Romolo Venucci

Umjetnost kao sudbina: Slikar koji je sačuvao sjećanje na Rijeku koje više nema

Kim Cuculić

snimio Silvano Ježina

snimio Silvano Ježina

Budući da su Venuccijeva djela danas na različitim lokacijama, izložbom »Umjetnost kao sudbina« Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja pridružuje se inicijativi da se osmisli jedinstven prostor u kojemu će biti izložena sva Venuccijeva djela, a Rijeka – Europska prijestolnica kulture mogla bi biti pravi trenutak da se to i ostvari.



Ja sam Riječanin (un Fiumano) koji voli svoj grad sa svim povijesnim iskustvom, sadašnjosti i prošlosti i zato je moja umjetnička produkcija vezana uz grad, uz moje stijene i korijene platana… – tako je govorio Romolo Venucci, čija je izložba »Umjetnost kao sudbina« do 14. rujna otvorena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.


Ovime se prvi put predstavljaju sva djela iz Zbirke »Romolo Venucci« PPMHP-a, a riječ je o 80 ulja na platnu, akvarela, crteža i pastela, koji primarno – sukladno profilu Muzeja, kroz tematske cjeline »Stari grad«, »Brodovi u luci« i »Platane« – dokumentiraju i ilustriraju nekadašnji izgled Rijeke. U Zbirci se nalaze i dvije skulpture: »Forza della volontà« i »Maska« te jedna od rijetko sačuvanih skica za fresku, akvarel »Aneksija Rijeke Italiji«. Autorica izložbe Margita Cvijetinović podsjeća da je sustavno prikupljanje Venuccijevih djela započelo nakon njegove samostalne izložbe »Riječki Stari grad u očima slikara«, organizirane upravo u Pomorskom i povijesnom muzeju 1971. godine, kad je autor donirao Muzeju svoja tri rada. Fundus se sljedećih godina povećavao otkupom, a najveći dio djela dospio je u zbirku donacijom Venuccijeve udovice Margarete 1981. godine. Osim u PPMHP-u, djela Romola Venuccija nalaze se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u Muzeju grada Rijeke te u mnogobrojnim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.


Budući da su Venuccijeva djela danas na različitim lokacijama, izložbom »Umjetnost kao sudbina« Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja pridružuje se inicijativi da se osmisli jedinstven prostor u kojemu će biti izložena sva Venuccijeva djela, a Rijeka – Europska prijestolnica kulture mogla bi biti pravi trenutak da se to i ostvari.


Mijene




Romolo Venucci (Rijeka, 1903. – Rijeka, 1976.) jedan je od najvažnijih, a sigurno i najplodniji riječki slikar 20. stoljeća. Kako u monografiji »Romolo Wnoucsek Venucci« ističe autorica Daina Glavočić, Venucci je bio pravi Riječanin, Fiumano »patoco« – svojim je rođenjem, življenjem i smrću potpuno pripadao Rijeci, ali je svojim umjetničkim dostignućem daleko nadmašio prostor i vrijeme u kojima je djelovao.



– Romolo Venucci je svojim životom i radom na najzorniji način odrazio povijesne i političke mijene kroz koje je prolazila Rijeka, koja je tijekom 70 godina Venuccijeva života pripadala trima državama; ne samo raznolikih političkih ustrojstava, već i različitog kulturnog ozračja – napisala je Glavočić.


Romolo Venucci je slikar, kipar, ilustrator, restaurator, teoretičar, likovni pedagog, aktivni član umjetničkih udruženja i talijanske zajednice te jedan od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Rijeci. Njegov je slikarski opus moguće sustavno pratiti kroz razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva. Bio je češkog, mađarskog i slovenskog podrijetla. Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek iz rodnog Pečuha seli u Rijeku, gdje ženi Annu Mariju Rostand, djevojku franko-slovenskog podrijetla. Obitelj je živjela u gradskoj četvrti Mlaka u skromnim uvjetima, a otac je radio kao vratar u Ljuštionici riže.



Veliki dio Venuccijevog opusa posvećen je Rijeci. Ta njegova djela pored umjetničkog imaju i izrazit dokumentarni karakter. Uslijed rušenja pojedinih dijelova grada u Drugom svjetskom ratu, a potom izgradnje i urbanizacije, Rijeka, a naročito riječki Stari grad, u potpunosti su izmijenili svoj izgled te je danas teško prepoznati i smjestiti pojedne Venuccijeve motive u tkivo grada. Zato je PPMHP raspisao fotografski i literarni natječaj. Građani se pozivaju da fotografiraju motive s Venuccijevih slika što bliže pozicijama s kojih ih je i slikar naslikao, kako bi se zorno usporedio nekadašnji motiv sa današnjim stanjem. U obzir dolaze samo motivi slika koji su izloženi na izložbi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. U literarnom natječaju piše: »Ukoliko ste hodajući ulicama grada prepoznali neke dijelove Venuccijeve Rijeke koji su vas literarno nadahnuli ili stručno potaknuli na istraživanje, pošaljite nam svoje tekstove i ispričajte nam svoju ili riječku priču. Tema može biti razmišljanje o prolaznosti, životu i vremenu, osobni doživljaj ili crtica iz povijesti pojedine ulice (osobe koje su tu živjele, obrti, restorani i dućani, događaji, susreti…)«.



Nakon završenog osnovnoga i srednjeg obrazovanja, Romolo odlazi u Budimpeštu, gdje upisuje Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti, tada jednu od najmodernijih u Europi. Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije.



Izvodi tada više javnih radova: dva dekorativna panoa u duhu futurizma za Riječki velesajam (1928.), zidne slike i dekoracije u atriju Gornje kapucinske crkve (1929.) te dva anđela u visokom reljefu za glavno pročelje Zavjetne crkve na Kozali (1933.). Među najboljim njegovim radovima iz tog doba smatraju se crteži ugljenom na temu ljudske figure i kubokonstruktivističke slike, koje javnost teže prihvaća (»Došao sam iskvariti ukus svojih sugrađana« – izjavljuje tada umjetnik).


Rodni kraj


Nakon rata Venucci svjedoči duboku povezanost s rodnim krajem, od kojega se ni u najtežim uvjetima poratnog života i opstanka u novoj Jugoslaviji ne može odvojiti, čak ni za velikog egzodusa riječkog stanovništva četrdesetih i pedesetih godina. Godine 1947., nakon rada u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, ulazi u školski svijet, gdje će ostati do umirovljenja 1971. Predaje crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama Gelsi i Belvedere. Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime.



Nakon prve postimpresionističke faze (»Kantrida«, 1922.), njegove se slike odlikuju eskpresionističkom dramatikom (»Portret mladića«, 1927.). U razdoblju od 1929. do 1935. u svojim je slikama ostvario sintezu futurizma i kubokonstruktivizma (»Dekomponirani akt«, 1927.; »Figura«, 1930; »Portret Francesca Dreniga«, 1931.), što je primijenio i na tri skulpture (»Kupačica«, 1932.; »Snaga volje«, 1933.; »Ženski akt«). U djelima do 1960. ostao je vjeran ekspresionističkoj paleti i konstruktivistički modeliranoj formi. U razdoblju od 1960. do 1970. slika apstraktne kompozicije (»Muzička kompozicija«, 1963.; »Apstraktna kompozicija«, 1968.) i ciklus »Gromače«. Od 1970. do 1976. slika na način ekspresivnoga realizma motive iz Rijeke i Sušaka te luke i brodove.


Sačuvati grad


Djela nastala između 1927. i 1935. vjerojatno tvore najvredniju od svih faza u njegovu opusu. Venuccijevi crteži ugljenom od 1927. kreću k ekspresivnosti linije, gestualnosti poteza, redukciji detalja, oblika i boje u slikama ili koloriranim crtežima. Stremeći sve više pojednostavljenju forme, pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje naglašavajući time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući novu realnost i prostor tamnijim i svjetlijim nedefiniranim plohama. Crtež je vremenom postao čvršći, a tema sve manje važna, iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, portreti ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći). Nedefiniranih portretiranih osobina, ti se ljudski likovi često pretvaraju u jedini cilj crteža: linearno oblikovanje i definiranje volumena, koji se razvijaju u dva smjera: na kristalično, oštrokutno mrvljenje, razbijanje, lomljenje volumena u manje dijelove čime se približava specifično izlomljenom crtežu talijanskih futurista; k integraciji, sažimanju i zaobljavanju volumena i oblika ljudskog lika i predmeta, odbacujući detalje i svodeći sav prikazan sadržaj na embrionalne sažete forme.



Kako je u povodu izložbe »Umjetnost kao sudbina« napisala Margita Cvijetinović, minuciozno bilježeći svaki kamen, svaku voltu, Venucci je na svojim je slikama »konzervirao« sjećanje na grad kojeg više nema. U tom smislu, njegove su slike virtualni muzej nestalog grada, čijim ulicama hodaju neki novi ljudi. Stoga Cvijetinović zaključuje da je naša obveza sačuvati taj grad za naraštaje koji dolaze i učiniti dostupnom neizmjernu likovnu, povijesnu i emotivnu ostavštinu Romola Venuccija onima kojima je i namijenjena, njegovim sugrađanima, Riječanima, Fiumanima.