In Memoriam

Rastko Schwalba – čovjek koji kroz život nije išao nezapaženo

Ervin Dubrović

Čovjek ne može uteći životnoj realnosti – Rastko Schwalba  / Foto Arhiv NL

Čovjek ne može uteći životnoj realnosti – Rastko Schwalba / Foto Arhiv NL

Rastko Schwalba-Rara bio je iznimno društven i rado viđen u raznim krugovima – po zvanju povjesničar umjetnosti, po zanimanju konzervator i muzealac, po hobijima prirodnjak i sportaš, po uvjerenju beskompromisni antifašist... 



Budući da nije htio prihvatiti da se u Bakru izgradi koksara i da za to izda potrebno odobrenje, Schwalba napušta konzervatorsku službu


Nema više Rastka Schwalbe – Rare. Oni koji su ga do prije nekoliko tjedana susretali na ulici pamtit će ga kao čovjeka koji nije polako ostario i uvenuo nego je naprosto otišao i iznenadio sve one koji ništa nisu znali o njegovoj bolesti. Visok, uspravan, naočit, desetljećima jednako bijele kose i bijele brade, po profesiji povjesničar umjetnosti, po radnim zadacima konzervator i muzealac, gotovo je jednako koliko umjetnost volio prirodu i sport. Bio je skijaš, jedriličar i tenisač. Građanskog odgoja, gospodskih navika i tvrdih ljevičarskih uvjerenja, nepopustljiv, katkad svadljiv i prgav, beskompromisan antifašist, u svakom slučaju osobit i uočljiv čovjek koji se kroz život nipošto nije kretao nezapaženo.


Rođen je 1931. na Sušaku, u obitelji gimnazijskog profesora Vladimira Schwalbe (Švalbe) koji je u partizanima dobio nadimak Vid. Obitelj Schwalba je rat proživjela teško i samo ga djelom preživjela – Vid je poginuo 1944., a krajem rata 1945. umro je njegov mlađi sin Vanja, osmogodišnji dječačić. Preživjeli su Vidova žena Danica i stariji sin Rastko, koji je mnogo godina kasnije rado govorio o svojim sjećanjima, ali nerado o svojim traumama. 




Majka Danica bila je kći uglednog vojvođanskog povjesničara, autonomaša Vase Stajića, kojemu su nedavno podigli spomenik u Novom Sadu i pozvali unuka Rastka Schwalbu da sudjeluje u svečanosti otkrivanja spomenika. Majka je, pak, bila prva direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske i direktorica Muzeja narodnog oslobođenja Hrvatske – Muzeja revolucije, a kasnije je osnovala i vodila Arhiv za likovne umjetnosti JAZU-a u Zagrebu. 


Dosljedna karijera 


Rastko je odrastao okružen povjesničarima i poviješću. U ranom je djetinjstvu rado odlazio djedu i baki u Srijemske Karlovce i posebno živo pamtio te trenutke. S druge su strane Schwalbe bili u srodstvu s uglednom riječkom i sušačkom obitelji Emili, koja je dala više graditelja i arhitekata, među inima i Borena, znamenitog graditelja Sušačkog nebodera. No Rastka se najviše dojmio tek nekoliko godina stariji Igor Emili, najslavniji riječki arhitekt. Stoga nije nimalo čudno da je upisao studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i da su ga najviše zanimali arhitektura i urbanizam. 


Po završetku studija, 1959., počinje raditi u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, poslije Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Radi kao referent za povijesne spomenike i za urbanističke cjeline te vodi registar spomenika kulture i sudjeluje u radu na zaštiti graditeljske baštine. Kao pravoga Primorca, Sušačana, želja za morem vuče ga kući te se vraća 1974. i postaje direktorom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, gdje uz obavljanje direktorskih obaveza zdušno sudjeluje i u terenskom radu, pa oblači i ronilačko odjelo i pridružuje se hidroarheološkim istraživanjima podmorja. 


Budući da nije htio prihvatiti da se u Bakru izgradi koksara i da za to izda potrebno odobrenje, napušta konzervatorsku službu i 1984. prelazi na mjesto direktora Muzeja narodne revolucije u kojemu radi do umirovljenja. Početkom devedesetih radi na preustroju MNR-a u Muzej grada Rijeke.


Schwalba je bio iznimno društven i rado viđen u raznim krugovima, no u struci je bio prvenstveno aktivan kao Predsjednik društva konzervatora Hrvatske, kao dugogodišnji član Izvršnog odbora Saveza urbanističkih društava Hrvatske te član Društava urbanista Zagreba i Rijeke.


Kvarnerski mikrokozmos 


Zapažen je i njegov radu u muzeju. Iako je priredio više izložbi o temama iz Drugog svjetskog rata i postavio više likovnih izložbi, njegovo je krunsko ostvarenje retrospektivna izložba i monografija Igora Emilija na kojoj je, već kao umirovljenik, dugo i pomno radio te objavio uzornu knjigu kakvu se samo može poželjeti (Muzej grada Rijeke 1999.). Emili je bio član obitelji i neko se vrijeme s njime često družio. U zrelim se je godinama s njime susretao kao konzervator i to kada je Emili najviše radio. 


Schwalbino je drugo krunsko djelo »Knjiga o Kvarneru« (Izdavački centar Rijeka 2008.), koja je najprije objavljena u skraćenom izdanju pod nazivom »Kvarner dobro more« (Beograd 2006.). Ova je knjiga počinjala nastajati još početkom devedesetih, no imala je svoj dugi i spori rast do konačnoga dozrijevanja i izdavanja. Nastala je kao djelo povjesničara, povjesničara umjetnosti, konzervatora i urbanista, jedriličara i moreplovca, Primorca, Sušačana i Rječanina, intelektualca i sportaša. Nastala je na kraju puta moreplovca koji u svojoj knjizi eseja ima ambiciju da bude i zabavan i učen, da govori i o zavičaju i o općeljudskim temama, da nabraja zaboravljene primorske izreke i pjesmice, da podsjeća na stare latinske poslovice i grčke teme, kao i da istovremeno pripovijeda o Kvarneru i o Mediteranu.


Knjigu o moru, svojem i našem mikrokozmičkom Kvarneru, Schwalba je završio nimalo utješnom spoznajom da ne može »uteći od životne realnosti. Strašno je« – rekao je – »što se u prošlosti uvijek prepoznaje sadašnjost i budućnost, jer je sadašnjost uvijek prošlost i budućnost. Užasno«.


Sa Schwalbom sam danima zajedno plovio Kvarnerom, u društvu sa Suzanom. Posjećivali smo Otona Glihu, Matu Solisa, zajedno smo iskusili nevere i bonace, nakratko bili izdvojeni iz svakidašnjice, sami nas troje, i upravo zahvaljujući njemu, Rari, u tom mikrokozmosu, ploveći od Omišlja do Plavnika, Ilovika, Silbe, Lošinja, Suska i Cresa, imali neponovljiv osjećaj da zajedno prebivamo u nekom drugom, samo našem svijetu, sazdanom od mora, neba, sunca, stijena i Schwalbinih priča o dubinama povijesti i slojevima civilizacije koje su nam se ukazivale tako stvarne i vječne.