Film

“Zemlja bogova” Gorana Paskaljevića: Tagoreove poeme u himalajskim visinama

Dragan Rubeša

Himalaja koju promatra Paskaljević može biti bilo koji drugi ovdašnji planinski krajolik, poput naše Dinare ili kosovskih Prokletija i ništa se bitno ne bi izmijenilo. Samo što bi svete krave tada zamijenile ovce – ista je to patrijarhalna zatucanost i isti problemi



Iako je već postalo pravilo da se recentne produkcije hrvatskog i srpskog filma sučeljavaju poput nekog free-fight okršaja u kavezu, ima neke proklete simbolike u tome da je zadnji hrvatski film koji je autor ovog teksta gledao na velikom platnu bio »Svinjari« Ivana Livakovića, dok je zadnji srpski film bio »Zemlja bogova« (Dev Bhoomi) Gorana Paskaljevića, prikazan sinoć u riječkom Art-kinu. I dok se Livaković (tematski) sunovratio u hrvatski bezdan dosegnuvši dno dna (srpskom filmu to se dogodilo puno ranije s puno radikalnijim »Srpskim filmom« Srđana Spasojevića), Paskaljević je barem geografski dosegnuo himalajske visine.


Patrijarhalna zatucanost


Za razliku od Srđana Dragojevića, koji se iz holivudske avanture vratio kratkih rukava, iako se u nju upustio kao dečko koji obećava, Paskaljević se već može pohvaliti nekolikim finim međunarodnim projektima (»Neka druga Amerika«, »Kako je Harry postao drvo«, ali i »Medeni mesec« koji je bio prva srpsko-albanska koprodukcija). Njima možemo pridodati i ovaj najnoviji, snimljen na indijskim lokacijama s kompletnom indijskom (glumačkom) ekipom.


Dok je mitski tandem Powell & Pressburger u remek-djelu »Crni narcis« rekonstruirao himalajski katolički samostan s redovnicom Deborah Kerr u londonskim Pinewood studijima, Paskaljević odabire originalne himalajske lokacije, pri čemu njegovi uvodni ritualni kadrovi više prizivaju Renoirovu »Rijeku«. No dok je u tim kadrovima Ganges topao i mutan, Paskaljević će nas ubrzo odvesti na njegove planinske izvore, gdje je on nemiran i leden.




Tamo se zatekao i autorov junak Rahul (glumi ga Victor Banjaree, poznatiji kao dr. Aziz iz »Puta u Indiju« Davida Leana), koji se nakon dugog egzila u Londonu vraća u himalajske vrleti noseći sa sobom »Poeme« Rabindranatha Tagorea, što nije bez vraga. Tagore je ostao, ali ne i mobitel koji će junak baciti u rijeku. Želja mu je još jednom vidjeti bivšu ljubav Mayu prije no što potpuno izgubi vid (slične protagoniste kojima prijeti sljepilo koriste čak dva ovogodišnja canneska filma – »Hikari« (Prema svjetlosti) u režiji Naomi Kawase i »Ava« Lee Mysius, iako je Paskaljavićev komad imao svjetsku premijeru još lani u Torontu).


No Himalaja koju promatra Paskaljević može biti bilo koji drugi planinski krajolik s ovih prostora, poput naše Dinare ili kosovskih Prokletija i ništa se bitno ne bi izmijenilo. Samo što bi indijske svete krave tada zamijenile ovce. Ista patrijarhalna zatucanost i isti ekonomski problemi koji su natjerali mladež da napusti selo i pronađe egistenciju u nekim drugim područjima (slični ekonomski motivi natjerali su u autorovu »Medenom mesecu« jedan albanski i jedan srpski par, pri čemu je prvom cilj Italija, dok se potonji zatekao u Mađarskoj).


Aveti prošlosti


U »Zemlji bogova« aveti junakove prošlosti kriju se u jednom zakopanom srpu koji priziva tradicionalne kastinske kodekse. Oni će nanovo isplivati na površinu i u tragičnoj sudbini djevojke koja biva prisiljena na udaju za starijeg muškarca. Osveta muža rezultirat će požarom seoske škole koji je Paskaljević koristio još 1989. u »Vremenu čuda«, ali u ponešto drukčijem diskursu. Te sudbine, koliko god tragične bile, autor podastire krajnje smireno i meditativno, kao da mu se nigdje ne žuri. Kao da čita Tagoreove poeme.


Jer, kako bi to Tagore napisao, »nove melodije probijaju se iz srca«. Zato će autorov junak nakon gubitka vida naći svoj mir u kontemplativnoj čistoći himalajskih planina, gdje zemlja grli nebo (direktor fotografije je Paskaljevićev vjerni suradnik Milan Spasić). Oni koji redovito prakticiraju jogu i traže duhovni aspekt autorove humanističke priče, ostat će ponešto zakinuti, iako je Banjaree u svojoj karijeri glumio i Isusa na bombajskim kazališnim daskama, ali i jogija Paramahansu Yoganandu u filmu »The Answer«. Ipak, autor promatra stari hram Kedarnath, koji je 2013. preživio brojne odrone zemlje, na koje se referira lik taksista. Jer Paskaljević je sve samo ne slučajni turist.