12. riječki sajam knjiga i festival autora

VRISAK – Od Guvernerove palače do Nebeskog plača

Davor Mandić

Snimio Sergej DRECHSLER

Snimio Sergej DRECHSLER

Što je donijelo partnerstvo Riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska i Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka



More ljudi u suncem okupanom perivoju Guvernerove palače, šetkaju tražeći mjesto na kojem bi nakratko mogli sjesti, popiti piće i razmijeniti iskustva o kupljenim knjigama ili o književnom programu koji su netom pogledali ili ga tek misle pogledati… Ovakvoj slici nadali su se organizatori VBZ-ova 12. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska kada su konačno dogovorili preseljenje centralnog dijela Sajma u Guvernerovu palaču, odnosno Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka. No jedno su želje i planovi, a drugo meteorološke prilike u Rijeci, koje su odlučile poprilično odgoditi školske teme “Proljeće u mom gradu”, pruživši Riječanima u pretežitom dijelu proteklog tjedna muku pronalaženja peleta za ogrjev usred svibnja ili promišljanja o vraćanju zimskih guma na automobile trebaju li, nedajbože, prijeći Tuhobić.


Vrisak u vrtu, program koji je trebao podsjetiti na to koliko je predivan i podiskorišten perivoj Guvernerove palače, tako nije u potpunosti zaživio u prvom izdanju Sajma u Guveru, razmiljevši se po uobičajenim gradskim lokacijama koje su i dosad služile kao sajamski punktovi, ponajviše book caffe Dnevni boravak, vjerni pratitelj i partner Sajma. Vrijeme, dakle, nije baš išlo na ruku ovogodišnjem izdanju Vriska, no je li barem s gostima sve bilo u redu?


Pa i tu su stvari gotovo pošle nizbrdo. Otkazivanja zbog bolesti uobičajeni su repertoar svih događanja koja uključuju velik broj sudionika, a to je i ove godine bio slučaj s Vriskom, koji je do puknuća napregnuo svoje gabarite u tih osam festivalskih dana, počev od nedjelje, 12. svibnja. No što reći kad ti jedna od ključnih međunarodnih gošća, promotorica i izdavačica hrvatskih i regionalnih autora na engleskom govornom području Susan Curtis, javi da je na putu za aerodrom izgubila putovnicu i da je to nepremostiva prepreka za njeno dolaženje na Sajam?




Pitanje je, dakako, retoričko; Vrisak je nakon toga mogao očekivati još samo najezdu skakavaca.


Prebogati program


A nije da nije postojalo skepse prema preseljenju u Guvernerovu palaču ni u slučaju da sve štima; svatko tko je u Rijeci proveo barem nešto vremena dobro zna kako Riječani doživljavaju prostor iznad stepenica Bonavije – kao tešku periferiju do koje se ide gotovo isključivo prijevoznim sredstvom, nikako pješice.


A Guver, kao što znamo svake subote kad su tamo vjenčanja pa se cesta ispred zakrči, nema pravi parking. Sve to znači i potencijalnu katastrofu od posjeta, što je prvi i osnovni preduvjet neke manifestacije. Naravno, popularnost Beer Gardena, koji je, može se reći, doista zaživio u perivoju Guvera u ljetnim mjesecima, davao je naznake da bi takvo što ipak moglo upaliti, no za to je trebalo lijepo vrijeme i funkcionalni vrt, što na kraju nije bio slučaj.


Sve to sasvim je fino mirisalo na katastrofu, no, moramo reći nasreću, to ipak nije bio slučaj. Organizatori su ove godine napravili doista dobar posao u osmišljavanju (ipak prebogatog) programa, pa otkazivanja nisu bila do te mjere problematična, a čini se da smo ipak malo podcijenili Riječane, koji su protezali noge do Guvera i u zadovoljavajućem broju pohodili programe i ad hoc knjižaru. Što se, dakle, sajamskog dijela tiče, organizatori mogu biti zadovoljni: prvo guversko izdanje nije u potpunosti podbacilo.


Iako u jutarnjim satima nije baš bilo prometa, on bi se intenzivirao popodne s festivalskim programima. Dobra je bila i odluka da se u Guver smjeste samo novi naslovi, jer se do starijih, s jačim popustima, ipak može doći u šatorima u gradu ili u knjižari na Korzu. Valja reći pritom i da je i iz aviona jasno da je sajam VBZ-ov, što se tiče ponude knjiga ili programa, no valja odmah dodati i to da se VBZ, sada već tradicionalno, ipak trudi da u ponudi imaju i najvažnija izdanja (i pripadajuće im programe) drugih izdavača, što opravdava financijske injekcije javnog kapitala. A što smo sve mogli vidjeti u ovih osam dana manifestacije?


Pa bilo je tu doista svega, i u značajnom obimu; da je netko htio popratiti baš sve što se događalo, ne bi mogao raditi baš ništa drugo. Službeni programski dio započeo je predstavljanjem knjige Veljka Barbierija “Sfinga”, odmah nakon otvorenja u nedjelju, 12. svibnja, da bi već sutradan bilo prvo događanje naroda na Barbierijevom „Velikom kuharskom kaconijeru“.


Slobodan Šnajder napunio je potom Mramornu dvoranu Guvernerove palače na predstavljanju svoje nove knjige “Umrijeti u Hrvatskoj”. Mramorna dvorana bila je pak poseban izazov za organizatore, jer nije problem organizirati program u Dnevnom boravku, koji uvijek može računati na svoje goste i na činjenicu da se i slabi odaziv na konkretan program “izgubi” u tom kontekstu. Ako u Mramornu dvoranu nije došlo barem 50 ljudi, ona izgleda prazna. Zato je dobra vijest organizatorima da nisu imali pravi debakl, ili potpuni neodaziv, iako je, dakako, bilo programa koji nisu mogli napuniti prostor.


VBZ-ova nagrada


Svaki sajam, ili književni festival, voli goste koji šire onu neku pozitivnu energiju, koji okupljaju oko sebe dobru atmosferu i privlače poput nebeskih tijela s jakom gravitacijom. Takav je ovome Vrisku bio makedonski pisac Aleksandar Prokopiev, koji je na Sajam privukao i mladost, inače sve teže zainteresiranu za knjigu u eri u kojoj su distrakcije od nje do te mjere osnažile da se čini da će nam trebati puno više mara da zadržimo nužnu pozornost na knjizi.


Još jedno pravo događanje naroda bilo je predstavljanje knjige Nenada Marjanovića – Dr. Frica “Moj život s Idi(j)otima”. Bilo je i to očekivano, s obzirom na pankersku povijest grada na Rječini, ali i činjenicu da je Dr. Fric izrazito verzirana stage persona; osim što je obijao pozornice diljem bivše Jugoslavije kao član popularne pulske punk grupe, on je i duhoviti voditelj raznoraznih televizijskih i inih programa. Centralno događanje Sajma dodjela je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, koja se od prošle godine događa u Guvernerovoj palači.


I ove godine odlična organizacija događaja nije izostala, kao i dobar odaziv Riječana, koji, čini se, vole kada se nacionalno relevantna činjenica događa u njihovu gradu. A dodjela najizdašnije naše književne nagrade zacijelo jest nacionalno relevantan događaj. Ove godine pobijedila je Olja Knežević, autorica iz Crne Gore, koja je potpisivala knjige u kontekstu dobre prakse VBZ-a da okupljenima na dodjeli podijeli primjerke nagrađenog romana.


Nabrajanja dobrih programa mogla bi se nizati, nećemo reći unedogled, ali svakako u podužu listu, pa su tu tako svakako bila zapažena i međunarodna gostovanja, poput onih francuskog ilustratora Barrouxa i jamajkanskog književnika Keija Millera. Pa iako to moramo honorirati, ipak ćemo reći da bi redukcija programa Sajmu donijela samo dobro; sigurniju posjećenost i relaksiraniji kontekst. No to je klasični problem, s kojim se bori i puno veći i stariji Vriskov brat – pulski Sa(n)jam knjige u Istri.


Rijeka i Pula


Iako je usporedba ovih dvaju sajmova zavodljiva (uostalom i sami organizatori Vriska u težnji da podignu svoje čedo utječu se tim usporedbama i pokušavaju na riječke prilike preslikati neke od elemenata koji u Puli funkcioniraju), valja uputiti na neke osnovne činjenice koje tu usporedbu čine izlišnom. Prva i najvažnija je budžetiranje.


Dok pulski sajam barata budžetom od, manje ili više, milijun i pol tisuća kuna, riječki sajam je, što se novčane javne potpore tiče, u manifestacijama Grada Rijeke zastupljen s 90.000 kuna. Od Ministarstva kulture, očito je, bez jakog lobiranja ništa izvan Zagreba ne može ni primirisati kakvom kapitalu, pa tu potpora izostaje te se Sajam onda snalazi kako zna i umije, uz dakako logističku ili infrastrukturnu potporu, koja se ne upisuje u budžet, ali omogućuje Sajmu da uopće postoji. Ova činjenica vodi i do fokusa na one neke organizacijske propuste koje takva situacija jednostavno ne može izbjeći.


U tom kontekstu VBZ oduvijek želi više nego što realno može isporučiti, pa se neke stvari odrađuju u zadnji čas ili se uopće ne odrade. Pulski sajam vjerna ekipa stvara cijelu godinu i to je njegovoj središnjici jedini posao koji imaju. VBZ-ovci svoj Vrisak odrađuju uz druge svoje dnevne obaveze, pa je logično i organizacijsko glavinjanje u pojedinim segmentima, pogotovo kad su program i cijela priča ovako elaborirani kao što je to slučaj ove godine.


Teško je stoga kritizirati snove da se organizira manifestacija koja će nešto doista značiti, ali uputa ipak može ići u smjeru uvažavanja konteksta i organiziranja manifestacije koja se može isporučiti. Bolje tako, nego da iza nje ostaju razočaranja. No Vrisak nikako nije razočarao; uz pomoć dragih prijatelja, malo na gerilu i “na mišiće”, VBZ-ovci su ipak zaokružili priču u relevantan sajam i festival koji itekako zaslužuje nacionalnu pozornost, kako onu Ministarstva kulture grada Zagreba tako i onu Hrvatske radiotelevizije, koja bi mogla puno bolje pratiti ovu manifestaciju, s obzirom na to da se financira iz pretplate sviju hrvatskih građana, a ne samo Zagrepčana.


Na koncu, s obzirom na niz objektivno teških okolnosti s kojima se Vrisak ove godine susreo, za sljedeću godinu možemo se nadati još boljem izdanju. Naime osim što se partnerstvo s PPMHP-om, koji konačno ima kulturnog menadžera na svojoj čelnoj poziciji – Nikolinu Radić Štivić – očito nastavlja, postoje naznake da bi u perivoju Guvera mogao profunkcionirati pravi ugostiteljski objekt, što znači i krov nad glavom za perivojski program u slučaju da Rijeka opet odluči pobjeđivati London po količini padalina. A tko zna, možda konačno proradi i to globalno zatopljenje pa se više nećemo morati u svibnju pitati kako platiti račune za grijanje.