Vijest da je prošle, 2017. godine, u dobi od 88 godina, umro u Brooklineu, u Massachusettsu, sociolog i teolog (protestantske provenijencije) svjetskog glasa i jedan od uopće najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća, u nas je prošla gotovo neopaženo. Bergerovo je obimno djelo (broji preko 30-ak objavljenih knjiga) svojevrsna sinteza najrazličitijih socioloških (ali i filozofskih i teoloških) ideja i mišljenja i pokriva široku paletu njegovog istraživačkog i stvaralačkog interesa: od ekonomije, preko religije do kulture i sociologije znanja i njene uloge u procesu globalne »perestrojke« različitih društvenih zajednica.

To je bio temelj na kojem je gradio svoje kompleksno učenje. Bio je dosljedan zastupnik ideologijom i predrasudama neopterećenog znanja, apologet humanističkog poslanja znanosti i protivnik i demistifikator svake ideologije, bez ogleda radilo se o »lijevim ili desnim skretanjima«. Kao uvjereni »veberijanac« idejno je zagovarao tzv. demokratski kapitalizam, ali iako sklon konzervativnim i tradicionalnim idejama, ipak je duboko vjerovao u progres i razvoj.

Kao nepotkupljivi »socijalni istraživač«, bio je uvjeren, i u doba ovog prevladavajućeg postmodernističkog relativizma, u mogućnosti izgradnje pravednije slike svijeta i naše zbilje uopće. Kao liberalni luteran, bolje rečeno heterodoksni protestant, otvoreno je, bez fige u džepu promovirao ekumenizam i ekumenski duh, tražeći uvijek u onom drugom i drukčijem kršćansko, ako ne jedinstvo, a ono barem zajedništvo. Pokušao je pomiriti empirijsku znanost i duboko proživljenu vjeru, neprestano naglašavajući razliku znanstvene spoznaje od naših vrijednosno (ne)utemeljenih predrasuda.

Predrasude, pisao je, same po sebi nisu ni negativne ni pozitivne; one su sastavni dio našeg života, ali bez njihove analize nije moguće razumjeti vrijeme i prostor našeg (z)bivanja. Kao sociolog znanja i istraživač ideja, svojim je djelom otvorio prostore neslućene avanture duha koja njegovom smrću traži svoje lucidne i hrabre nastavljače. Ili, kako je to rekao njegov sin Thomas Ulrich Berger, danas ugledni profesor na Pardee School of Global Studies u Bostonu (i autor brojnih studija vezanih uz međunarodne političke odnose i diplomaciju): »Iako je moj otac otišao stazama kojima ga više ne možemo slijediti, nije to samo stoga što je umro, već i stoga što nam je u nasljeđe ostavio duhom bogato i raskošno djelo koje nam je otvorilo prozore ogromnih, nepoznatih prostranstava znanja koja traže da ih interpretiramo. Ali malo tko se može danas uputiti tim putom…«

Društvene uloge

Peter Berger se rodio u Beču 17. ožujka 1929. godine u obitelji Židova koji su konvertirali na kršćanstvo, odnosno evangeličku (luteransku) vjeroispovijest. Ulaskom nacista u Austriju obitelj je pobjegla iz Austrije i emigrirala u Palestinu 1938., ali svršetkom Drugog svjetskog rata odlučili su se naseliti trajno u SAD. Peter se školovao u New Yorku i u svojim je memoarima vrlo duhovito (kažu da je u privatnom životu bio izuzetan, šarmantan i duhovit sugovornik, a to se uostalom lako može iščitati iz njegova djela prepuna briljantnih anegdota i dosjetki koje je maestralno uklapao u cjelinu svoga teksta) opisao kako se zapravo tek pukim slučajem opredijelio za sociološki poziv. Po svršetku studija u New Yorku 1981. postao je profesor sociologije i teologije u Bostonu gdje je 1985. utemeljio Institut za kulturu i religiju i svjetsku politiku, koji je danas dio bostonskog sveučilišta Pardee School of Global Studies.

S Brigitte Kellner (rođena u istočnom dijelu Njemačke 1938., a emigrirala 1950. u SAD) vjenčao se 1959., ali ona mu nije bila samo supruga (s kojom je imao dvojicu sinova) već i profesionalni partner. Naime zajednički su napisali nekoliko značajnih socioloških knjiga (primjerice, »Sociologija«, 1972), a ona je bila također ugledna sveučilišna profesorica sociologije u New Yorku i Bostonu, prije svega poznata po svojoj knjizi »Društvo u promjeni« (»Societies in Change«, 1971). Izuzetno su bili vezani, a kada je umrla 28. svibnja 2015., izjavio je da »naprosto više ne vidi smisao nastaviti život«.

U akademskoj je javnosti Peter Berger stekao ugled svojom knjigom »Invitation to Sociology« (1963) koja i danas, po mišljenju struke, predstavlja jedan od najboljih ikada napisanih uvoda u sociologiju. Međutim svjetsku je slavu stekao studijom (napisanom zajedno s Thomasom Luckmannom, profesorom sociologije na sveučilištu u Konstanzi) »Socijalna konstrukcija zbilje« (»The Social Construction of Reality«, 1966), raspravom o sociologiji znanja gdje je razvio originalnu teoriju ljudskog (sa)znanja propitujući genezu onoga što mislimo da znamo; naglašavajući kako su sva naša znanja više nego upitna, a često izmiču značenju koje im dajemo. Berger se zalagao za »sociološki opis svijeta, oslonjen na humanistički apel za slobodom«, odnosno smatrao je da se ne smije dopustiti da bez kritičkog promišljanja pristanemo na nepovjerljive, nekakve »više istine« (od Boga ili prirode, svejedno) iza kojih ćemo se potom skrivati, pretvarati ih u dogme i tako zagađeni nemoralom od sebe praviti moralne svece.

Ako je netko ubojica, pisao je Berger, onda je njegova »društvena uloga« ubijati; ali odgovornost za ubijene ne možemo delegirati samo na ubojice, proglasiti to samo po sebi razumljivom i prirodnom pojavom i tako se oprati od vlastite odgovornosti. Naša ravnodušnost ili kukavičluk, naše (ne)činjenje da pokušamo spriječiti ubojstvo su također društvene uloge na koje olako pristajemo. Radi se, dakle, o čistom »konstruktu« koji ne vrijedi samo za ovaj navedeni primjer, već se može i mora prenijeti na sve tzv. društvene uloge.

Berger je često citirao riječi nobelovca Nelsona Mandele: »Nitko se nije rodio s mržnjom u srcu prema osobi različite boje kože, podrijetla ili religije, već su to nametnute društvene uloge kojih se možemo i moramo lišiti«. Zapravo Berger je smatrao da je više nego naivno, zapravo komično, vjerovati kako mi danas u svijetu prevlasti računala i informacijske civilizacije imamo puniju i istinskiju sliku svijeta od ljudi prije recimo tisuću godina. Ništa mi više ne znamo, od onoga što su stvarno znali, primjerice, Sveti Pavle ili nekakav derviš; suvremeno društvo mora, ako želi opstati kao autentična ljudska zajednica neprestano propitivati svijet oko sebe i u sebi. Bez sumnje nema ni vjere i samo se tako može izbjeći »strukturna fikcija« koja nas (za)vodi u zablude. Dobre namjere kao što je poznato uvijek su popločan put u pakao.

Čežnja za smislom života

U svojim istraživanjima Berger se, naravno prije svega uz Alfreda Webera oslanjao i na teorije Arnolda Gehlena i Helmuta Plessnera, a ponajviše na socijalnu psihologiju Margaret Mead, odnosno njen »simbolički interakcionizam« u kojem se tvrdi kako čovjek koji »proizvodi« društvo, istodobno je i sam rezultat tog društva. Svakako treba spomenuti utjecaj i njegovog učitelja Alfreda Schütza, koji je naglašavao da ako sociologija želi biti dostojna svoga imena, mora zahvatiti totalitet znanja, bez čega istraživanja ne mogu polučiti relevantne rezultate.

A koliko je bio širok dijapazon Bergerova interesa, možda najbolje ilustrira njegov diplomski, odnosno doktorski rad. Diplomirao je na temi portorikanske vjerske zajednice u New Yorku, a disertaciju je (na)pisao o sekti Baha’i, odnosno putovima njena transponiranja iz Irana u Ameriku. U knjizi »Posvećeni pokrov« (»The Sacred Canopy«, 1967) pokušao je sintetizirati svoja dotadašnja sociološka i teološka gledišta; analizirajući dijalektiku čovjeka koji stvara društvo i onog »stvorenog od društva«, te je na tragu Emila Durkheima, tradiciju odredio kao svojevrsnu zaštitu, posvećeni baldahin (pokrov) pred anomijom kozmičkog, odnosno nomičkog reda. Ovom je knjigom želio oslikati Boga kao divovsku projekciju ljudske čežnje za smislom života; govorio je da želi L. Feuerbacha (po)staviti na glavu.

Antropologiju je preveo u teologiju, a da bi pojasnio svoje intencije, napisao je i dva romana (»Enklave« i »Protokol prokletstva«) smatrajući da mu književnost daje slobodniji izričaj kako bi lakše oblikovao promišljanja svojih temeljnih znanstvenih ideja. Teološku je misao na originalan način razvio u djelu »Fama o anđelima« (»A Rumor of Angels«, 1969) u kojem je pokušao pokazati kako u zajednici u kojoj su vjernici »kognitivna manjina«, dakle kako u sekularnom svijetu »objaviti natprirodno«.

Sociologija kao empirijska znanost ne može zamijeniti teologiju, jer se uvijek po imperativu »struke« nalazi u poziciji »metodološkog ateizma«, ali joj može pomoći »relativizirajući relativizatore«. Teološki su radovi Bergeru priskrbili status karizmatičnog protestantskog mislioca, ali i podrugljivi nadimak »intelektualni pop«, na što je on uvijek vedra duha, humorno i sarkastično odgovarao riječima:

»Taj mi je status dodijelio sam Papa kada mi je posredstvom kardinala Königa povjerio organizaciju i predsjedanje konferencijom koja je imala zadaću definirati pojam »nevjerovanja«. Mislio sam, zapisao je Berger »da živimo u sekularnom svijetu, ali današnji je svijet zapravo žestoko religiozan (…) religiozni impulsi traganja za smislom transcendiraju ograničeni prostor empirijskog postojanja i to je oduvijek bila i jest karakteristika ljudskosti. Ovo nije teološki, već naprosto antropološki iskaz s kojim se mora složiti svaki agnostik, pa čak i ateistički filozof.«

Teoriju je kapitalizma Berger izložio u knjizi »Kapitalistička revolucija« (1986) u kojoj je interdisciplinarnom metodom istražio razlike modernog kapitalističkog i socijalističkog društva, smatrajući kako se jedno bez drugog ne mogu razumjeti. Usput rečeno, analizirajući kapitalizam i socijalizam, Berger je isključio mogućnost i efikasnost tzv. trećeg puta u rješavanju društvenih problema, naglašavajući kako su, primjerice, ideje tržišnog socijalizma, socijalizma s ljudskim licem, ili kapitalizma bez razlika naprosto floskule.

Kao zagovornik kapitalizma, ne u političkom, već u vrijednosnom smislu, Berger je naveo sedam točaka koje bi ga trebale karakterizirati (materijalna sigurnost, posebice siromašnih, ravnopravnost, politika slobode i demokracija, zaštita ljudskih prava, individualna autonomija, tradicija i društvenost), a koje socijalizam nije u stanju na primjeren način realizirati. Istina, zagovornici socijalizma, tvrdio je Berger, mogu žonglirati s hijerarhijom vrijednosti, ali to nije ozbiljna politika, već prije šarlatanstvo, o kojemu nas je zorno ilustrirala postojeća praksa tzv. socrealističkih režima. Kauzalna suovisnost (koja je socijalizmu potpuno strana), između kapitalizma i kulture individualizma i individualne autonomije, jedina omogućava razvoj onoga što je Berger nazvao »pojmom ekonomske kulture«, dakle sociokulturnog konteksta iz kojeg se jedino može razumjeti ono što je još Max Weber nazvao »protestantskom etikom i duhom kapitalizma«.

Međutim uz Bergerovu napomenu da ne treba divinizirati protestantizam, naprosto jer ni on nije uvijek ni svugdje jednako proizvodno efikasan. Stoga Berger je smatrao kako se mora provesti revizija ovog pojma, jer ni individualizam, a niti porodica (obitelj kao nukleus) nisu produkt moderniteta, već njegova temeljna pretpostavka.

Čovjek je komično biće

Berger zapravo nikada nije bio striktno vezan uz nekakvu strogo definiranu doktrinu. Sam o sebi je govorio: »Jedina ortodoksija do koje mi je stalo je veberijanska definicija humanistički orijentiranog mislioca«. Čovjek se mora pomiriti s činjenicom, kako mnogo toga ne zna i nikada neće saznati. Ova ga spoznaja ne smije obeshrabriti, već upravo suprotno, mora poput vrijednog i maštovitog baštovana svakodnevno obrađivati vlastiti vrt znanja ne bi li ga, što je moguće bolje uredio. Ali pri tomu mora biti spreman na rizik, jer nikada ne zna hoće li u tom naumu uistinu i uspjeti.

Ujedno, čovjek nikada ne smije zaboraviti da je ne samo uzvišeno, već jednako toliko, a ako ne i više, komično biće. Komične situacije uvijek najbolje osvjetljavaju ozbiljnost socijalne realnosti. Sociologija znanja razumijeva ljudsku zbilju kao socijalno konstruiranu zbilju i utoliko je prožeta tragikomičnošću. Priznao je kako se ozbiljno zanosio idejom utemeljiti komiku kao sociološku subdisciplinu, jer ništa tako razorno ne urušava mit, moć, silu, aroganciju kao što to čine humor, ironija i smijeh.

Pri tomu se uvijek služio brojnim prispodobama kao, primjerice, onom iz Belfasta u kojoj je naoružan čovjek u mračnoj ulici iskočio pred prolaznika i uperio mu pištolj u glavu upitavši ga: