Kad je u atriju Guvernerove palače odjeknula »Ave Maria« u izvebi dvije stotine pjevača osam amaterskih zborova, a pod dirigentskim vodstvom autora skladbe – maestra Dušana Prašelja – dogodio se onaj čarobni trenutak u kojem se izvođači i publike – stope u jedno. Devetnaesti Matetićevi dani bili su posvećeni, kao i svake godine, Ivanu Matetiću Ronjgovu, no ove su godine imali fokus na umjetniku koji je uvelike zaslužan što se njeguje spomen na Matetića.

Njegov učenik i sljedbenik, čovjek koji je život posvetio autohtonom glazbenom izrazu i domaćoj riječi, dirigent i skladatelj Dušan Prašelj, ne samo što je nastavio tamo gdje je Matetić stao, već je – osnivanjem i vodstvom Ustanove koja nosi Matetićevo ime – proširio djelovanje na način da se baštinom danas bave i stari, i mladi! A sam je skladao i obradio toliko notnog materijala da je neke od skladbi prvi put čuo te večeri, u atriju, na svečanom koncertu u povodu njegova 85-tog rođendana.

Kako održati zanimanje javnosti – domaće i inozemne – za autohtoni glazbeni izraz i čakavsku riječ Istre i Primorja, nepresušna je tema o kojoj razgovaram s Dušanom Prašeljem desetljećima, pa i prilikom njegova jubileja:

– Zahvalan sam svim zborovima i dirigentima koji su na svečanom koncertu ovogodišnjih Matetićevih dana izveli moje skladbe i obrade narodnih napjeva našega kraja. A posebno mi je drago što im se pridružio zbor riječke Opere HNK-a Ivana pl. Zajca, izvedbom jednog mog većeg djela, koje nije dosežno izvedbi amaterskih zborova. Izvedba »Trsatskog spomina« dala je čitavoj večeri dignitet, a meni kao nekadašnjem direktoru riječke Opere – veliku satisfakciju – kaže maestro Prašelj, s kojim razgovaram u njegovom domu u Rijeci, na Belevederu.

Ploče kao prospekti

Dušan Prašelj napisao je šest većih glazbenih djela i bila bi zaista šteta da je njegova autorska večer ostala samo na manje zahtjevnim skladbama, pisanim za amaterske zborske sastave koji su, međutim, i proslavili maestra Prašelja kao skladatelja.

Sjećam se oduševljenja s kojim su ga pozdravljali amateri pjevači iz čitave Hrvatske na republičkim smotrama i susretima u Petrinji i Zadru; oduševljenja kada je »Jeka Primorja« prvi put izvodila njegovu »Pipu«, »Briškulu« ili skladbu »Lipa mladost«. Dinamičan stil koji njeguje Prašelj u svojim skladbama, živa ritmičnost koja se, međutim, ne udaljava od sazvučja karakterističnih za istarsko-primorski melos, ovog su autora i njegove skladbe učinili prepoznatljivim i poznatim, a narodni melos Istre i Primorja – atraktivnim brojnim suvremenim skladateljima.

– Matetićevi dani su godinama objavljivali natječaj za nove skladbe na bazi istarske ljestvice, što je rezultiralo brojnim djelima od kojih su najbolja i nagrađivana, kaže Dušan Prašelj. Čini mi se da bi te kompozicije trebalo što češće izvoditi, a možda i ponavljati natječaj za nova djela – od a capella skladbi, preko vokalno-instrumentalnih kompozicija, sve do rocka – nagraditi ih i tiskati!

Ustanova »Ivan Matetić Ronjgov« čuva i Čakavsku besedu, ali mnogih izdanja više nema, ne možete ih naći nigdje osim u bibliotekama. Trebalo bi reprintati sva Matetićeva djela, da svatko tko dođe u Ustanovu može dobiti primjerak koji će mu trajno služiti. »Zaspal Pave«, na primijer, više ne postoji!

A bilo bi vrijedno tiskati i nosače zvuka s našom glazbenom baštinom – od snimki originalnih pjesama do umjetničkih djela na bazi istarsko-primorskog izraza –takvi bi diskovi bili sjajan suvenir i trebali bi biti dostupni poput prospekata. A sve to već postoji u arhivima Radio Rijeke, Zagreba, Ljubljane… sad kad imamo potvrdu da ćemo biti Europska prijestolnica kulture, za Ustanovu IMR do 2020.godine bilo bi mnogo posla koji bi dodatno afirmirao našu baštinu – kaže skladatelj.

Zaboravljeni Zajčevi dani

Maestro Prašelj kaže kako ne bi želio da se njegova razmišljanja shvate kao kritika rada onih koji djeluju u ustanovama kulture grada i županije, već kao poticaj da se i baština – koju je svijet prepoznao i cijeni više od nas – uključi u planove za EPK.

– Kad je u Novom listu tiskan prilog o programima koje Rijeka planira realizirati do 2020. godine, mogli smo pročitati izjave književnika, likovnjaka, arhitekta, ali od glazbenika su bili zastupljeni samo rokeri! Pitam, što je s baštinom? Ličnostima glazbene tradicije?

Za novogodišnje koncerte u kazalištu mi imitiramo Beč, izvodimo Straussa i Lehara, a Zajc je u svoje vrijeme palio i žario – po Beču! Nas, međutim, on ne zanima! Isto tako, bio sam jako žalostan kad je za Dan dvorane Vatroslava Lisinskog priređen koncert – francuske glazbe! Kao da je Lisinski tamo bio vrtlar!

Moja je poruka i savjet svima kojih se to tiče, da ne dižemo našim velikanima spomenike i nazivamo po njima ulice, nego da izvodimo njihova djela! To je za autora, ali i za odgoj naroda kojem pripadaju, najveći dobitak!

Zato sam na mom jubilarnom koncertu prije nekoliko dana i predložio da se svake druge godine izvede barem jedno veliko Matetićevo djelo. Nema potrebe za to angažirati Radio zbor iz Zagreba – čuli smo na tom koncertu snagu naših udruženih zborskih pjevača te Zbora riječke Opere – jer Matetićeva će djela, ako ne budu izvođena, ostati zaboravljena…

Originalni »Istraditional«

Ali nije Matetić jedini čiji bi opus trebalo izvoditi. U ovoj je regiji živio i radio Vinko Jelić, već spomenuti Ivan Zajc, pa Josip Kaplan, Slavko Zlatić, Natko Devčić, Nello Milotti… sve do nove generacije predvođene Brunom Krajcarom. Njegov CD »Istraditional« ove je godine dobio Porina, jer je vrijedan i zanimljiv, a donosi jedanaest originalnih istarskih narodnih zapisa i njihove obrade u rock i jazz izričaju! Eto nam još jednog suvenira!

Na duši mi leži još jedna želja, a o tome sam razgovarao s direktorom riječke glazbene škole koja nosi ime Matetića Ronjgova. Zajedno s Ustanovom IMR trebalo bi tiskati Matetićevu monografiju. Učenici koji završe glazbenu školu nemaju odakle saznati išta o čovjeku čije ime nosi njihova škola! A materijala ima u šest Zbornika koje je tiskala Ustanova – to su zapisi samog Matetića, ali i njegovih suvremenika, štovatelja i sljedbenika: Josipa Sokolića, Fajdetića, Zlatića koji je analizirao Matetićeva djela, a ima i mojih tekstova.

Kad bi to sve bilo objedinjeno na jednom mjestu, dobili bismo vrijednu knjigu i posvetu čovjeku koji nas je zadužio…

Osim toga, smatram da bi baš Ustanova »Ivan Matetić Ronjgov« trebala biti jedna od katedri riječkog Sveučilišta, gdje bi studenti mogli – za potrebe svojih znanstvenih radova – proučavati literaturu koju čuva Ustanova. Tako bi se odgajali novi kadrovi, stvarao afinitet prema njegovanju baštine, a otvorio bi se i znanstveni pristup autohtonom glazbenom izrazu.

Oda bogu Perunu

Maestro Dušan Prašelj već je godinama u mirovini, ali njegove su ideje ne samo svježe, već bih rekla, vrlo često – ispred vremena. Sve o čemu smo razgovarali – a mnogo toga i nije ušlo u ovaj tekst – ima svoju težinu i opravdanost, ali se bojim da će ostati samo u okvirima jednog novinarskog zapisa.

No, to žovijalnog maestra ne sprečava da misli, raspravlja, piše i dalje komponira.

– Prošle godine nazvao me prof. Veselko Velčić, tražeći da napišem neku veću skladbu povodom pronalaska oltara slavenskog boga Peruna, u Mošćenicama. Odmah sam krenuo u potragu za tekstom i zaustavio se na Nazorovim »Hrvatskim bogovima«. Kombinirao sam njegove stihove o bogu Perunu s mojim tekstom i prošlog ljeta na Silbi skicirao kantatu – »Odu bogu Perunu« – na čijoj orkestraciji trenutno radim.

Zanemarujemo baštinu

Čitao sam o županijskom natječaju za aerodromsku glazbu – zanimljiva ideja i vjerujem da će putnicima pri dolasku na aerodrom na Krku, između ostalog, biti interesantno da se susretnu i sa zvukom autohtone glazbe. Ali, hoće li negdje moći kupiti nosače zvuka s tom glazbom? Ili, što se može u Rijeci kupiti od izvedaba Zajčevih djela, koja su neka naša klasika? Svoju baštinu skloni smo zanemariti. I to je već postalo uobičajeno.