Glazbena terapija pokazala se uspješnom u Kuvajtu, naučila sam djecu kako pjevati i kad nemaju glasa, kako plesati čak i ako nemaju noge... Svaki put kad vidim dijete, vidim svoju budućnost, kaže Mejrema Reuter svestrana, ali u prvom redu hrabra žena
Kao osobu određuje me jezik i more. Ovisna sam o njima. Živeći više od dva desetljeća izvan domovine, na tri kontinenta, nostalgiju za jezikom liječila sam naglas govoreći stihove Ujevića. Sama sebi… Kad mi je bilo zaista teško, nazvala bih sestru i zapjevala neku od naših pjesama, a ona bi me s druge strane žice pratila u terci. Pjevale smo tako kao djevojčice. I plakale…
Mejrema Reuter je svestrana, ali u prvom redu hrabra žena. Jer, trebalo je imati hrabrosti, nakon tri godine studija i položenih ispita, napustiti Medicinski fakultet u Rijeci i upisati studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu! Talent je bio presudan u toj odluci, i Mejrema, tada još Lukanić, diplomirala je kao najbolji student, s Rektorovom nagradom na ADU. Njene prve uloge dokazale su dobar izbor koji je učinila, iako bi – uvjerena sam – ona bila jednako uspješna i u liječničkom zvanju. Ili glazbeničkom, jer blistavim je ocjenama završila i Srednju glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu, svirajući dva instrumenta – klavir i flautu – kojima je kasnije u životu pridružila gitaru, mandolinu i udaraljke.
Ipak, Mejrema je odvažno napustila sigurnu glumačku budućnost u nekom od naših kazališta, a mogla je birati između riječkog, splitskog i zagrebačkih u kojima je igrala i otišla u Afriku. Na Američkom sveučilištu predavala je glumu, analizu teksta i umjetnost teatra, režirala predstave – između ostalih i prva u tom dijelu svijeta postavila Machiavellijevu »Mandragolu« – istovremeno radeći i kao asistentica direktora Opere u Kairu, zatim kao savjetnica za marketing i glazbene programe te koordinatorica Edukacijskog centra Opere.
Terapija
Okrenula sam se glazbi, koja me oduvijek zanimala i privlačila. Počela sam podučavati glazbene predmete na američkoj školi, vodila zbor, dirigirala i skladala za djecu. Sve što sam radila s mojim studentima u Kairu, primijenila sam na rad s djecom u Rimu. Igrali smo predstave, svirali razne instrumente, pjevali, pričali… Paralelno sam se usavršavala kod čuvene Barbare Sparti, u glazbi i plesu srednjega vijeka i renesanse.
U svakoj zemlji u kojoj sam živjela, pokušala sam učiti. Tako i u Kuvajtu, koji je bio naša sljedeća destinacija. Tamo sam, radeći na najvećoj britanskoj školi u tom dijelu svijeta, dobila priliku za rad s djecom s posebnim potrebama. Patron naše škole, naime, odlučio je otvoriti kuću za djecu s posebnim potrebama, zbog čega je pozvao istaknute britanske stručnjake da rade s njima. Pridružila sam se timu kao glazbeni i drama terapeut i tu se potvrdilo sve ono što sam osjećala: Umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!
Azija
U Rijeku je Mejrema Reuter došla na poziv Gradske knjižnice, pod čijim je okriljem, u Noći knjige, predstavila svoju knjigu »Libija, priča o ljudima«, i to u Bakru, gdje je Pomorsku školu pohađao njen otac. Zahvaljujući suradnji s bibliotekarskom i pedagoginjom Verenom Tibljaš, koja već godinama radi s djecom i mladima u školskoj i narodnoj knjižnici u Rijeci, Mejrema Reuter je ovih dana otvorila svoju izložbu fotografija snimljenih u Libiji od 2003. do 2007. godine, a u sklopu svojih edukacijskih predavanja sastala se s domskom djecom u Lovranu, ali i s mladim u Rijeci, ispričavši im na svoj način, ekološku bajku »Majka biser«, koju se već čula djeca diljem svijeta. No, boravak u Rijeci praktički joj je omogućila kolegica sa studija medicine, dr. Biserka Milneršić koja živi i radi u Švicarskoj, a Mejremi Reuter je stavila na raspolaganje svoj dom. Tako se krug prijateljstva i suradnje nastavlja.
Koristila sam svoja kuvajtska iskustva, koja su – zahvaljujući britanskoj pedantnosti znanstvenika koji su pratili moj rad – bila zabilježena i kamerom. Prikazivala sam svoju terapiju i njene rezultate studentima u Bangladešu i onda smo zajedno odlazili u centre izvan Dhake i radili s paraliziranom djecom i ženama te sa djecom s ulice. Učila sam moje studente kreativnosti što je temelj svakog uspjeha – učila sam ih svemu onome što mene nisu učili na školovanju – osim nekoliko iznimnih profesora koji su poticali maštu, lijepo pisanje, promatranje i zapažanje, svi ostali su znanje nastojali »posložiti u ladice« u kojima je ostajalo zapretano. Kreativnost se nije poticala čak ni u glazbenoj školi. I tamo su postojale »ladice« i ja sam, recimo, svirala jazz potajno, da ne čuju profesori…
Lekcija
U Bangladešu sam najviše naučila o samoj sebi. Radila sam s djecom i odraslima volonterski, nalazeći u tome najveće zadovoljstvo. Paralelno sam se u Centru za azijski teatar profesionalno bavila kazalištem, prvi put je Ionesco preveden na bangla jezik, kojim govori gotovo milijarda ljudi! Njegova »Lekcija« mi se urezala univerzalnošću – sve je bilo apsurdno, ali tako kreativno…
Glumci su bili oduševljeni radionicama i prilikom da rade s hendikepiranima, jer su svi deo-traka koje sam donijela iz Kuvajta vidjeli što se umjetnošću može postići. Glazbom sam vadila tenziju iz paraliziranih tijela, učila ih disati prislanjajući ih na svoje tijelo… Kao i u Kuvajtu, za mnoge segmente moje terapije koji su uključivali dodir – morala sam tražiti posebne dozvole, pa i dopuštenje roditelja koji su morali znati kroz što prolazi njihovo dijete na terapiji. Upravo u Bangladešu imala sam najbolje rezultate s muzičkom terapijom – što je rezultiralo s tri nosača zvuka s glazbom skladanom za medicinu. U Bangladešu je nastao i 45-minutni dokumentarni film »Na rubu« koji svjedoči o našem radu s djecom bez roditelja, djecom s ulica… Više od dvije godine odlazila sam sa studentima glume u centre stavljali smo paraliziranima zvončiće na udove kako bi i sami čuli kad su ih uspjeli pomaknuti… Radila sam s para i kvadriplegičarima… sve će to biti u mojoj drugoj knjizi – nema više čekanja, želim podijeliti svoja iskustva!
Pustinja
Za Božić, u godini odlaska u Libiju, moj suprug Carl poklonio mi je mali fotoaparat. Njime su snimljene sve fotografije koje su kasnije dobile nagrade i bile izložene diljem svijeta. U pustinji stalno piri neki vjetrić, a s njime zrakom struji i sitni pijesak, koji ulazi u sve otvore – ljudi i stvari. Prava, velika kamera s objektivima, pokvarila bi se već pri prvom snimanju, tako da sam svoju malu digitalnu kamericu nosila oko vrata, ispod odjeće. Nisam dogovarala snimanja ljudi koje sam sretala, niti ih namještala za fotografiranje – ulovila bih snimak u trenutku koji mi se učinio prikladnim i brzo spremala kameru da ju sačuvam od pješčane prašine, ali i da prišparam baterije, do sljedeće utičnice gdje sam ih mogla napuniti.
Kada sam se duboko u saharskoj pustinji u smiraj dana penjala na dine i svirala flautu, to su – meni nevidljivi – znali slušati Tuarezi. Ujutro sam ispred šatora našla datulje. Ostavio mi ih je čovjek sa zelenim šalom, koji je doveo i ženu da je liječim. Rekla sam mu da mi je žao što im ne mogu pomoći jer nisam liječnica. Pogledao me ravno u oči i sa smiješkom rekao: »Jesi, jesi!«. Moj mi je vodič objasnio da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscijeljuju – ne nužno lijekovima. Ovoga puta to je bila muzika.
Voda
Jedan od najvažnijih aspekata mog rada u Libiji – osim edukacijskog – bio je razvoj ekološke svijesti kod djece i mladih. Pod okriljem British Councila, radila sam na mnogo projekata, ali mi je jedan od najdražih bio onaj koji je završio snimanjem spota o vodi. U njemu su školska djeca pjevajući u zboru apelirala na očeve da čuvaju planet, upozoravajući na opasnost da bi posljednje kapi vode na Zemlji mogle biti dječje suze… Napisala sam kompoziciju za zbor, djeca su je naučila pjevati, a ja sam zatražila dozvolu za snimanje spota. Odbili su me. A ja sam pitala: Zašto? Nisu znali odgovor, a kako sam bila uporna, naposlijetku su mi dozvolili snimanje videospota, ali isključivo uz jedan zid. Bila sam ushićena! Nije važno što će stajati ispred zida – djeca će na arapskom pjevati pjesmu kojom šire poruku i svijest o važnosti očuvanja vode! Za mene je to bila ispunjena misija!
Bila sam sretna i kad sam dobila dozvolu za otvaranje baletne škole, iako nismo dobili dopuštenje za javne nastupe, jer djevojčicama nije primjereno pokazivati noge… Napredovala sam u svojim malim misijama korak po korak, otvarajući vrata po vrata, jednako kao što sam postupno prodirala sve dublje u pustinju. Svaka ekspedicija vodila me sve dalje, na kraju sam se toliko zaljubila u taj suhi zrak, vrući pijesak i ponosite ljude, da bih najradije bila ostala u Sahari zauvijek.
No, ja sam uporna žena. Pripremam drugu knjigu poezije pod naslovom »Kao da me rodilo ovo more« i knjigu »Kratka javljanja gospođe Reuter« o mojim iskustvima na tri kontinenta. Držim predavanja mladima i podižem ekološku svijest gdje god mi se za to pruži prilika, pripremam prijevod filma »Na rubu«, koji će sljedeće godine biti prikazan i u Rijeci, a paralelno promoviram svoje dvije knjige – pjesama »Blaženi nemir« i fotografija popraćenih literarnim tekstom »Libija, priča o ljudima«. S Emilom Heronom Vargovićem radim na projektu »Umjetnost u terapiji« gdje je moja glazba za medicinu integrirana s njegovim slikama i videoanimacijama. Ove godine izlazi i reprint mog albuma za djecu »Color of music« kojem se jako radujem. U svakom slučaju, ne odustajem! Moja je misija povezivanje s budućnošću, a to se može isključivo edukacijom djece i mladih. Svaki put kad vidim dijete, vidim svoju budućnost.
