Foto: Davor Kovačević
Stvari poput tolerancije, ravnopravnosti, suživota, valja ponavljati dok ih ne usvojimo, dok ne postanu normalne, jer skloni smo zaboravu i činjenju novih, a istih pogrešaka
Kao što sam i Srbin, kao što je to dio mene, tako je i karate dio mene. Kao karatist stekao sam radne navike, veliku odgovornost, strpljenje. Mislim da ljudi imaju predrasuda prema Srbima u Hrvatskoj. Mislim da one nisu nužno loše, i ja imam predrasude možda prema nekome, ali mislim da se predrasude mogu razbiti upoznavanjem, bližim upoznavanjem. Obično kada me ljudi upoznaju i kada kažem da sam Srbin, obično to puno bolje prihvaćaju nego netko tko o tome sluša iz medija, ili iz neke treće ruke.
Na svojim mrežnim stranicama, u sklopu nedavno pokrenutog portala školski.hr, HRT ima obrazovni »Projekt Drugi«. Radi ga mala a velika ekipa Produkcijskog odjela za djecu i mlade na čelu s urednicom Anom Jurišić. Tu se priča, debatira, snimaju se filmovi o građanskom odgoju. To je mjesto gdje učenici imaju priliku sami kreirati sadržaj koji ih zanima, koji ih se tiče i koji im je namijenjen.
No, možda najvažnije – pogotovo u ovo današnje doba kada se tuku azilanti, baca suzavac na pripadnike LGBT zajednice, batinaju navijači omraženog kluba, raste broj siromašnih – jest da mladi zahvaljujući projektu imaju priliku uistinu upoznati te druge i drugačije, osvijestiti koliko je apsurdna podjela na nas i njih, shvatiti da smo mnogi od nas drugi, ili da imamo nekog bliskog kraj sebe koji spada u te druge.
Momak koji progovara o položaju Srba u Hrvatskoj u jednom od desetak dokumentarnih filmova o pripadnicima različitih ranjivih društvenih skupina, je Goran. Nisu, dakako, teme samo nacionalne manjine, tu su i vjerske manjine, stranci, Romi, osobe s invaliditetom i one treće dobi, nacionalna baština, socijalno ugroženi, LGBT populacija, osobe narušena zdravlja. Tu su pojašnjeni pojmovi, ima tu animacije i filmova, a onda i radova osnovnoškolaca i srednjoškolaca na temu drugih i drugačijih.
Mi i »oni«
Odazvalo se 150 škola, poslali su više od 200 radova u kojima iz svoje perspektive progovaraju o drugima. A progovorili su taman tako da se čini kako ovaj svijet može biti samo bolji, tako da se vidi da su sve te podjele na »mi« i »oni« apsurdne, da su razlike mnogo manje značajne od onoga što nas povezuje.
– Ideja je bila da se bavimo pitanjem identiteta, tko smo mi, a tko ovi »drugi«. Krenuli smo od toga tko sam ja, pa su učenici od prvog do četvrtog razreda osnovne škole dobili zadatak da se bave baštinom i nekim svojim identitetom, ili baštinom nekog drugog kraja Hrvatske.
Stariji osnovnoškolci su imali zadatak da rade portrete nekog tko je drugi u njihovoj okolini, a srednjoškolci su imali zadatak napraviti programsku reportažu o nekom problemu uključenosti drugih u širu zajednicu. Nismo očekivali da će djeca ovako zagristi, pogotovo u ovo vrijeme stvaranja tih podjela i tenzija; mladi protiv starih, domaći protiv stranih, lijevi protiv desnih, javni sektor protiv privatnog. U tom stvaranju tih tenzija i zapravo nestanku dijaloga, bilo je fantastično vidjeti da su klinci za te teme drugih i drugačijih tako jako zagrizli – veli Jurišić.
Dijete HRT-a
Za Silvanu Menđušić može se reći da je dijete HRT-a, makar na njoj nije zaposlena. Menđušić se dala u dokumentaristiku i to radi majstorski. Serijal »Stambeno pitanje« u kojem se, kako i sama kaže, bavi bogatima, siromašnima i obespravljenima, odnosno zeznutima, zaboravljenima i zabranjenima, kroz priču o kvadratima kuća i stanova, progovara o bremenitoj povijesti i posvemašnjoj nesavršenosti svih tih naših država, Hrvatske pogotovo.
Konfiscirano, oteto, na udaru kamatara, sve je to tema »Stambenog pitanja«. Najpotresnija je ipak epizoda o Anki Zjačić, ona iz Domovinskog rata kada se upadalo u kuće i silom tjeralo ljude van jer su »drugačiji«. Nije priča nova, nije da nismo znali, ali smo skloni zaboravu i činjenju novih, a istih grešaka. Zato je važno bilo da se ponovno ispriča, onako kako je to uradila Menđušić. A to što je pomalo sumnjičava gleda dometa ovakvih novinskih razgovora, na žalost ima rezona.
– Malo sumnjam u smislenost ovog našeg razgovora. Jučer su, naime, znanstvenici otkrili novi solarni sustav, a u nas još uvijek vlak od Zagreba do najveće naše luke Rijeke putuje šest sati. Kad je tako, onda mislim da više nitko ne bi u ovoj zemlji trebao ništa više reći. S druge strane, imate situaciju da mladi ljudi koji izađu s fakulteta, za najobičniji pripravnički posao moraju proći nekoliko ciklusa intervjua koji su ozbiljni, strogi i zahtijevaju neka znanja i kompetencije, dok se na najvažnija mjesta u javnim poduzećima primaju ljudi na posve neozbiljan način. Dakle, sumnjam u smislenost – mišljenja je Menđušić.
Podjednako važni
Ne dvoji, međutim, da su nam projekti poput »Projekta Drugi«, vrijedni podrške i potrebni, između ostalog i stoga da HRT vrati publiku koje se okrenula nekim drugim izvorima informiranja. Jurišić pojašnjava kako je osnovna ideja bila uključivanje svih u projekt, ne bi li osvijestili da jesmo zajednica i da je svaka grupa unutar te zajednice, svaki pojedinac, podjednako važan dio zajednice. Reklo bi se, trenutak da se o tome govori nekako je bolno pogođen s obzirom na očigledno jačanje netolerancije svake vrste.
– S jedne strane ste u pravu, trenutak je bolno pogođen, ali meni se čini da nema trenutka koji nije pogođen za ovakvu temu. Ja mislim da je to pitanje neke higijene, da je neprestano podsjećanje na to važno. Ono što nam nije baš pred nosom, najčešće nam je – daleko od oka, daleko od srca.
Zato je cijelom timu bilo važno da klinci odu u svoju okolinu, ne da samo negdje slušaju, čitaju, gledaju o tim nekim drugima i drugačijima na razini pojma, već da uđu u neposrednu komunikaciju s njima, da upoznaju čovjeka, da upoznaju tu stranu osobu. I zato najvredniji dio projekta i jesu učenički radovi.
Raspisali smo natječaj po cijeloj Hrvatskoj, 150 škola se odazvalo, srednjih i osnovnih, i poslali su nam fantastične radove o drugima u svoj okolini, o pripadnicima najrazličitijih ranjivih društvenih skupina. To je ono što se meni čini zanimljivim, da sada bilo koji učenik iz cijele zemlje može doći na web i vidjeti ne samo ono što je u njegovoj okolini, nego što je u okolini njegovih vršnjaka iz drugih dijelova Hrvatske – ističe Jurišić.
I ništa se djeci nije tu moralo objašnjavati, pogotovo ne što je pravo, a što krivo.
– Meni je to predivno. Mi smo im dali zadatak, nabacili par ideja i zapravo su oni savršeno odradili cijeli posao. Mi smo tu da sve malo uobličimo, posložimo, uz to smo napravili seriju animiranih filmova i dokumentaraca koji su obrazovnog karaktera i koji objašnjavaju neke osnovne pojmove vezano uz pluralizam, manjine, multikulturalizam, prava…. Napravili smo nastavne pripreme, dodatno opremili sadržaj, napravili zajedničku bazu pa smo poput kakve knjžnice koja nudi materijal i sadržaj upotrebljiv svima koji su uključeni u obrazovanje – kazuje Jurišić.
Pokvari se čovjek
Sve je taman tako da se čovjek, na žalost, mora zapitati, u kojem to trenu stvari krenu po zlu!? U kojem se trenu »pokvarimo«?
– Pokvari se čovjek. Najprije postane oportunist, a onda pomisli da nešto može napraviti. Ono što zapravo i nismo dovoljno dali do znanja u »Stambenom pitanju« jest činjenica da su svi ti slučajevi otimanja uvijek bili po zakonu, po nekom zakonu, uvijek po zakonu što ih donose ljudi kojima smo mi dali mogućnost da ih donesu. Dakle, suodgovorni smo za sve to što se događa – smatra Menđušić.
S obzirom na društveni trenutak, oba projekta se nekako čine prije kao eksces nego li pravilo. Drugi i drugačiji, zeznuti, zaboravljeni, zabranjeni, tema su koja se u prvilu preskače.
– Meni je drago da su gledatelji dobro reagirali. A što se ove teze tiče, ja nisam zaposlenica HRT-a. Međutim, tamo sam odrasla i tamo imam neke od najboljih prijatelja i najdražih kolega s kojima bih uvijek radila.
Teško mi je komentirati uređivačku politiku bilo kojeg medija, a kamo li HRT-a. Moja je pozicija da sam trenutno navijač na tribini i da mi se čini da moj klub ne igra dobro. Da gubi na domaćem terenu, iako znam da ni golman nije kriv i da lijevi bek zna dobro dodati. Ali, nešto drugo ne štima. S polupraznih tribina navijam da ljudima tamo bude bolje, da budu sami zadovoljni rezultatima svoga rada i da ne moraju slušati samo kritike gledateljstva – kazuje Menđušić.
Nečinjenje, ono vlastito, a onda i ono državnih institucija, ono je na što je gledatelj morao pomisliti dok je gledao, primjerice, Anku Zjačić. A priče odavno ispričane, i prije serijala. Ali nisu do nas doprle, pa ih je valjalo ponoviti. Dokle ih ponavljati!?
– Stalno! Mi zapravo razgovaramo o tome što je naš društveni dogovor. O tome kako mi to hoćemo, kako želimo da izgleda naša zajednica, pa da se u njoj svatko osjeća ugodno. Možemo, doduše, ići u Dansku, tamo je sve dogovoreno. Čini mi se, dug je to proces – veli Menđušić.
Jurišić je optimističnija.
– Sve te učenike netko je organizirao i pokrenuo. Za početak, 150 ravnatelja dalo je dopuštenje da se njihova škola uključi u projekt, a tu je i mnogo profesora koji su uložili golem trud i rad da sa svojim učenicima tako nešto odrade i naprave. Na ovom projektu surađivao je i Forum za slobodu odgoja, oni su bili zaduženi za dio nastavnih priprema, dok su članovi Hrvatskog debatnog društvo napravili argumentaciju on line debata. Meni se nekako čini da stvari jesu jednostavne kad se obratiš nekim običnim, normalnim ljudima – ističe Jurišić.
I profesori i učenici prepoznali su ideju projekta pa izložili sebe radi svih nas. Valjda i zato Menđušić i Jurišić uz smiješak vele – ostavimo pesimizam za bolja vremena. Jurišić se nada da će prostor za daljnje djelovanje na području građanskog odgoja biti otvoren i dalje. Menđušić kazuje da će se ona i produkcijska kuća Dim-studio i opet javiti na kakav natječaj HRT-a, makar su ih zadnji put odbili, jer priča za »Stambeno pitanje« ima još.
Mnogi od nas
Ni jedna, ni druga ne dvoje kako neke stvari poput tolerancije, ravnopravnosti, suživota, valja ponavljati dok ih ne usvojimo.
»Prema većini Roma iz naselja, i učitelji i sami školski kolege imaju predrasude. Jer oni žive u uvjetima gdje nema asfaltirane ceste, većina nema struju, vodu. Naravno je da je, kada pada kiša, taj dan u naselju blato i da će djeca doći u školu zmazana od blata. Najviše me ljuti u samom sustavu obrazovanja što romskoj djeci ne pruža priliku da se iskažu i pokažu svoja znanja. Imam i sama primjer, nikad to neću zaboraviti, tražila sam na završetku osmog razreda veću ocjenu iz kemije, imala sam na to pravo, a učiteljica mi je rekla – što će meni veća ocjena od dobar kad ću završiti na placu k’o i svi moji ostali«.
