Zagrebačko-riječki pisac o novom romanu

Razgovor s Ivicom Prtenjačom: “Tiho rušenje” je fini obračun sa sve većom agresijom oko nas

Siniša Pavić

Neka me »Brdo« obilježi, neka. »Brdo« je priča o slobodi, a tko se time ne bi želio uresiti – Ivica Prtenjača / Snimio Denis LOVROVIĆ

Neka me »Brdo« obilježi, neka. »Brdo« je priča o slobodi, a tko se time ne bi želio uresiti – Ivica Prtenjača / Snimio Denis LOVROVIĆ

Kad sam upisao fakultet, znao sam da moram čitati i Dragojevića, i Severa, i Slamniga, i Marunu, i Maleša, i Makovića, i Rogića, i Stojevića, i Rešickog i još mnoge druge. Upravo o tih sumanutih nekoliko godina strašnog treninga i pjesničkog i čitalačkog kasnije je ovisilo sve što sam mogao i sam napisati. Ništa nisam objavljivao, na kraju sam sve to bacio, a to su stotine pjesama, ali ta energija je ostala u mojim rečenicama, blago rečeno ohrabrio sam se i naučio pisati



Ivica Prtenjača ima novu knjigu, roman »Tiho rušenje«. Objavljen je u izdanju VBZ-a gdje su ga najavili kao tematski i motivski nastavak njegova prethodnog nagrađivanog i iznimno čitanog romana »Brdo«. Makar, kazat će za nedavnog predstavljanja knjige VBZ-ov glavni urednik Drago Glamuzina, ovaj put pisac daje optimističniji ton preslagivanju života kojim se u romanu bavi. Roman »Tiho rušenje« je Ivica Prtenjača u svom najboljem izdanju, pitak i kompleksan u isti čas.


Proza je to koja jedva izdržava da ne bude poezija, roman za kojeg moraš reći da je pisan i lijepo i dobro ne samo zato što nas je naslovom svog prvog proznog djela Prtenjača »natjerao« da govorimo »dobro je, lijepo je«. Tiho rušenje roman je o životima koji se, svemu usprkos, daju presložiti – na bolje!


Kažu, svojevrstan je to nastavka romana »Brdo«, temom, motivom, atmosferom. Ja bih radije pitao zbog čega »Tiho rušenje« ipak nije »Brdo«?




– Nije, ali volio bih da ova knjiga bude barem upola voljena kao »Brdo«. Ovo je svojevrsni kontrapunkt, tematski, narativno, na mnoge načine, ali način pisanja, preklapanje atmosfera i priča slično je »Brdu«. I sam proces je bio opet kratak i intenzivan, niti dva mjeseca pisanja po sat, dva dnevno. U tom smislu, ovo je pjesma. Ali kako lijepo naša redateljica Dana Budisavljević kaže: Nije ti život pjesma Havaja. Nije, život je, pokatkad tiho rušenje.


Moj je dojam da knjigu čini posebnom, drugačijom, pogotovo u ova današnja vremena, i to što su svi likovi zapravo pozitivci, dobri. Tu nema negativaca, pa čak ni onda kada Elvis, jedan od likova u romanu, bez razmišljanja nasrne na bezobrazna vozača. Pritom su ženski likovi jači, bolji, makar se o njima manje pisalo.


– Nisam ih dijelio na dobre i loše; možda tek na jače i slabije. Ljudi su slojevite ljuske, često bez ičeg čvršćeg unutra, no rješenja su se nametala kako je priča odmicala. Žene su jače, ovo društvo bi odavno dokraja propalo da ga žene ne spašavaju svojom marljivošću, predanošću i aktivizmom. Pogledajte tko se bori za prava djece ili ugroženih, za ljudska prava, za sve ono po čemu se smijemo zvati ljudima – u našem vrlo oronulom patrijarhatu, to su upravo žene. I Sibila i Glatka, kako se žene zovu u ovom romanu, jake su osobnosti.


Nema lijenčina


»Kakav je smisao svih tih teorija o oporavku ako ne nude nikakav zamjenski dio za onaj koji nedostaje, nikakav svijet za onaj kojeg više nema«. Tako govori glavni lik na početku knjige. Kraj romana sve to mijenja. Čini se da svakom treba neka dobra duša da ga natjera da ljušti sloj po sloj svoje muke, dok ne spozna samoga sebe.  


– Tu bi dobro došao citat iz »Brda«, koji kaže da nema ljepote bez dobrote. I danas tako mislim, a ova knjiga je između ostaloga i motivirana nekim stihovima, možda najglasnije onim Štulićevim: »Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmiči se«.


Doduše svi likovi itekako imaju vremena raditi na svom tihom rušenju. A vremena danas najviše fali. Danas je luksuz imati vremena.


– Vi mislite da je to luksuz, a mnogi misle da je to bezdan u koji ćemo pasti ako slučajno nemamo vezu s internetom ili signal na mobitelu. Ima vremena, ima ga, ali ga trošimo na najgore načine, a jedan od tih načina je i to beskrajno ćaskanje, rad na društvenim mrežama, proizvodnja ubitačnih privida. To oduzima vrijeme. Naravno, i borba za egzistenciju, ali to je pošteno. U mom romanu likovi rade ili su u mirovini, znači da su radili; ovdje nema lijenčina.


Sin jednog od junaka ubio se u pulskoj kasarni za Domovinskog rata. Godinama nakon toga Vukoja, kako mu je u romanu ime, dolazi do kasarne i baca krunicu preko ograde, odriče se tako i sebe i svog sudjelovanja u Domovinskom ratu.


O resetiranju


– Najjednostavnije rečeno, ovo je roman o promjeni, o mogućnosti da se život promijeni i resetira. Postoji i onaj Arsenov stih: »Čistim svoj život od nepotrebnih stvari«. To što Vukoja radi simboličan je čin zatvaranja jednog vremena, okončanja jedne tragedije i suočenje s najvećim strahovima i razočaranjima. Tako, možda i privremeno, to još ne znamo, završava Vukov razgovor s prošlošću. On je čovjek oštrih rezova, zato tako postupa.


Knjiga vodi do čak četiri sretna završetka. Čini se to jedva moguće u današnje doba. Tim više jer se nestvarnim čini taj glavni lik, pravi filmski iz doba starih crno-bijelih klasika. Čovjek je to koji u svakom vidi dobro, a da pritom niti je sretan, niti nad sobom očajava, iako ima i za to razloga. Ima li nas takvih?


– Siguran sam da ima, inače bi sve bilo besmisleno. A što se tiče sretnih završetaka, oni postoje, mogući su, ali ih zbog kaosa u koji smo uronjeni nekad i ne znamo prepoznati. Ja sam u ovoj knjizi odlučio uzeti sebi pravo da moji likovi završe dobro. Ljubav otima Hollywood i njegove izvedenice, sudbinu u ruke i kugle uzimaju ponoćne vračare, a sretnim krajevima trguju svi, od farmaceuta do ministara obrane i ratovanja. Zato je pisanje ponekad spasonosno; o svojim likovima odlučujem sam. Sretni ili tužni, moji su.


Koliko je vas u knjizi, koliko Zagreba, Rijeke, Cresa? Koliko su važni stihovi starih hitova, spomen nekih neupitnih rock veličina, ili pak istina poput one da se riba lovi i tako da tranzistor na brodu razbija tišinu?


Lijepo napisane greške


– Sve je važno, ili kako bi rekao pjesnik Maleš: »Sve je tema«. Naravno da pišem o svijetu koji mi je blizak, koji donekle poznajem i o ljudima koje želim upoznati. Svi ti likovi su sastavljeni od mnogih osobnosti koje sam susretao ili koje sam mogao zamisliti, to je zamka za pisca, stvaranje lika puno je opasnosti. Jer što ako je nelogičan, što ako je cijelo vrijeme čitatelju stran i nepoznat, što ako se u njemu nitko ne prepozna i, najgore, što ako ga se ne može upamtiti. Onda niti priča ne može izdržati. Dakle u ovo malo svog proznog iskustva meni se čini da su najvažniji likovi. I atmosfere. I rečenica i njezina gipka elegancija. I bogatstvo bjelina u samome tekstu. I još najmanje stotinu stvari kojih se sad ne mogu sjetiti su najvažnije. Eto, malo se šalim, ali hoću reći da pisanje doživljavam ozbiljnim činom, svjestan i zamki i nagrada.


Knjiga se, kako se to običava reći, lako čita, ma svaka je rečenica tu iznimno bogata, stilski takva da zove na novo čitanje i iščitavanje. Netko reče, nema dobra prozaika, ako nije bio pjesnikom.  


– Ovo je zgodna prilika da se sjetim svojih pjesničkih početaka, svoje riječke mladosti i odrastanja uz knjige poezije. Tada sam vrlo intenzivno pisao, svakodnevno, a pročitao sam, mislim, sve knjige poezije do kojih se tada u Rijeci moglo doći. Sve časopise, prije svega mislim na Quorum i Oko, sve što mi je vrijedilo, ja bih tragajući našao. Kad sam upisao fakultet, tada je u cijeloj knjižnici bila jedna jedina knjiga Danijela Dragojevića, i da nesreća bude veće, ne poezije, nego eseja. A ja sam znao da ga moram čitati, i Severa, i Slamniga, i Marunu, i Maleša, i Makovića, i Rogića, i Stojevića, i Rešickog i još mnoge druge. Upravo o tih sumanutih nekoliko godina strašnog treninga i pjesničkog i čitalačkog kasnije je ovisilo sve što sam mogao i sam napisati. Ništa nisam objavljivao, na kraju sam sve to bacio, a to su stotine pjesama, ali ta energija je ostala u mojim rečenicama, blago rečeno ohrabrio sam se i naučio pisati. Naravno, u svemu tome i danas mogu počiniti greške, ali one su onda neke druge naravi, ako budu i greške bit će lijepo napisane, pa sam barem napola spašen.


Bolna propast scene


Mogao bi se čitatelj čitajući uhvatiti za štošta. Recimo, mogli bi vas pitati jesu li to i u ljubavi bili Vuk i njegov španjolski kolega Esteban, ili je u igri samo dobro, staro muško prijateljstvo zbog kojeg imaju smisla spisateljske rezidencije i festivali i odlazak u Irsku?  


– O, da, kao u vesternima. Postoji to pobratimstvo, zar ne? Nije ga Tin iskovao iz magle, nego iz ozbiljnijih materijala i ćutnji, a ja sam iskusio neka putovanja i neke susrete po svijetu, po festivalima i sličnim stvarima, kad se najednom nađeš u stranoj zemlji i gradu, okružen strancima, za stolom, i kad sama od sebe krene priča o životu kakvu se ne bi usudio ili ne bi znao ispričati na svom jeziku i u svojoj zemlji. Divan je to trenutak oslobođenja i govora u svoje ime, ali ipak jezikom nekog drugog, u posve stranom okruženju. I naravno, potpunom strancu. I taj stranac čini to isto. I postanete prijatelji. I više se nikad ne vidite. Krasno. U ovoj knjizi Vukoja i Esteban čine upravo to, klizećim startom ulaze jedan drugome u živote i tamo se događa ta razmjena dobara i trauma.


Domaća književna scena, izdavaštvo, spisateljstvo, tržište…. Gdje smo, što smo i kud idemo?


– Bolna propast, a opet dobrih knjiga i pisaca ima. Ali sustav je na svim razinama krahirao, od lektirnih popisa do knjižara, od statusa pisaca do stvarnih valorizacija. Neki naši pisci su vani prevođeni i nagrađivani, a u zemlji prešućivani ili čak napadani, naopačke je to sve.


Pjesnik i pisac, voditelj književnih tribina, komentator društvenih zbivanja… Ali dade li se reći da je rad na Trećem programu Hrvatskog radija ona neka druga vaša najveća ljubav? Emisija »Moj izbor«, tiha i nenametljiva, pristojna u najboljom smislu te riječi, dragi neki svijet koji ima što za reći, pametno i nepretenciozno. Radio! Ima li još štogod što bi na radiju željeli raditi?


»Sat poezije«


– Kad sam prije pet godina pozvan da na Trećem programu Hrvatskog radija radim »Moj izbor« znao sam da ću se zaljubiti u radio, ali baš ovoliko…. Jako volim svoje radijske angažmane, volim biti u studiju, volim svoje goste, tonce, urednicu, tamo za mene nema stvari koja bi me činila nesretnim. Onaj trenutak kad se upali crveno svjetlo u studiju za mene je čaroban. Htio bih raditi jednu lijepu emisiju o poeziji, HRT ima nevjerojatno bogatu arhivu, tamo ima iznimnih stvari, pa bih spojio to sa suvremenošću, uz dobru glazbu, nastao bi »Sat poezije«. To mi je velika želja, a mislim da bi bilo i edukativno. Možda uspijem. Ali kad je radio u pitanju, vjerujte, ja bih prenosio i boćarske utakmice, toliko volim radio.



Ivica Prtenjača (1969.) pjesnik, prozaist, dramski pisac i novinski kolumnist, autor je knjiga poezije »Pisanje oslobađa« (1999.), »Yves« (2001.), »Nitko ne govori hrvatski« (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2002.), »Uzimaj sve što te smiruje« (2006.) i »Okrutnost« (2009.), romana »Dobro je, lijepo je« (2006.), »Brdo« (2014.), te knjige priča »Kod Yvesa – 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje« (2011.) te dramskog teksta »Nedjeljni ručak« izvedenog 2007. u riječkom HNK-u. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada te je uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.



S druge strane televizija, angažman u emisiji »Nedjeljom u dva«. Kakve su tu reakcije gledatelja?


– To isto volim, imam sjajnog urednika i uvijek nešto naučim. A reakcije su dobre, većinom pozitivne, ali razumijem i ako se nekome ne sviđa način na koji to radim. To je sve normalno, moje je budem najbolji što mogu biti. Ono što me jako veseli jest porast gledanosti ionako dobro gledane emisije. Ma krasno, volio bih to i u penziji raditi.


Nego, »Tiho rušenje«. Mora li biti tiho, mora li ono biti u samoći?


– Mora, naravno, ali i graditi se može u tišini. Samoća je divno i katarzično stanje, tu čovjek nakupi dovoljno mira da onda kad se nađe u interakciji s ljudima ima više strpljenja i svakovrsne tolerancije. I interesa za ljude.


Knjiga je, rekao bih, i fin obračun sa sve većom agresijom oko nas, s nezdravim poimanjem materijalnog, s grabeži, žurbom, ljudskom zloćom…. Možda je ovo ipak neki normalan slijed, neki nastavak »Brda«. Bojite li se da će vas »Brdo« obilježiti onako kako neke dobre glumce obilježi jedna uloga, što god nakon nje snimili?  Sprema li se nešto nova što će tematski s »Brdom« biti nemoguće usporediti, ili preslagivanje naših života još nije ni blizu gotovo?


– Neka me obilježi, neka. »Brdo« je priča o slobodi, a tko se time ne bi želio uresiti. Nemam straha, barem ne na onaj način na koji se glumci, kako rekoste, pribojavaju svojih velikih uloga. Moj je cilj pisati, razvijati se i tražiti ono što zasad ne znam da postoji. I na kraju naći. Evo upravo pišem jednu kratku prozu bez dijaloga, nešto posve atmosferično, s jednom gotovo zabranjenom temom. O tome zasad samo toliko. A veseli me i što će najesen u izdanju Bibliofila iz Zagreba izaći i četiri lijepe malene knjižice u samo nekoliko primjeraka, uz Marka Pogačara, Romana Simića, Kemala Mujičića Artnama bit će tu i moj »Bršljan«.