Dugo se čekao ovaj roman. Još otkako se 2010. pojavila prvim ukoričenjem, zbirkom priča »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo« u izdanju »Profila«, novinarka »Novog lista« Maja Hrgović bila je pod svojevrsnim pritiskom pisanja dulje prozne forme. Kritika je knjigu dočekala uglavnom aklamacijom, Maja je za nju osvojila debitantskog »Kiklopa«, a centralna priča – »Mak na plućima« – dala je naslutiti da u autorici ima sape i za dulju formu.

  Ubrzo su krenule i najave romana u kojem će se pratiti sudbine triju žena na pozadini priče o novom gastarbajterstvu – ženama s Balkana koje odlaze na Zapad zarađivati brinući se o starim i nemoćnim, ali bogatim, starcima, čime uzdržavaju svoje obitelji kod kuće. Svojedobno je Maja Hrgović naime radila istraživanje toga fenomena, što joj je priskrbilo i izdašnu stipendiju CEI-ja. Roman optimističnog naslova »Živjet ćemo bolje«, u izdanju malog »Arteista«, sve je to opisano, ali, naravno, i mnogo mnogo više. 

  Roman je uokviren svojevrsnim prološkim, odnosno epiloškim odlomcima godinu dana ranije i kasnije, u kojima čitatelj doznaje osnovne informacije, impostaciju, odnosno izvod priče. Odmah je jasno da je glavna junakinja, predstavljena glasom u prvom licu, pretrpjela strašnu tragediju – gubitak djeteta. No smrt djeteta tim je tragičnija što je za nju nehotično kriva sama majka. Ona je svoju nekoliko tjedana staru curicu prignječila vlastitim tijelom dok su zajedno spavale. I već u prvom poglavlju znamo da imamo posla s piscem kada pročitamo rečenicu o odnosu susjeda prema njoj pri susretu: »Svi u zgradi to rade: zamuknu kad me sretnu, nelagodno, kao da smo stalno na sprovodu moje kćeri«.

 Rakursi gledanja

Glavna junakinja Mara, preispitujući ne samo smisao nastavka života, nego postojanja uopće nakon tragedije iz koje, čini se, nema izlaza osim u teškom samokažnjavanju, na kraju je prvog poglavlja na samom dnu. S dna je vadi tinjajuća svjetlost braka s Vjeranom, koji je odselio nakon tragedije, da bi sada opet bio tu, izgovarajući ključnu rečenicu: »Živjet ćemo bolje«. 

  U centralnom dijelu romana Mara nevoljko prihvaća očev poziv u Split da se zajedno s njim brine za njegovu dementnu majku, Babu. Ali Split će postati poprištem razračunavanja sa životom i tragedijom koja ju je snašla, i to na način da će pomažući drugome probati pomoći sebi. A Marinom Drugom treba puno pomoći. Bilo da se radi o ocu koji je doživio višemjesečno zarobljeništvo u srpskom logoru za vrijeme Domovinskog rata i koji se nije vratio isti, o majci koja ogorčena pere stare bogate guzice u Italiji, ali ujedno perverzno uživa u svojoj poziciji žrtve, o dementnoj Babi koja ostavlja govna po stanu, ili o zajedljivoj starijoj sestri lezbijki koja ne može preći preko grubosti i nedostatka ljubavi svojih roditelja u njenoj formativnoj dobi. 

Majka i kći

Svjež je pogled i na dementnu Babu. Maja Hrgović u karakteriziranju lika nekad samodopadne žene koja je na svaki način pokušala udaljiti preprivrženog sina od njegove supruge, a sad izaziva podijeljne osjećaje gađenja i sažaljenja, ubacuje i prijeko potrebne humorne elemente. Nije život pjesma Havaja, rekla bi Dana Budisavljević, ali to ne znači da Baba uz fekalnu inkontineciju ne treba pisati ljubavni roman u kojem će biti i lezbijske ljubavi, odnosno boraviti u prikolici za konje, jer »što je dobro za konja, dobro je i za čovjeka«. 

  Humor je autorici važan. No on je često opor, koketira s cinizmom i irronijom, ali dobrodošao je začin teškim temama. A roman, iako optimističnog naslova, zapravo je izuzetno težak, jer ne samo da se bavi nesrećom jedne obitelji, nego i u osobnim tragedijama protagonista ima tolikih mračnih dubina, živih, dobro skrivenih kostura iz ormara koji ih prijete progutati tako da na kraju doista ništa ne ostane, samo neumitni rasap. 

  Centralna figura obiteljske nesreće ipak neće biti otac, nego Mater. Poseban je odnos majke i kćeri Mare. Mara osjeća uskraćenost za majčinu ljubav u djetinjstvu, ali sada, preko Skypea, ona je njena najbolja prijateljica, s njom o svemu može pričati. No Mater je i gruba, izuzetno zajedljiva i cinična, često toliko neosjetljiva da ni ne primijeti da joj se kćer slama pred njom. Kroz cijeli roman odnos je majke i kćeri, kao i majke i obitelji izuzetno važan i gradiran, no njegovo razrješenje, koje je ujedno i katarzični dio romana, ide u red najbolje ispisanih stranica u recentnoj domaćoj proznoj produkciji. 

 Žensko gastarbajterstvo

Tome, na žalost, prethode i ne toliko sjajni dijelovi. Najslabiji se dio uvjetno može nazvati putopisnim, u kojem se u Italiji sreću Mater i kći, a pridružuje im se i prinova u Marinom životu, simpatični Mak, kojeg bi Mara mogla i voljeti, kako sama sebi priznaje, što je ujedno plaši, iako je sve sigurnija da je brak s Vjeranom došao svome kraju. Ili, kako Mara kaže – pustili su ljubavi da ode, i ona je otišla. 

  Italija nije nevažan dio romana, dapače, u tom dijelu fokusirana je priča o novom, ženskom gastarbajterstvu, a i neke činjenice u vezi s Materom polako se počinju otkrivati. Bliskost s Makom koji, podsjetimo, nosi (čudno) ime naslovnog protagonista iz priče koja je najavila roman, tu dolazi do izražaja. No taj je dio najslabije napisan; previše je forsiranih metafora i slijepih rukavaca koji s radnjom, karakterizacijom i uopće samom pričom imaju premalo dodirnih točaka. 

  Inače autorica, posebno u prvom dijelu romana, jezičnim kalamburima zna svrnuti pozornost s bitnog. Ponekad su usporedbe preosmišljene, previše same sebi svrhom, a ponekad ih se toliko nareda da izgledaju kao logoreično iživljavanje. Kao u dijelu u kojem Baba zaskače Maru i ima za nju novo iznenađenje: »(…) zaskoči me u hodniku i odmakne se u stranu s tim velikim ajkula-osmijehom, kao neka nakaradna verzija hostese na štandu Auto showa, kao voditelj kviza koji pobjedniku pokazuje glavnu nagradu, kao ćelavi sredovječni tip koji se ludo zaljubio u tajnicu, zbog nje ostavio ženu i dvoje djece i sad joj, opran i namirisan kolonjskom….« 

 Kaleidoskop života

Ali ti dijelovi ne uspijevaju zasjeniti briljantna zapažanja, poput onog o jednoj od očevih opsesija: činčilama, na kojima će zaraditi ogromne novce. Kaže Maja/Mara: »Činčile su za njega bile čekovi koji hodaju i dišu, koje treba ubiti i unovčiti«. A onda kasnije, kad otac iz krajnje neosjetljivosti dade ubiti i Alfa, njenog ljubimca, Maja/Mara kaže: »Oči su mi bile plitki bazeni puni suza: gledala sam ga kako sliježe ramenima, u mom je pogledu bio kao živi akvarel«. 

  »Živjet ćemo bolje« u svemu je kompleksno, mračno i hrabrošću zaranjanja u najteže teme iznimno djelo koje uspješno balansira na liniji visokog pathosa i koje se, unatoč težini, teško ostavlja kad ga se jednom uzme u ruke. Maja Hrgović vješto vodi temeljnu fabularnu liniju osobne tragedije glavne protagonistice, kojoj priča o široj obiteljskoj nesreći nije puki začin, produžetak matrice obiteljskog romana. Te se linije presijecaju, kolidiraju, odbijaju i stapaju, stvarajući kaleidoskop života koji je za čovjeka ponekad prevelik zalogaj, no što još uvijek ne znači da ga ne treba zagristi i prožvakati. 

  Etos romana ide tako prema suočavanju s nevoljom, čačkanju po ranama, no u isto vrijeme lebdi i misao o sreći koja će pratiti hrabre. Jer i čačkanje ima svoja ograničenja, a čovjek je u suočavanju sa sobom zaslužio ponekad imati i malo sreće. Živjet ćemo bolje – poručuju protagonisti romana, a dok tako ne bude, čitajmo Maju Hrgović.