Ovo kukci iz naslova lako je prevesti kao ljudi, jasno je nakon što se pročita ova pažnje vrijedna zbirka priča četrdesetogodišnje hrvatske književnice Maše Kolanović koja nas je u novom tisućljeću već navikla na dobre knjige, a ova aktualna zbirka pripovijedaka svakako spada u njene bolje radove.

Riječ je o zbirci sastavljenoj od dvanaest priča koje obrađuju suvremenu stvarnost i život današnjeg čovjeka, koji se često na simboličkoj razini pretvara u svijet kakvog je još u prvom dijelu prošlog stoljeća predvidio genijalni um Franza Kafke, ponajprije u remek-djelu »Proces«, ali i u »Preobražaju« na kojeg se ova zbirka poziva ne samo naslovom, već i nizom drugih elemenata uočljivih u pojedinim pripovijetkama.

Maša Kolanović: Poštovani kukci

Proces dehumanizacije

Muke sa stvarnim kukcima javljaju se u nekoliko priča, a praktično u svakoj ljudski se likovi, iako toga nisu svjesni, spuštaju na razinu kukaca i ponašaju slično toj životinjskoj vrsti nastojeći živjeti i preživjeti panično se sklanjajući od opasnosti, ili se pak krećući po uputama i usmjeravanjima »viših« bića, što su u njihovom slučaju kreatori potrošačkog načina života, bilo da je riječ o političarima ili predstavnicima krupnog kapitala. Svi oni time uokviruju proces dehumanizacije pojedinca, pretvarajući ga u potrošača koji usprkos silnom trudu ništa ne može promijeniti (izvrsna »Revolucija«) ili pak svjesnog pojedinca (studentica književnosti u sjajnoj priči »Bolji život«) koji ima želje, ali ne i snage te mogućnosti dovesti do promjena. U takvom svijetu pojedinci postaju ili klasične žrtve potrošačkog društva (»Poštovani kukci«, »U slučaju doživljenja«) ili robovi obveza (»Beskraj«), pri čemu se istina ne samo da ne nastoji otkriti, već se uljepšava stvaranjem potpuno lažnih okvira stvarnosti o čemu govori priča »Crnilo«, po mnogočemu najbolja od svih dvanaest vrlo dobrih priča ove zbirke.

Autoričine ilustracije

Svoje štorije, koje u podnaslovu knjige naziva »jezivim pričama«, autorica smješta kako na kontinent (Zagreb, Karlovac), tako i uz obalu (Dubrovnik, Zadar) uspijevajući kroz njih prenijeti i kolorite te, što je posebno vrijedno, jezično blago tih sredina. To čini koristeći različite načine pripovijedanja pa uz klasičnu naraciju svjedočimo i, primjerice, tekstovima turističkog ili povijesnog karaktera, smartphone recenzijama, engleskim promidžbeno-turističkim tekstovima, komunikaciji pismima, dnevničkim zapisima, citiranju poruka s Janinih boca, a poseban dio knjige su i autoričine ilustracije koje su efektne i svrsishodne sa svojim likovima ljudi-kostura, pri čemu je ipak najefektnija ona vezana uz već spomenutu priču »Crnilo« koja je realizirana tako da je ilustracija pretvorena u – crnilo.

Literarni dio Maša Kolanović realizira stilom kvalitetnog, iskusnog, nadarenog i vrsnog pripovjedača koji neprimjetno čitatelja »uvlači« u priču, psihu likova i okruženje koje opisuje, pri čemu se njene priče mogu čitati i kao dio hrvatske suvremene stvarnosti (sveprisutni »Konzum« i trgovački centri te potrošnja općenito, ustaštvo, siromaštvo, pokvareni političari), ali i kao dio svjetske i europske svakodnevice u kojoj kroz banke, teror digitalne tehnologije i nasilje konzumerizma egzistencija čovjeka kao čovjeka postaje upitna u tolikoj mjeri da se ljudi zaista svojim odlikama i ponašanjem približavaju kukcima, ili je možda bolje iskoristiti sjajan naslov jedne od pripovijedaka koji glasi »Kukci su gotovo kao ljudi«. Bilo kako bilo, Maša Kolanović dala si je i kroz tekst i kroz crtež oduška, pokazavši kroz ove »jezive priče« kako ona definitivno ne spada u skupinu kukaca, mada joj to ne može biti neka utjeha jer, nažalost, svijet oko nje prepun je, kako bi se reklo birokratskim jezikom, istih.