Moja knjiga nije ni mentalno putovanje, a ni self-help ili duhovna literatura koju pišu duhovni učitelji, što ja nisam. To je funkcionalni roman ceste, koji na pojavnoj razini ima putovanje od točke A do točke B, a na drugoj razini ima bogatstvo koje može ponuditi svakome čitatelju, bez obzira na njegove duhovne ili bilo koje druge aspiracije
Riječanina Zorana Žmirića malo tko u Rijeci ne poznaje. Svestrani je književnik, gejmer, glazbenik, uspješan na svim tim poljima, na kojima uporno kreira oknjiženja, ili uglazbljenja koja izazivaju pozornost. Jedno od takvih zasigurno će biti i njegov novi roman »Snoputnik«, koji je izišao prije dva tjedna u izdanju Hrvatskog društva pisaca.
Za te promjene izdavača, jer niti jednu njegovu knjigu od dosad pet objavljenih, nije objavio isti izdavač, kaže da se, eto, još uvijek traži s izdavačima i da je to dobro, jer nije ni za koga vezan dugoročnim ugovorom.
Najprimjećenija Žmirićeva knjiga ujedno je i do »Snoputnika« jedini njegov roman – »Blockbuster«. S njim je bio u dvama finalima: finalu VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2008. godine, te u finalu Tportalove književne nagrade roman@tportal 2010. godine. za najbolji roman. No to je, čini se, knjiga prilično drugačija od nove.
Oni koji su pratili vaša recentna čitanja iz »Snoputnika« mogli su doživjeti drugačiju prozu od one koju ste dosad pisali. Za razliku od »Blockbustera«, »Snoputnik« se čini meditativniji, duhovniji. Je li to točno?
– Bilo mi je najjednostavnije baviti se temom kojom sam se bavio i u »Blockbusteru«, no kad pišem, ja energetski kompletno ulazim u djelo i dugo ga proživljavam, i nakon svršetka pisanja. Bavljenje temom unutrašnjih i socioloških sukoba rata i poraća u »Blockbusteru« užasno me iscrpilo i rekao sam si da je s tim mojim pisanjem gotovo. Barem zasad.
Bavljenje temom potrage i pitanja tko smo mi, ali ne u filozofskom smislu, nego u smislu naše pozicije u društvu i jesu li odluke koje donosimo naše ili su uvjetovane odgojem, obrazovanjem, mjestom rođenja… to je nešto što me provocira od samog početka pisanja i u svim knjigama bavio sam se tim kompleksima. Jedino je to bilo na različite načine. Negdje kroz autoironiju, negdje kroz kritiku društva, a u »Blockbusteru« konkretno kroz sukob pojedinca sa samim sobom u ratnom okružju.
– Pišući sam nailazio na hrpu ludih podudarnosti. Između ostalog, na zapadu Istre je naselje Tar, a na gotovo istom mjestu u Indiji je i pustinja koja se zove Tar. Da stvar bude bolja, ubacio sam i paralelnu priču u kojoj je Južna Amerika, opet zbog tog njenog srcolikog oblika. Kako moja priča počinje u Savičenti, u srcu Istre, uzeo sam Južnu Ameriku i grafički je poklopio s Istrom. Kad sam poravnao granice, probio sam pin kroz Savičentu da vidim gdje će to mjesto biti u Južnoj Americi. I pokazalo se da je to mjesto San Vincente, udaljeno sat vremena autobusom od Buenos Airesa. Takvih podudarnosti je bilo puno, što mi je potvrdilo da priča o zemljopisnim dvojnicima ima pokriće.
Dva prikaza Indije
Ovdje se u konačnici bavim pojedincem koji je vrlo nalik glavnom liku »Blockbustera«, koji dolazi iz mehanizma destruktivne energije, dakle on je povratnik s bojišta koji proživljava traumu zbog nečeg što je gore učinio, i pokušava posložiti kockice svog života.
On se zapravo u toj potrazi bavi pitanjima koja i mene provociraju. A mislim da je s mojim godinama i zrelošću došlo vrijeme da konačno artikuliram čime se bavim već skoro 25 godina.
Iz vaših se čitanja moglo zaključiti i da glavni lik putuje u Indiju. Zanimljivo je da mnogi pisci/glazbenici iz rock miljea Indiju nalaze kao fokalnu točku na kojoj će njihova duhovnost doći do izražaja. Što je vama Indija?
– Kada na Zapadu čitaš o Indiji imaš dva prikaza: ili je to raj na Zemlji u kojem čovjek nalazi svoj mir, ili je to mjesto užasnih previranja, siromaštva, sukoba. A niti jedno nije apsolutno točno. Indija je zemlja kao i svaka druga. Da, postoji sirotinja, ali postoji i svemirski program. A možda je prikaz sirotinje u Indiji dobar filter za neprikazivanje naše sirotinje.
Mnogi su me pitali kako sam podnio susret s tolikom sirotinjom. Iz mojeg osobnog iskustva s Indijom, a bio sam tamo tri puta, mogu reći da je krucijalna razlika u sirotinji u Indiji i sirotinji u Hrvatskoj što u Indiji profesor u mirovini ne kopa po kontejnerima, a u Hrvatskoj kopa.
Indija je jedina drevna civilizacija koja je preživjela i tamo postoji taj jedan tradicionalizam koji je u odličnoj sprezi s modernim. Oni su, recimo, informatičari broj jedan, imaju strahovit energetski i svaki drugi potencijal, a s druge strane okrenuti su tradiciji tako da se žene odijevaju u sarije, koji su se nosili i prije nekoliko tisuća godina. Pa zamislite da se kod nas u Europi žene oblače kao unazad par tisuća godina?
Indija je zanimjiva, šarena zemlja puna kontrasta u kojoj svatko može naći nešto za sebe. Ali ogromna je to zemlja, pa samo službenih jezika ima 21. Dakle ako kao pisac u Indiji želiš dobaciti samo do publike u svojoj zemlji, moraš knjigu objaviti na 21 jeziku.
A što Indija znači vašem glavnom liku i što on tamo radi?
– On ima dijagnozu koja kaže da je na koncu svog životnog puta. Ima još mjesec dana života, iako mu je samo 26 godina. Ne kvarim čitanje jer je to uvod u roman. U tih posljednjih mjesec dana života on pokušava dokučiti što mu je posljednje pružalo ikakvu radost i sjeti se da je to bila veza s njegovom djevojkom prije nego što je zatvorio sva vrata svijetu. Odlučuje razgovarati s njom, ali sazna da je ona u Indiji, gdje radi u bolnici kao volonterka. Odluči je posjetiti, no budući da ima amnezivna stanja gubi se po putu, koji se zato odugovlači.
U Indiji sreće ljude različitih religioznih, duhovnih i kulturoloških spoznaja, uči od njih o kulturi Indije i to naučeno pokušava primijeniti na svoj život.
12 beta čitača
Indija mi je poslužila kao diskurzivni subjekt ispaćenog, mladog čovjeka, mentalno ruiniranog, suočenog sa svojim svršetkom, koji pokušava uhvatiti komadiće ljepote koju je posljednji put imao.
Osim toga Indiju sam postavio kao cilj putovanja jer sam se htio baviti dvojnicima, ovdje zemljopisnim. Primijetio sam da je Indija zemljopisno vrlo nalik na Istru koja je inače ishodište putovanja glavnog lika. Imaju oblik srca, a moj lik se cijelo vrijeme propituje treba li slušati razum ili srce.
Tko je uredio knjigu?
– Urednik nije bila jedna osoba, nego 12 »beta-čitača«, koji su odvojeno davali sugestije koje sam stavio na hrpu, razmotrio i dobar dio uvažio. Jedan urednik tako ne postoji, ali Zoran Krušvar je zapravo producent i on skrbi o logistici knjige. »Beta-čitače« klasični urednici mrze, zato što kažu da se osim hrvanja s piscem moraju hrvati i s još X drugih osobnosti i koncepcija. Jaki urednici smatraju da su čitači izraz nedostatka samopouzdanja. Što oni vama znače i koliko ste uvažavali njihove sugestije?
– Ustvari nema razlike između »beta-čitača« i urednika. U urednika moraš imati beskrajno povjerenje. U mom slučaju umjesto jednog, ja imam povjerenje u 12 ljudi, tako da nesigurnost te vrste nisam osjetio. No vjerujem da iz pozicije urednika takav stav ima smisla jer eto, iako imam apsolutno povjerenje u čitateljski ukus prvih čitača, među kojima ima i pisaca, na koncu ipak ja kontroliram stvar.
Tekst je promijenjen oko 10-ak posto pod njihovim utjecajem. Ali ovim rukopisom bavio sam se sam od početka, što mi je bilo prvi put. Uvijek sam prvo predao rukopis na kojem je onda radio neki lektor, koji za to prima plaću, pa urednik itd. Ali meni na »Blockbusteru« urednik Ervin Jahić nije imao nijednu intervenciju, pa mi je to diglo samopouzdanje da toliko godina kasnije mogu sam procijeniti tekst.
Tricky proza
Možda i nema tog jednog urednika kome bih mogao povjeriti ovaj tekst, jer je to vrlo »tricky« proza. Urednici obično zaziru od ovakvih romana.
Mislite na romane mentalnih putovanja, koja to nisu, a koja nisu ni self-help?
– Da, nije mentalno putovanje jer je vrlo konkretno, a nikako nije self-help, tu se ne snalazim. Netko me baš pitao je li to self-help i je li to duhovna literatura. Ali to je ta pogrešna percepcija Indije kao duhovnog prostora. Ne može biti duhovna literatura jer nju pišu duhovni učitelji, a ja to nisam. Ovo je funkcionalni roman ceste, koji na pojavnoj razini ima putovanje od točke A do točke B, a na drugoj razini ima bogatstvo koje može ponuditi svakome čitatelju, bez obzira na njegove duhovne ili bilo koje druge aspiracije.
Već je priličan broj knjiga autora iz Rijeke koje su dobile svoje reklamne filmiće. Jedan od njih dobio je i »Snoputnik«. Kako je došlo do toga i je li to sad već riječki trend koji čeka buknuti šire?
– Za »Riječke rock himne« Damir Jevtić je radio filmić 2011., pa sam njega pitao i je li zainteresiran raditi ga i za »Snoputnika« i pristao je. Je li to trendi, nemam pojma, nisam vidio neki trejler te 2010. koji bi me nadahnuo. Super mi je što to može puno ljudi vidjeti, a kad nešto postane viralno to je jedan paralelni komunikacijski kanal prema publici koji ne možeš dobiti redovno, na televiziji, radiju i slično.
Ima li još kakvih već poznatih prezentacijskih planova?
– U studenom su Zagreb i Pula u planu, zapravo Ližnjan, »Zvona i Nari«, jer su Natalija i Ognjen dali konačan »touch« »Snoputniku«, i kada bih nekoga morao locirati kao urednike, to su oni. Njihova mišljenja su 100 posto uvažena. A radili su i komplektnu redakturu teksta.
Za kraj ću vas zamoliti da se apstrahirate kao autor djela i da postanete copywriter izdavačke kuće koja je izdala vaše djelo te kratkom i efektnom rečenicom/dvije pokušavate doprijeti do publike.
– Izdvojio bih jedan od citata iz romana. Recimo ovaj sažima sva pitanja kojima se moj lik bavi: »To što srce ne zna objasniti stvari, ne znači da je razum u pravu«.
