Oskudno

Sajam knjiga u Leipzigu: Hrvatski štand kao peglica, srpski kao – mercedes

Maja Hrgović

Štand je izgledao kao da se upravo dogodio propuh koji je naokolo razbacao neke knjige, vizualno je to bilo jako siromašno, izbor knjiga oskudan, sve skupa otužno, kaže Damir Karakaš, kojemu je ovo bio treći autorski nastup u Leipzigu. Slobodan Šnajder tek je malo blaži, uvjetno zadovoljan jednim čitanjem



ZAGREB Hrvatska književna reprezentacija, da je tako pretenciozno nazovemo, desetkovana je: dok je prijašnjih godina na velikim europskim sajmovima domaću književnost obično predstavljala grupa pisaca, prevoditelja, izdavača, ove su godine na netom završenom Sajmu knjiga u Leipzigu (trajao je od 23. do 26. ožujka) sudjelovala tek dva hrvatska pisca – Slobodan Šnajder i Damir Karakaš.


Dobra je stvar da nitko nije imao prigovora na njihov izbor: glavni je kriterij bio izuzetnost, što su i Šnajder i Karakaš dokazali recepcijom svojih hvaljenih i nagrađivanih romana »Doba mjedi« (Tim press, Zagreb), odnosno »Sjećanje šume« (Sandorf, Zagreb).


O tome kako je važnost velikoj lajpciškog sajma drastično opala već smo pisali. Štoviše, bili smo među rijetkima koji su se uopće osvrnuli na tu manifestaciju. Sad, kad je ona završena, pitali smo Šnajdera i Karakaša o dojmovima. Da je Karakaš, kojemu je ovo bio treći put da kao autor sudjeluje na sajmu, razočaran, malo je reći.




– Štand je izgledao kao da se upravo dogodio propuh koji je naokolo razbacao neke knjige, vizualno je to bilo jako siromašno, izbor knjiga oskudan, sve skupa otužno.


Ovo je godine štand bio najgori od svih koje sam vidio, sve je djelovalo kao da je nasumično i nabrzinu nabacano, alanfordovski, kao štand zemlje koja je bankrotirala. Furamo se na kulturu, a izgledamo kao da smo izašli iz pećine. Ljudi to vide, taj nemar, vide da tu nešto nije u redu, zapitkuju… Leipzig je za nas šansa za veliku reklamu, šteta je to propustiti – kaže Karakaš, napominjući da se ni kao pisac nije mogao u toj situaciji osjećati dobro.


Uzaludan trud


Najgore je, priča Karakaš, bilo to što je otužni dojam štanda od 18 četvornih metara, na kojem je mreža Traduki bila nositelj programa predstavljanja hrvatskih pisaca, pojačavao obližnji srbijanski štand.– Pokraj njih, izgledali smo kao peglica pokraj mercedesa. Moćno, slojevito, bujno – tematski su to osmislili na temu obljetnice Ive Adrića, fokus je bio na nobelovcima, Tesli… Imali su fotografije, došla je velika grupa pisaca, prevoditelja, izdavača, novinara… Za srbijanske novine sam intervjuiran, hrvatskih novinara gore nije bilo.

Čak je i crnogorski štand bio nadmoćan tom našem – kaže Karakaš. Spominje trud Dubravke Đurić Nemec iz Ministarstva kulture kojoj je bilo stalo da nastup bude što bolji, ali zaključuje kako bez jasne strategije i organizacije to nije bilo moguće realizirati.


– Trebali bismo se ugledati na Srbe. Šnajder i ja dali smo sve od sebe, ljudi su odlično reagirali na naš nastup, ali činjenica je da je ovo bio najgori štand na sajmu, što je valjda odraz općeg odnosa prema književnosti kod nas – kaže.


Što se tiče značaja sajma za karijere pisaca i poslove izdavača, Karakaš veli kako se svi poslovi dogovaraju u individualnim kontaktima. Ambiciozan je; kaže da je većini autora iz malih zemalja dovoljno biti objavljen na njemačkom, pa makar kod nekog malenog izdavača – no on bi »Sjećanje šume« htio objaviti kod značajnog izdavača iz Berlina, obavio je razgovor s jednim i vjeruje da će uroditi plodom.Slobodan Šnajder je tek malo blaži.


U prvom dijelu ove godine hrvatski će se autori i nakladnici predstaviti na sajmovima knjiga u Bologni (3. do 6. travnja 2017.), zatim u Sarajevu (19. do 24. travnja 2017.), a oba predstavljanja organizira Hrvatska dječja knjiga, te na Sajmu knjiga u Varšavi od 18. do 21. svibnja 2017. godine u organizaciji Ministarstva kulture i Veleposlanstva RH u Varšavi.



– Hrvatska komponenta nastupa na ovogodišnjem Lajpziškom sajmu bila je, u očima onih koji drže da Hrvatska mora baš u svemu, iz petnih žila, inzistirati na svojoj posebnosti, odvojenosti, jedinstvenosti itsl., naročito u odnosu na prva susjedstva, siromašnija nego nekih ranijih godina.


Tih je godina nastup »hrvatske književne reprezentacije« (ta bi valjda imala doseći u najmanju ruku brojku od jedanaest igrača u polju) bio izdašno budžetski potpomognut. U književnosti, međutim, teško da vrijedi dijalektički zakon o prelazu kvantitete u kvalitetu – ističe Slobodan Šnajder, čiji će epski roman »Doba mjedi« uskoro biti objavljen na njemačkom jeziku.


Babilon


– Od po dva nastupa koje smo imali kolega Karakaš i moja malenkost, drugi, po svemu uspješniji, bio je u jednom kinu iz godine 1912., jednom po sebi oniričnom prostoru koji je bio upravo prekrcan publikom, naročito mlađe dobi. Karakaš i ja čitali smo iz novih knjiga, a koliko se od toga održalo u općoj kakofoniji jezika i kulture, ja ne mogu procijeniti – kaže Šnajder koji je u ovogodišnjem sajmu vidio demonstraciju goleme snage izdavačke industrije – no uglavnom na njemačkom jezičnom području. O sajmu govori kao o Babilonu, donekle usporedivom s našim Interliberom, ali dakako mnogostruko većim i usmjerenim na nova izdanja, a ne na rasterećenje skladišta izdavača.


Bilo je ovo 16. po redu predstavljanje hrvatskih autora i izdavača na Sajmu knjiga u Leipzigu. Poseban je događaj na štandu D406 u Hali 4 bio rezerviran za predstavljanje prijevoda hrvatskih autora na engleski i njemački jezik, objavljenih u ediciji »Das Beste aus der kroatischen Literatur/The Best of Croatian Literature«.