Slavni pjevač Gregory Porter, hrvatskoj je publici poznat s koncerata u Dubovniku 2015. i Šibeniku ove godine. Ove jeseni Porter je objavio svoj peti studijski album. Budući da je za dva prethodna: »Liquid Spirit« iz 2013. i »Take Me to the Alley« iz 2016., dobio nagrade Grammy, CD »Nat »King« Cole & Me« (Blue Note/Decca/Universal Music) izazvao je veliko zanimanje publike, kritike, radijskih urednika… Dio ugođaja s tog snimanja zasigurno će obogatiti dokumentarni film o Gregoryju Porteru koji jedna ekipa snima već nekoliko godina.  

CD je snimio u Londonu sa sedamdeseteročlanim orkestrom i to je prvo diskografsko izdanje koje je u cijelosti snimio s orkestrom. Radi se o iznimno moćnoj ritam sekciji u kojoj su svirali poznati jazzisti: pijanist Christian Sands, bubnjar Ulysses Owens i kontrabasist Reuben Rogers te o simfonijskom orkestru i big bandu.

Posveta pjevačkoj legendi

 Iako se već afirmirao kao autor mnogobrojnih pjesama koje zauzimaju gotovo sav prostor njegovih prethodnih diskografskih izdanja, Porter se na snimanju ovog posvetio isključivo standardima i to onima iz repertoara legendarnog pjevača i pijanista Nata »Kinga« Colea. Osim što mu je želio iskazati zahvalnost, namjera je bila da još jednom skrene pozornost na ovog umjetnika kojim su se ponosili svi Afroamerikanci, pa tako i Porterova cijela obitelj.

Odabrao je petnaestak omiljenih pjesama koje je izveo u verzijama pripremljenim upravo za njega.

 – Natova je glazba temelj sve glazbe. O glazbi sam učio najprije kroz gospel, potom kroz njegovu glazbu, a tek poslije kroz sve ostalo. Njegova je glazba bila uz mene od samog početka. Kao dijete zamišljao sam da je Nat moj otac. Naime, moj otac nije bio uz mene. Zato sam s dubokom osjećajnošću prigrlio tu glazbu i tako sam pristupao snimanju ovog CD-a. Orkestar je bio izvanredan, kao i aranžmani velikog aranžera i dirigenta Vinca Mendoze.

Uzbuđen sam pri pomisli da ću tu glazbu predstaviti svijetu. To je nešto za mene osobno, nešto što sam morao napraviti. Za mene to nije komercijalni pristup. Nisam razmišljao na taj način: »Ooo, idem zajašiti na grbaču Nata »Kinga« Colea i pokušati zaraditi nešto novaca!« To je nešto što mi je blisko, nešto što duboko osjećam. Srećom, album sam radio na taj način.

 Iskaz ljubavi i protesta

 Koliko je bilo opasno prihvatiti se repertoara Nata »Kinga« Colea jer mnogi su upoznati s njegovim izvedbama i trebali ste osmisliti potpuno drukčiji pristup da biste zainteresirali publiku?  

– Da, trebao sam. Upravo to sam pokušao. Naravno da je opasno.  

Kako izbjeći zamku oponašanja?  

– Mišljenja sam da je Nat »King« Cole zvuk, ali također i stil. Na neki način taj stil pripada samo njemu. Zato sam osmislio sintezu Natove glazbe i stila koji oživljavaju kroz mene. Čujete Nata, čujete utjecaj, ali svakako čujete i mene.

Čuje se tek nagovještaj nekih aranžmana Gordona Jenkinsa, tih sjajnih aranžmana koje je pisao za Nata, naše verzije upućuju na izvornik, ali to je samo nagovještaj. Za ovaj album pripremili smo potpuno nove aranžmane i angažirali doista moćan orkestar. To je zaista predivna glazba. Nadam se da će slušatelji to osjetiti.  Ipak, poznatiji ste ako autor pjesama.

Što vas nadahnjuje u skladanju i kako pišete glazbu i tekstove za svoja djela?

– Nadahnjujem se ljudima, vlastitim emocijama, osjećajima za ljude, onime što opažam oko sebe. Ponekad to može biti i nešto okrutno što me može nadahnuti na pisanje lijepe pjesme. Tada se događa proturječni učinak nečega što zapazim.

Zasnovano na nečemu negativnom napisao sam pjesme »Painted on Canvas« i »Our Love«. One su nastale na osnovu loših iskustava, svjedočenja diskriminaciji i rasizmu.

Pjesma »When Love Was King« nastala je kao posljedica osjećaja diskriminacije, rasizma, razdvajanja. Kako se »usuđujete« progovarati o tim osjetljivim problemima?

– Nikad nikoga nisam pitao smijem li napraviti tako nešto. To je zdrava ignorancija za nekoga tko je nov na sceni. Nisam znao da ne bih trebao napraviti tako nešto. Neki su mi savjetovali da pjevam samo standarde iz američke pjesmarice, no čak i u toj pjesmarici možete pronaći snažne poruke. Želim i to učiniti, ali također želim reći nešto što mi leži na duši. Ne želim pisati protestnu glazbu samo radi protestiranja. Svjesno pišem glazbu nadajući da ću dati doprinos poboljšanju situacije. Ne želim ništa spaliti.

 Koji su vas glazbenici, ili koje pjesme, nadahnjivali za stvaralaštvo u tom kontekstu?  

– Spomenuo bih Marvina Gayea i Curtisa Mayfielda koji su to radili na pametniji način od drugih, potom Abbeya Lincolna te Louisa Armstronga koji je pjevao pjesmu »(What Did I Do to be so) Black and Blue«, kao i Oscara Browna mlađeg, neupitno i Jamesa Browna. Oscar Brown mlađi je pisao tako pametne i moćne tekstove!

On ih je stavio na papir i ostavio da ih proučavamo i shvatimo. (Pjeva:) Breaking up big rocks on the chain gang. Biti osuđen za neki zločin, zločin počinjen iz nasušne potrebe, zločin počinjen zato što je netko gladan i siromašan! Ti su stihovi iskaz jasnog stava prema politici i socijalnim problemima. Zato mislim da je jazz iskaz ljubavi i protesta.

 Gospel pjevač  

Kako i zašto ste napisali skladbu »Musical Genocide«?

 – Skladba »Musical Genocide« slavi glazbu. Da, postoji glazba koja je negativna, koja ljude vodi u depresiju, koja u njima pobuđuje negativne misli, ali ja ne želim sudjelovati u toj glazbi. Radije razmišljam o poticajnoj i uzbudljivoj glazbi iz 1970-ih, o pjevačima soula iz tog razdoblja kao što su Donny Hathaway, Marvin Gaye i Curtis Mayfield. Posvećujem se toj optimističnoj muzici koja uzvisuje, soul pjevačima koji ti predaju svoje srce, koji pričaju priču o ljubavi i patnji.

O tome i ja govorim. Radije mi daj blues pjesmu koja govori o tome što nije u redu u svijetu! Blues je prava protestna glazba!

Gospel pjevač – to je moje naslijeđe, to je ukorijenjeno u moj način razmišljanja. Ako ponekad prigodom izvedbe raširim ruke, to je zato što sam imao iskustvo izvođenja gospel glazbe u kojoj pjevači dižu i šire ruke.  

Zašto ste odlučili pjevati pjesmu »Running«?  

– Ponosan sam što je pjesma »Running« korištena za obilježavanje Svjetskog dana izbjeglica. Donosi poruku koju treba čuti. Ta pjesma bila je moja suradnja s Commonom. Napisao ju je Keyon Harrold. Moj je glas savršeno odgovarao, a pjesma govori o tome što osjećam i mislim. Imam tri ili četiri pjesme koje govore o istoj vrsti teme, primjerice, »No Love Dying« i »When Love Was King«. »…Of hungry children, first he’d think, to pull their lives from the brink…«

Taj tekst iz pjesme »When Love Was King« donosi istu zamisao koju nosi pjesma »Running«.  Snažne poruke Što za vas predstavlja suštinu jazz glazbe?  

– Suština jazz glazbe očituje se u osobnoj i kolektivnoj slobodi. Osobna sloboda uključena u glazbu, kolektivna sloboda uključena u glazbu nekog sastava. To se svake večeri događa na pozornici – osobna i kolektivna sloboda. Klavirist – da on ima note ispred sebe, da on zna pjesmu, da postoje određeni elementi kojih se mora držati, ali on je potpuno slobodan napraviti zamjenu u akordu, izraziti se na svoj način, otići u nekom drugom smjeru… On zna da to smije učiniti. Ja sam slobodan to učiniti. Bubnjar može slobodno izmijeniti ritam, ubrzati tempo, intervenirati u takt, i on to čini. Saksofonist ima potpunu slobodu, individualnu slobodu. I kod grupa, kolektivno, postoji sloboda koja je prisutna. Zato ova glazba nadahnjuje.

U njezinom najpopularnijem razdoblju nije bilo toliko slobode. Postoji razlog zašto je ova glazba bila zabranjena. Oni koji su imali moć čuli su to i osjetili slobodu u njoj. Moramo biti oprezni s tim.

Kako glazba i glazbenici mogu pomoći u širenju tog slobodarskog duha u svijetu? Kako vi možete pomoći u tome?  

– Postoje neki ljudi koji bi odbacili glazbu što donosi poruku o slobodi, ali uvijek će postojati takve pjesme. Kad je Mandela pušten iz zatvora glazba je bila prisutna. Kad je dr. King bio na vrhuncu svojeg djelovanja, to je bilo praćeno glazbom. Muzika je pratila velike događaje, nadahnjivala je i poticala skupine ljudi, glazbom su generacije iskazivale svoje stavove. (Pjeva:) All we are saying – razumiješ li o čemu govorim? – give peace a chance.  To su riječi koje… »The greatest thing you’ll ever learn is just to love and be loved in return.« (Iz pjesme »Nature Boy« Edena Ahbeza, op.a.) To je skladba koja je najpoznatija po izvedbi Nata »Kinga« Colea.

Louis Armstrong u izvedbi pjesme »What a Wonderful World«! Mislite li da je to namijenjeno za petero ili šestero ljudi u nekom jazz klubu? Ne, to je za cijeli svijet! Na neki način to djeluje na ljude, inficira njihov mozak, potiče ih da razmišljaju drukčije.

»The greatest thing you’ll ever learn is just to love…«, love, love. Ili »What a Wonderful World« – »The colors of the rainbow, so pretty in the sky, are also on the faces of people going by…« To se ureže u mozak. To su poruke. Nije to nešto kao vjerska izjava, ali na mnogo načina može biti moćnije.