Koncertom što će ga održati 19. prosinca u dvorani »Blagoje Bersa« Muzičke akademije u Zagrebu Jazz orkestar HRT-a će obilježiti 70. obljetnicu kontinuiranog djelovanja. Tom prigodom, uz Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem šefa dirigenta Andreasa Marinella, kao gosti nastupit će Gabi Novak, Zdenka Kovačiček, Matija Dedić, Marko Tolja, Saša Nestorović i sastav Chui.

Jazz orkestar HRT-a je pod vodstvom Zlatka Černjula počeo djelovati kao Plesni orkestar RTZ-a. Pod vodstvom Miljenka Prohaske sredinom 1950-ih ostvario je proboj na međunarodnu scenu i započeo bogatu diskografsku aktivnost te suradnje s velikanima jazza kao što su Art Farmer, Clark Terry, Johnny Griffin, John Lewis i Art Taylor, a taj se trend nastavio do danas. Poslije Prohaske Orkestar je uspješno vodio Silvije Glojnarić, a potom i Saša Nestorović. Godine 2015. preuzeo ga je Andreas Marinello.

U razgovoru u povodu ove iznimne objetnice Marinello je istaknuo važnost djelovanja Jazz orkestra HRT-a, ne samo za Hrvatsku radioteleviziju nego i za kulturu Republike Hrvatske.

Što djelovanje Orkestra znači za HRT?

– Koliko čujem, nemaju baš svi samo najbolje mišljenje o HRT-u. U javnosti su često prisutne samo negativne vijesti o njemu. Po mojem mišljenju, pak, koji sam odrastao uz talijansku, austrijsku i njemačku javnu televiziju, te su institucije predstavljale nepresušan izvor informacija i inputa o meni još nepoznatim svjetovima. Prvi kontakt s jazzom, primjerice, bio mi je nekrolog o Milesu Davisu na talijanskom dnevniku. Orkestri i zbor HRT-a utjelovljuju zdravu jezgru zamisli o javnoj televiziji: promidžbi domaće i svjetske kulture i izvan uobičajenog konteksta, upoznavanje šire publike s novim oblicima umjetnosti i u manjim sredinama, te, na kraju krajeva, poticanje otvorenog i pozitivnog pogleda na život, jer mi ljudima donosimo jednu vrstu ljepote i duhovne hrane koje inače nema baš previše. HRT može i treba biti ponosan na svoje ansamble.

Mali veliki ansambl

Koliko je važno bez prekida djelovati kroz tako dugo razdoblje?

– Jazz orkestar HRT-a je najstariji i najdugovječniji profesionalni jazz orkestar na svijetu. U tih 70 godina hrvatska kulturna baština se obogatila za bezbroj muzičkih djela koja inače ne bi nikada ugledala svjetlo dana. U orkestru su stasali naraštaji jazz glazbenika, mnogi drugi su se zaljubili u jazz slušajući i gledajući orkestar. Na takvu instituciju većina zapadnih zemalja gleda sa zavišću.

Koliko je važno održavati ciklus koncerata u sezoni?

– Ciklus je srce naše djelatnosti. Svaki je koncert poseban, jer uvijek sviramo nove stvari. Tu su nastupi s gostima koji su redom zvijezde međunarodne scene i donose svoju glazbu u Hrvatsku, često prvi put, ali i originalne produkcije HRT-a s domaćim snagama jazza i srodnih žanrova. Te projekte često snimamo studijski i sviramo ih na turnejama, kao što su, primjerice, ove godine bili projekti i CD-ovi s Markom Toljom i Chuijevcima, koji su se našli u mnogim top listama za album godine. Ciklus nam pruža mogućnost da damo svoj doprinos hrvatskoj kulturnoj sceni, dok se orkestar razvija i gradi svoj identitet.

Na koji način vodite Orkestar?

– Jazz orkestar spada u kategoriju »mali veliki ansambl«. Puno je veći od benda, a značajno manji od npr. simfonijskog orkestra. To znači da je zapravo moguće svirati zajedno svaki dan i da smo uz to i dobra ekipa, što je, prema mojem mišljenju, najvažniji faktor za dobar zvuk ansambla. Svi su članovi umjetnici i imaju jedinstvenu osobnost koju valja uvažiti, njegovati i usmjeriti za dobrobit orkestra. Kad međuljudski odnosi funkcioniraju, rad na glazbi postane puno jednostavniji.

Kako birate repertoar i goste?

– U našoj sezoni imamo tri bitne točke: poticanje domaćeg stvaralaštva, promidžba i njegovanje hrvatske kulturne baštine; suradnja sa stranim gostima, koji uglavnom donose svoju glazbu ili repertoar velikih orkestara iz prošlosti s kojima su surađivali; i originalni projekti s domaćim umjetnicima. S tim kriterijima na umu već duže vrijeme razmišljam o tome što bi članove orkestra i publiku moglo zanimati, ali i koje novosti i specifičnosti još nismo uključili u naš zvuk, koji nam projekti pružaju priliku da se razvijamo. Konačnu odluku donosim zajedno s upravom i predstavnicima orkestra.

Motivacija za napredak

Koji su bili najvažniji projekti?

– Srećom sam već za vrijeme studija i stasanja u HGM jazz orkestru Zagreb imao priliku upoznati neke od najvećih imena međunarodne jazz scene i nastupati s njima. Ti su mi kontakti omogućili da često dolazim do gostiju osobno, bez menadžera i posrednika, što značajno olakša cijeli proces, i u financijskom smislu. Tako smo mogli pozvati Michaela Abenea, višestrukog dobitnika Grammyja koji je tijekom više od 50 godina obilježio povijest jazz orkestara.

Skoro ne postoji big band za koji nije pisao. Tu su bili i Terell Stafford, Christian McBride, Alan Broadbent, Ed Neumeister, svjetski poznati predstavnici »američkog mainstrema«. S druge strane, nedavno smo ugostili Finca Jimija Tenora, pionira europske elektronske glazbe i underground electrofunka, koji naravno ima potpuno drukčiji pogled na glazbu i svijet. Jimi Tenor koji je poznat po tome da izrađuje glazbala, pa je kod nas donio photophone – prerađeni ventilator. I Ed Palermo, gospodin srednjih godina koji izgleda kao savršen ravnatelj osnovne škole, pretvorio se u totalni »stage animal« kad smo s njim svirali njegove obrade glazbe Franka Zappe.

Zapravo je fascinantno koliko taj sastav, koji je rođen kao plesni ansambl, ima danas zvukovnih mogućnosti: na primjer, Danac Lars Møller nam je donio svoju verziju »Posvećenja proljeća« Igora Stravinskog, koja osim jazza ima u sebi jak utjecaj indijske poliritmije i nordijskog folklora – zasigurno jedno od bitnijih europskih djela za jazz orkestar 21. stoljeća.

Koji od njih je donio najzamršenije aranžmane i kako ste ih savladali?

– Abene i Neumeister. Vježbali smo.

Zašto je važno da uz Orkestar nastupaju gostujući glazbenici: solisti, skladatelji, aranžeri, dirigenti?

– Identitet orkestra je fluidan: na njega možete utjecati upravo preko skladbi i gostiju. Jako je bitno da ansambl stalno dobija nove podatke i motivaciju za napredak. Održavanje status quo često zapravo znači korak unazad. Naravno, i za publiku je bitno da zovemo vrhunske goste koji inače ne bi došli u Zagreb, jer nisu toliko komercijalni da bi, recimo, mogli napuniti »Lisinski«.

Što za HRT znači to što su članovi Orkestra bili također članovi EBU jazz orkestra?

– EBU jazz orkestar ujedinuje mlađe glazbenike iz cijele Europe. Njihove su turneje neprocjenjivo iskustvo za sudionike, ali i mogućnost za promoviranje Hrvatske i JO HRT-a u inozemstvu. Neke od tih kontakta smo već i iskoristili za djelatnost orkestra. Uglavnom, super stvar!

Proces koji traje

Zašto je važno raspisivati natječaj za nove skladbe i održavati koncerte na kojima ih izvodite?

– Hrvatska nema jazz akademiju, niti ozbiljnih institucija gdje bi se mladi glazbenik mogao pripremiti za studije u inozemstvu. Od kada više ne djeluje HGM jazz orkestar Zagreb, Jazz orkestar HRT-a je zapravo jedina mogućnost za skladatelje i aranžere koji se još nisu afirmirali u pisanju za profesionalni ansambl. U posljednjih nekoliko godina taj smo koncert, u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, pojačali radionicama, te smo dali autorima mogućnost da tijekom dužeg razdoblja surađuju s orkestrom. Naravno, u pedagoškem smislu možemo i trebamo raditi više, ali ovo je dobar početak.

Zašto je važno izvoditi skladbe članova Orkestra, što redovito činite?

– Kako jazz scena u Hrvatskoj nije ogromna, a pogotovo ima malo glazbenika koji se bave ovim formatom, mogu reći da su većina najboljih skladatelja i aranžera za jazz orkestar naši članovi. Uveli smo tradiciju da je uvijek jedan koncert u sezoni posvećen jednom od njih, što je izuzetan poticaj za njega, ali i super za orkestar koji tako dobiva nov, svjež i originalni materijal.

Kako vi pristupate skladanju i pisanju aranžmana za Orkestar? Razmišljate li pritom, kao autor, o karakteru pojedinih članova i pišete li u skladu s njihovim osobnostima?

– To je jedna od najvećih prednosti redovitog surađivanja s istim ansamblom. Skladatelj točno zna kako će određene stvari djelovati, koji od saksofonista najviše voli improvizirati u brzoj izvedbi s puno akorda, koji trubač ima najmekši zvuk na krilnici, koliko podataka treba bubnjaru da oblikuje skladbu itd. Svakom pojedincu leže druge stvari.

Kad aranžer napiše stvari koje su zahtjevne, a ne preteške, kad se glazbenici dobro osjete jer su im dionice napisane po mjeri, svi će biti sretni, i rezultat će biti najbolji. Tu je, naravno, jako bitna stalna komunikacija s glazbenicima. Ja znam puno o saksofonu, naravno, jer ga i sam sviram, ali o svim glazbalima sam puno toga naučio – još uvijek učim – sa svakom novom skladbom. To je proces koji traje cijeli život! To je i najljepše u našoj profesiji!