski resurs«, on je sila povijesti koja pobjeđuje smrt i ustaje da se najede mozgova.