Razgovor za Autograf

Rade Šerbedžija otvoreno o razlozima zbog kojih je sa suprugom Lenkom napustio riječko Sveučilište

P. N.

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler



“Čini se da su ljudi koji rukovode kulturom grada zaključili da im takav studij ne treba, jer iziskuje nove troškove u situaciji kad novaca nema. Sav novac s kojim oni u gradu raspolažu za kazališne aktivnosti odlazi u HNK Ivana pl. Zajca, koje je velika rupa bez dna. A neke mrvice se daju alternativnoj riječkoj sceni i amaterskim udrugama”. Izjavio je to proslavljeni glumac Rade Šerbedžija, nedavno ovjenčan nagradom “Mary Pickford” Međunarodne novinarske akademije u Los Angelesu za portal Autograf, koji je problematizirao njegovo napuštanje Studija glume i medija u Rijeci, zajedno sa suprugom Lenkom.


– Posljednjih godina živeći u Rijeci studenti su nam postali kao vlastita djeca. Zato se u ovom trenutku osjećamo kao roditelji koji nisu do kraja ispunili svoj zadatak. I dalje se viđamo s njima, pomažemo im savjetima iako nismo službeno njihovi nastavnici, kaže Šerbedžija, dodajući da je s Lenkom i djecom došao u Rijeku na poziv tadašnjeg rektora Sveučilišta u Rijeci Pere Lučina da osnujemo Studij glume pri Sveučilištu.


Sve je, veli, bilo u vrlo skromnom uvjetima, bez doličnih prostorija i nastavnog kadra, ali uz obećanja da će se stvari popraviti i srediti.




– Doduše, postojao je projekt za izgradnju suvremenog Kulturnog centra na Kampusu, no na kraju se, u nedostatku novca za kulturu – odustalo od tog projekta. Nastavili smo raditi u malim učionicama s užasnom akustikom i nedovoljnom veličinom za prave studentske vježbe, a ni jedno radno mjesto za stručne nastavnike scenskog govora i glume, koji su nam bili prijeko potrebni, nije otvoreno. Unatoč svemu, zajedno s malobrojnom ali hrabrom nastavničkom ekipom, a uz svesrdnu pomoć vanjskih suradnika – Staše Zurovca, Valnee Žauhar i Nigela Osbornea – Lenka i ja smo uspjeli pokrenuti i održavati vrlo zanimljiv Studij glume, na kojemu se, između ostalog, predavao i scenski govor na engleskom jeziku! Uspjeli smo, naime, dobiti pristanak velikog američkog profesora Arthura Lessaca da nam njegovi suradnici s američkih sveučilišta dolaze i uz skromne honorare održavaju nastavu za studente u Rijeci. Prije tri godine priključeni smo Akademiji primijenjenih umjetnosti i to je na početku izgledala dobra zamisao! Tadašnji dekan Akademije prof. Josip Butković bio je zainteresiran da se problemi Studija glume počnu rješavati, ali nažalost, on je otišao u mirovinu, a naslijedila ga je izvjesna prof. Linardić, potpuno neupućena i nesposobna da razumije probleme našega Studija, dodaje Šerbedžija za Autograf, koji kaže da, osim nesporazuma s dekanicom, nisu imali ni pravu podršku nove rektorice Snježane Prijić Samardžija. 


– Valja reći da nismo dobili pravu podršku ni od gradske uprave. Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume – bili su potpuno neadekvatni. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje, bez kojih bi on već odavno bio ugašen. Ali ono što je glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od toga projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost – pita Šerbedžija uz tvrdnju da Rijeka mora konačno dobiti pravu kazališnu dvoranu za suvremene predstave.


Ističe da od silnog novca koji će se utrošiti na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar, kazalište koje će mladi ljudi praviti za mlade.


– Ja posebno volim Rijeku, jer u njoj nalazim neki drugačiji način života negoli u Zagrebu ili u Beogradu. Osim toga, zaljubljen sam u Jadransko more, pa mi je i to jedna od stvari koje su u Rijeci sjajne. Ima još jedna sličnost između Los Angelesa i Rijeke: Ti su gradovi, nekako sami od sebe, kozmopolitski. Kao da se tu čak i ljudi različitih političkih ili vjerskih uvjerenja ne gledaju poprijeko. U Los Angelesu nema rasnih segregacija. Doduše, ima krajeva grada gdje su vidljivi bijeda i siromaštvo, pa potpuno paradoksalno onda izgledaju sve te luksuzne vile nasuprot proleterskoj sirotinji. Ponekad mislim da bi nova proleterska svjetska revolucija mogla početi baš ovdje, u Americi. Ali kad počne, bit će to mnogo žešće nego pojava ”žutih prsluka” u Parizu. Bit će to agresivna pobuna očajnika, ali po uzoru na filmove Mad Maxa, s potpuno apokaliptičnim, filmskim prizorima, zaključuje Šerbedžija u razgovoru za Autograf.


Originalni tekst pročitajte OVDJE.