Grad: Rijeka
Danas: 11° moguća kiša
Sutra: 2° 14° djelomično oblačno
23. listopada 2017.
Ispis članka: Srđan Sandić: Jedino rizik daje mogućnost za ljubav - Novi List

NoviList.hr

Srđan Sandić: Jedino rizik daje mogućnost za ljubav

Nova knjiga "S(i)nu bez s(i)nova"

7. studeni 2012 12:47

Napisao: Maja Hrgović

Patetika se tretira kao misaoni zločin, kao slabost, kao nemogućnost. Meni je sve izvan žanra, izvan načina patetike ipak – puno patetičnije. Sav taj kvazi realan život...

Volim vjerovati da ljubav smije biti izvan politike, barem one koju mi laici razumijemo kao politiku – Srđan Sandić / Snimio Ognjen ALUJEVIĆ

Dramski pisac i novinar Srđan Sandić svojim tekstovima, odnedavno okupljenima u knjizi »S(i)nu bez s(i)nova« u nakladi Sandorfa, uspješno spaja dijalog i monolog, dramu i lirsku poeziju. Žanrovski neodrediva, fragmentarna knjiga, katalog je različitih djelovanja ovog autora koji posljednjih nekoliko godina vrlo aktivno pridonosi alternativnom kazalištu i novim medijima: njezine važne dijelove čine drame »Sinu bez sinova«, »(T)umor«, »(Ne)dostupnost« i »P(r)olupanost« te brojni dramski fragmenti koje je objavljivao na portalima za kulturu i u svojoj kolumni »Hiperinflacija ega« na queer.hr-u. Srđan Sandić u petak gostuje na tribini su riječkoj knjižari Ribook. 

  Već i intrigantni naslov knjige daje naslutiti da je riječ o tekstu koji je poetičan barem u onolikoj mjeri u kojoj je izvedben, dramski. Odakle i zašto »snu bez snova, sinu bez sinova«?

   – »S(i)nu bez s(i)nova« je naziv drame koja se nalazi u knjizi, a tematizira odnos starmalog djeteta i roditelja koji to nisu uspjeli biti na način na koji se »kulturno-medijski« propagira da bi trebali biti. Dakle oni su nesavršeni, dakle – oni su ljudi. Sin bez sinova je uvjetno rečeno nedovršen muškarac, onaj koji neće nastaviti lozu. Muškarac koji ne zadovoljava normu. Tu normu, nadam se, ne moramo vrijednosno ocjenjivati. 
   San bez snova je mir, harmonija, ispunjenje. I čovjek i misao teže savršenosti. I nikad ju ne zadovolje. Nije problem u njima, problem je u tendenciji kojom se vode. Tako kaže popularna psihologija, a ja sam povjerovao. 

  Emocionalna transakcija

U nekim dijelovima ovog rukopisa, ako podlegnemo porivu da ih čitamo kao ispovijesti, hrabro ste ogoljeli intimu, pristajući na rizik da se emocionalno otvorite čitatelju.

   – Nije to bio moj izbor. Ja jednostavno nisam tada znao bolje. Ne znam ni sada. Nadam se da nikada i neću znati. Jedino takva emocionalna i književna i intelektualna transakcija me zanima. Sve ostalo me ubija i gnjavi jer laže. Tako ja to vidim. A ako nema rizika, nema ničega. Rizik jedini daje mogućnost, ako hoćete, za ljubav. Rekao bih i za zdravlje, prvenstveno ono – unutarnje. 

  Netko je rekao da si samo dobri pisci smiju dopustiti poigravanje s patetikom. Vama to dobro ide: osjeća se emocija, patos, a opet, poštovali ste granicu iza koje sve prelazi u jeftinu sladunjavost. Koliko je teško govoriti o ljubavi, a ne ispasti »patetičar«?

   – Mene patetika jako zanima, između ostalog jer je toliko optužena. Patetika se tretira kao misaoni zločin, kao slabost, kao nemogućnost. Meni se čini da je ona samo pretpostavka, prijedlog – ako želite. Ne treba je uzimati površno. Meni je sve izvan žanra, izvan načina patetike ipak – puno patetičnije. Sav taj kvazi realan život. 

  Junak jednog zapisa u knjizi veli da je okružen ljudima bez talenta za ljubav. Koliko talenta treba za ljubav? A za književnost?

   – Sve jasnije vidim da talent možda može biti izjednaćen s hrabrošću. Gotovo da su to sinonimi. Treba se usuditi voljeti, treba se usuditi pisati. Izlaganje je jednako opasno u oba slučaja. Postoji mogućnost nedostatka povratne informacije, postoji mogućnost – metaforički da kažem – »kraja svijeta«. Novije dramsko pismo u Hrvatskoj je iznimno politično, čak i onda kada tematizira ljubav. Ja volim vjerovati da ljubav smije biti izvan politike, barem one koju mi laici razumijemo kao politiku. Ljubav smije koristiti jezik koji nam je potpuno neiskoristiv u »Konzumu«, banci, plinari... To je jedini jezik koji smije biti autističan i limitiran na dvoje odnosno, ako je potrebno i više, u ljubavnom kanalu. 
  

Problemi domaće kutlure

Kako ćete odgovoriti onima koji će Vam zamjeriti formalnu neuravnoteženost knjige, to što je ona satkana od vrlo različitih tekstova koje ste objavljivali posljednjih godina?

   – Zamolit ću ih da mi oproste i da zaklope knjigu. Tekstovi su različiti isključivo utoliko što su tematski slični sadržaji, nadam se, uspjeli naći put kroz različite žanrove, rodove, vrste. Oprobavam svoj žanr i nisam siguran koji mi je najsretniji, koji je najviše moj. A i mlad sam pa smijem biti – da to cilindraški kažem – drzak. To se starijim kolegama, navodno, ne oprašta? 

  Osim književnog i dramaturškog rada, posljednjih ste se godina prometnuli u jednoga od zapaženijih novinara koji na nezavisnim portalima prate kazalište i književnost. U vrijeme ugroženosti tradicionalnih medija, doživljavate li rad na portalima kao novinarsku slobodu?

    – Znate i sami da ta zapaženost nema puno svojih beneficija, ako uopće ikakvu. Nema, da tako kažem, raznovrsnih čitatelja, dakle nema ni suvisle kritike. Ljudi čitaju samo ono što se uklapa u njihovu ideološku matricu. Sve izvan toga osuđuju i odbacuju, tako da ta sloboda i nije baš sloboda – jer ne emancipira, jer zapravo ništa ne mijenja. De facto ispada da pišem za istomišljenike. Od nje definitivno ne živim bolje, samo mirnije spavam. Što nije mnogo, ali nije ni malo. 

  Aktivno podržavate inicijativu nezavisnih kazalištaraca koji se sve glasnije bune protiv sveopćeg kulturocida. Što prepoznajete kao akutne probleme domaće kulture, koji zahtijevaju hitno rješavanje?

   – Previše ih je, ali hajde – recimo: neplaćanje odnosno nedovoljno ili neredovito plaćanje kulturnog rada, male ili nikakve transparentne šanse za mlade autore, suženost i nerelevantnost medijskog prostora. Potom cijela ta jedna atmosfera koju čine duhovi Glembaya, pokondirenih tikvi, gospođa Bovary u kombinaciji s patološkim narcisoidnim poremećajem, dakle ne onim kozmetičkim, potrebnim za art djelovanje. To je sasvim previše. 

    Inicijativu nezavisnih kazalištaraca podržavam jer smatram da učmalost scene u sprezi s korumpiranošću stvara jedno maliciozno i karcinogeno društvo – u kojemu je teško ili nemoguće pošteno djelovati i stvarati.