Sve je išlo dobro u međuljudskim odnosima, a onda se pojavio čovjek. Tako nekako bi se mogli okarakterizirati ljudski odnosi u manje uređenim, tranzicijskim, ali i uređenim društvima, koja svaka na svoj način promišljaju stupnjeve regulacije međuljudskih odnosa propisima te njihovo ovjeravanje ugovorima i potpisima. O slučaju spisateljice Nade Mihelčić već smo više puta pisali. Zapravo, Novi list je i otvorio tu mučnu temu egzistencijalnih problema spisateljice s jedne, i nereguliranih izdavačko-autorskih odnosa s druge strane.

   Prvi tekst donio je tek signiranje teškog materijalnog stanja spisateljice kojoj se posvećuje tribina pomoći u DHK-u te načelni problem izdavačeva nezakonitog raspolaganja tuđim tekstom. Spominjali su se iznosi i okolnosti, ali nisu se spominjala imena.

   Drugi tekst donio je konkretizaciju problema, pa su osim iznosa i podataka o tiskanju i eksploatiranju dviju knjiga bez obostrano potpisanih ugovora, konačno javnosti postala poznata i imena. Nada Mihelčić javno je optužila izdavača »Izvori«, odnosno vlasnika i urednika Damira Mikuličića da je neovlašteno objavio dvije njene knjige, bez obostrano potpisanih ugovora. Taj je drugi tekst, inače izvještaj naše novinarke s Tribine, prema mišljenju Mihelčić, donio i nešto pogrešaka pa je Mihelčić uputila Novom listu i reagiranje, koje je Novi list objavio.

Reguliranje odnosa

U tom reagiranju Mihelčić, između ostalog, navodi i želju da se dva ugovora o kojima je riječ objave, da javnost vidi o čemu je riječ. Tragom tih dvaju ugovora probali smo doći do merituma stvari, kontaktirajući gospođu Mihelčić, ali i Damira Mikuličića te predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Mišu Nejašmića, kao i druge sudionike domaće knjižne scene. Odnosi između sad već zaraćenih strana – Nade Mihelčić i Damira Mikuličića, odnosno »Izvora«, komplicirani su i nikako crno-bijeli te će u njihovu raspetljavanju moći i trebati prosuditi eventualno sud. S Mikuličićeve strane tvrdnje su o višegodišnjem pomaganju autorici, pa i putem dugogodišnjeg zaposlenja kao slabo aktivne prevoditeljice, te postupanje u dobroj vjeri i na riječ, a sa strane Mihelčić optužbe su za neovlašteno eksploatiranje njenih rukopisa, nuđenje štetnih ugovora koje je ona odbila potpisati. No to bi trebala biti tema građanske parnice, koja bi morala utvrditi na kojoj je strani manje sivo.

   No ako odnosi i jesu komplicirani, rečeni ugovori nisu, a oni upozoravaju na nekoliko načelnih problema o kojima svakako treba povesti računa na domaćem tržištu knjiga. Prvo što upada u oči je da ih jedna strana nije potpisala. To znamo, jer to i Mihelčić tvrdi, a Mikuličić ne osporava. No kako je onda moguće da je izdavač ipak objavio knjige, odnosno da je od Ministarstva za jednu dobio potporu, a za obje otkup za knjižnice? Mišo Nejašmić kaže da je to moguće zato što je to uobičajena praksa i da se takvi poslovi često sklapaju u dobroj vjeri i na riječ i što se njega tiče bilo bi najbolje da tako može ostati. No u isto vrijeme svjestan je i da je u konkretnom slučaju to dovelo do problema pa zato preporučuje reguliranje svih odnosa ugovorima.

Ispravljanje sustavne pogreške

No ovdje se to i pokušalo, ali nije uspjelo, pa je »Izvorima«, bez obzira na nepotpisane ugovore isplaćena jedna potpora i dva otkupa. Propisi nalažu da Ministarstvo kulture isplaćuje odobrene potpore izdavaču pod uvjetom da može dokazati da ima pravo raspolaganja tekstom, bilo preslikom ugovora bilo potpisanom izjavom autora. Pritom MK uvjetuje i isplatu autorskog honorara u visini 30 posto odobrene potpore, za što su se izborili pisci. U konkretnom slučaju, za ilustriranu knjigu za djecu »Pričice i pjesmice iz daleke Afrike«, Mikuličić tvrdi da je neki ugovor potpisan, no on ga nema i ne može ga naći, dok Mihelčić tvrdi da ništa nije potpisano i da je Mikuličić potporu od 10.000 kuna dobio neovlašteno.

   Pitanje je što je Ministarstvo kulture u navedenom slučaju uzelo kao potvrdu odnosa, neka to u konačnici utvrđuje sud, ali u slučaju otkupa knjiga za knjižnice Ministarstvo kulture ne zahtijeva više nikakvu potvrdu valjanosti odnosa između autora i izdavača. Ili krajnje, i možda zločesto pojednostavljeno: izdavač u pomračenju može provaliti u kuću i kompjutor autora, uzeti rukopis, objaviti ga i svejedno dobiti novce Ministarstva kulture za otkup knjige. Koliko god se praksa netraženja potvrde uvriježila, kako je to u odgovoru Nadi Mihelčić rekao pomoćnik ministrice Vladimir Stojsavljević, a nama Mišo Nejašmić, nešto tu ipak ne štima.

   Možda je opravdan strah dijela izdavačke scene da bi inzistiranje na ovakvim problemima još više moglo »ohladiti« MK od dodjeljivanja potpora i otkupa, no taj strah ne smije biti zapreka pri signiranju problema i inzistiranju na ispravljanju sustavne pogreške. Pogreške koja u brojnim slučajevima možda neće biti vidljiva, ali pogreške koja je uostalom dovela do konkretnog slučaja Nade Mihelčić. Da postoje pravila koja uvjetuju dokazivanje valjanosti odnosa između izdavača i autora pri dobivanju novca od Ministarstva kulture, na tržištu možda ne bi bilo dviju knjiga Nade Mihelčić, odnosno sigurno ih ne bi bilo u izdanju »Izvora«, ali ne bi bilo ni ovog problema, kao ni mogućnosti za brojne druge slične probleme. Prije svega zato što na našem tržištu knjiga malo se knjiga objavi koje nisu dobile potporu MK-a, pa bi nemogućnost dobivanja potpore »ohladilo« izdavača od objavljivanja knjige koju mu autor ne želi povjeriti.

Pisci i izdavači

Mišo Nejašmić opravdano pritom napominje da ugovori mogu biti i poslovna tajna pa da MK zapravo i nema prava tražiti ugovore na uvid, ali u svrhu dokazivanja valjanosti odnosa između izdavača i autora mogu poslužiti i pisane izjave koje potvrđuju da je sve u redu. Ako se traže za potpore, onda na njima treba inzistirati, a nema razloga da se onda ne bi mogle tražiti i za otkupe. Tih i takvih problema na domaćem tržištu knjiga itekako ima, no mali broj njih dođe do javnosti, jer nisu mnogi pisci spremni zakrviti se s najjačim dionicima knjižnog lanca: izdavačima.

   O sličnom slučaju Silvije Šesto, kad je izdavač nezakonito raspolagao rukopisima autorice nakon isteka ugovora te za njih on dobivao javne novce, a ne izdavač koji je tim istim rukopisima zakonito raspolagao, također smo pisali. No autora spremnih na takav javni, a onda i sudski obračun, kako je rečeno, nema puno. Podsjetimo samo da je Šesto, koja se odlučila javno istupiti, ali i sudski se boriti, na kraju nakon silnih peripetija i muke ipak dobila zadovoljštinu.

   Drugi važan aspekt koji proizlazi iz nepotpisanih ugovora između Nade Mihelčić i »Izvora« tiče se njihovih stavki i kronično najslabijeg igrača na domaćem tržištu knjiga: pisca. Bez obzira na prethodne dogovore između dviju strana, sljedeća stavka ugovora je znakovita: »Izdavač ima pravo tiskati djelo u nakladi do najviše 700 primjeraka. Za tu nakladu Autorica se odriče autorskog honorara, s tim da će Izdavač eventualnu potporu od Ministarstva dati kao honorar ilustratoru knjige. Za eventualne kasnije naklade iznad 700 primjeraka, Izdavač i Autorica će sklopiti novi ugovor«. Znakovita je i zato što izdavač u prethodnoj stavci ostavlja mogućnost odustajanja od objave knjige ne dobije li potporu Ministarstva. Dešava se ovdje, naime, jedan paradoks. Rijetke knjige doživjet će dotisak ili drugo izdanje, što znači da je prvo najčešće jedino iz kojeg autor može izvući i kakvu-takvu materijalnu satisfakciju. Ako ugovorom nije predviđen čak ni postotak od prodaje (čime se može zaštiti i izdavač ne uspije li prodati knjigu), onda zašto uopće pisati? Samo za »slavu«, očito.

Nesređeno tržište

Stvari još gore zvuče u drugom ugovoru, suizdavačkom ugovoru za roman »Napokon brucošica«. Za taj je roman autorica dobila potporu kao izdavač, u visini 12.000 kuna, pa je potražila savjet iskusnog kolege i poslodavca Mikuličića, koji joj, prema njenim navodima, nudi suizdavaštvo. Taj ugovor ima samo tri stavke. Prva je standardna o predaji rukopisa, a druga kaže: »Ulog suizdavača »Izvori« je pokrivanje troškova redakcijske i tiskarske pripreme te tiskanja prvog izdanja od ukupno 500 primjeraka knjige, a ulog suizdavača Nade Mihelčić je prijenos autorskog prava za to izdanje na suizdavača »Izvori«. Tim prijenosom suizdavači »Izvori« i Nada Mihelčić nemaju više nikakve međusobne financijske obveze za to izdanje.« Posljednja stavka otvara mogućnost sklapanja novog, ali ovaj put autorskog ugovora za eventualno novo izdanje.

   Dakle radi se o potpunom prijenosu autorskog prava na »Izvore« za to izdanje, bez ikakvog honorara ili postotka od prodaje. Naravno, neki izdavači ovakav ugovor neće smatrati štetnim za autora, dapače, reći će, a što je s onim ugovorima u kojima mi kao izdavači još i tražimo novce od autora za objavu knjige, a o kojima iznimno nerado govorimo. I istina je, i takvi ugovori i dogovori postoje, no takva perverzija koja računa na jednu i samo jednu želju pisca: da objavi svoju knjigu pošto-poto, pa i kad za nju mora ostaviti gaće na štapu, ne treba komentara. Ona samo ukazuje na stupanj zaštićenosti pisca na nesređenom domaćem tržištu knjiga te uvriježeni stav da su svi u lancu proizvodnje knjige bitni – izdavač, ilustrator, lektor, dizajner naslovnice, korektor, tajnica koja je urudžbirala, nosač vode u ured… – svi osim autora teksta. On pak ima biti kuš i sretan što mu je knjiga objavljena.