Milan Rakovac nije istarski pisac! Tako je uzviknuo riječki književnik i sveučilišni profesor Milorad Stojević na predstavljanju velebnih piščevih Izabranih djela u sklopu pulskog Sajma knjiga. Nije istarski, tumačio je Stojević, jer jest pisac, značaja puno šireg od Istre. O tome sigurno nešto kažu četverotomna Izabrana djela u izdanju V.B.Z.a, »box set« kakav pisac može samo poželjeti.

Nešto je o tim zaslugama rekao i sudionik predstavljanja Igor Mandić, koji je ispričao kako se davno, nakon izlaska Rakovčeva romana »Riva i druxi« 1983., zalagao da upravo taj roman dobije Ninovu nagradu, u kojoj je on bio jedan od trojice članova žirija. Preostali dvojac nije uspio probiti zahtjevan i nadahnuti jezično-stilski amalgam, pa je nagradu tada ipak dobio netko drugi, danas po Mandiću zasluženo zaboravljen.

Ne slučajno, predstavljanje je bila i prilika da pisac obilježi dan rođenja, pa je pozornicu ukrasila i rođendanska torta.

Sve to i više je nego povod za razgovor s ovim književnikom, intelektualcem, antifašistom i sjajnim oratorom.

Predstavljanje Vaših izabranih djela. Bilo je puno lijepih riječi, bio je rođendan, bilo je i suza. Kako ste sve to doživjeli?

– To je neopisivo, čak i kao čovjek mog medijskog iskustva, dakle »big mouth«, ostao sam skamenjen i ne mogu srediti dojmove. Gledati sebe kao nekog Krležu, Johna Dos Passosa, u tako predivnim knjigama u toj škrinjici, to je čudo! Naprosto mislim, pitam se zaslužujem li to? Pa valjda da, ako se tu sjatilo takvo mnoštvo adresa kolegijalnih, medijskih, političkih, administrativnih… Fantastično je, ali kao da su to knjige nekog drugog. Toliko su lijepe da zapravo nemaju veze sa mnom, one imaju svoj život.

Sažimanje najboljeg

U današnjem izdavačkom trenutku takvo izdanje doista je velika stvar. Kako je do njega došlo?

– Zanimljiva je priča. Trebao je uz moju 70. godišnjicu prije pet godina biti simpozij u HDP-u, već je bio oglašen, referenti Mandić, Zima, Visković i ostali. Ali bio je i Pulski sajam oko 12., na moj rođendan, pa smo sve odgodili. Nije se tako desio ni simpozij, a ni knjige. Jer nekoliko izdavača je bilo jako zainteresirano – tada još nije bila kriza, dobilo bi se i novaca – ali puklo je na tome što je taj izdavač zahtijevao duplo više novaca nego što je trebalo. I na kraju sam rekao, što će to meni?! Bilo bi dobro da to škole i biblioteke imaju, ali ako ne ide… I onda sam se požalio Zoranu Simiću, pa je on upro i imali smo sastanak kod Boška Zatezala. Sastanak je trajao pet minuta.

Rekli ste da imate oko 30.000 kartica teksta, a tu ima oko 1.800; kako je tekao izbor?

– Naumio sam ovako: prvo staviti ono što je od mog pisanja prihvaćeno, a ne što se meni sviđa. Zatim mi je bilo bitno probrati tekstove koji imaju rezona kao neki agens, medij, pa sam iz četiri knjiga pjesama probrao stotinjak, pa nekoliko pripovijedaka, kolekciju priča iz »Istragrama« – to čini jednu cjelinu. Onda su četiri romana u dvije knjige, s time da »Riva i druži« i »Sliparija« imaju svoj život i nekoliko izdanja, a meni za dušu tu su »Snovid« i »La Triestina«, po meni najbolja dva romana koja sam napisao.

I naposljetku »Lucidar«, zapravo kao izravna referenca na umnog i duhovitog i duševnoga Branka Fučića, dragog prijatelja. Svojevrsni je to romansirani leksikon, bedeker, što li, s mnoštvom koautora, anegdota, dijalektalnih rječnika. Mislim moja najsuvislija knjiga, literarna didaktika, sažimanje onog najboljeg u našem zavičaju…

Život u žici

Sajam knjiga u Puli nikad nije više nego ove godine pogodio temu – Otok, geto, azil. I Vi ste sudjelovali. Prije samo dvije godine u vezi s Europom bili ste puno optimističniji nego danas. Što se desilo?

– Da, istina. Desilo se potonuće, kao u romanu J. G. Ballarda »Drowned World«, »Potonuli svijet«, u kojem je svijet doslovno potonuo i živi se na moru ili po planinama. Svijet je potonuo i treba se vratiti, jer kaže pripovjedač da mi pamtimo kad smo bili morska bića, u umu, ne samo u genima. Odbacuju se pluća, ali ostalo je znanje, tehnologija, stavljaju se škrge… Spominjem to zato što mislim da je europski, demokratski, zapadnjački svijet na rubu ponora i spreman je skočiti. A počelo je Arapskim proljećem. Uvijek govorimo: Amerikanci, ali Proljeće je bilo uz zdušnu pomoć Europe. Sarkozy je zapravo počeo tu krvavu paradu po Libiji.

A i Blair je imao štošta reći…

– Naravno, Blair je načelnik štaba slobodarskih armija svijeta i intekektualni uobličitelj ideja razbijanja. Mene sada rastežu jer sam bio dosta oštar sa žicom. Ali ja sam rođen u žici. Nas 600.000 Hrvata i Slovenaca iz Julijske krajine rođeni smo i živjeli smo u žici. Četvrt stoljeća, u doslovnoj, mentalnoj i psihološkoj žici. Žica je bila na Rječini, pa sve do Bovca. Onda je bila žica Zona A i Zona B. Godine 2015., dok stvaramo EU, imamo žicu u žici, to je paranoja, da duž granice između Mađarske, Slovenije i Hrvatske imamo žičanu ogradu. Viktor Orban više nije demon, jer svi su viktori orbani.

Evidentno je da je u nekim umovina strategijskog planiranja, sigurnosti, razvitka, kontrole priliva stanovništva, demografsko-populacijskih problema začeta ideja da će tu biti trijaža: Turska– Grčka – Makedonija – Srbija, a da će Hrvatska biti jedna velika karantena, logor. Pristojno je da je logor u žici i sad smo u žici.

Možete li povući paralelu između intelektualaca u Njemačkoj u osvitu nacizma i intelektualaca u Europi u ovom povijesnom trenutku koji živimo?

– Njemačka ima Martina Heideggera i njegovu kapitulaciju, ali ima i braću Heinricha i Thomasa Manna s djecom, koji emigriraju i stvaraju paralelnu Njemačku po Holandiji i Francuskoj, a kao Nijemci stižu onda i do Amerike. Ujedno Njemačka ima i pokret otpora, osobito u intelektualnom krugu. Politički je bio minoran, ali je postojao. Pa sjetimo se dva pokušaja atentata na Hitlera.

Reagirala je kulturna hijerarhija na fašizam, i u Italiji, i u Španjolskoj, i u Njemačkoj. Kapitulirao je socijalizam, čovječe, demokracija, Leon Blum, Židov, k vragu, socijalist. Francuska ima lavlji udio u katastrofi Španjolske Republike. Bjegunce držati u logorima, dok ne dođu Nijemci i preuzmu, sve je tu, registrirano.

Danas vidim sjajne znakove da se vraća bar Zolino vrijeme. Boris A. Novak, veliki slovenski pjesnik, lucidno stvorenje nježnog mentaliteta, napisao je da su ove bodlje na bodljikavoj žici ubod u srce slovenskog čovjeka. Ljudi skaču na noge, ljude se sluša. Možda je došlo vrijeme, s obzirom na politiku kao potrošenu profesiju, da kultura opet bude faktor, arbitar, kao u virjeme Karla Krausa, Musila, Von Horvatha pred raspad Austrije. Kao u vrijeme Krleže, Daviča, Marka Ristića, Živka Jeličića pred Drugi svjetski rat. Ja mislim da je to vrijeme već stiglo.

Groteskna slika

Ali paralelno gledamo kulturu zarobljenu u projektima i sredstvima, koja je sva u formi i udovoljavanju natječajne dokumentacije, a ne u suštini.

– Liberalni kapitalizam učinio je veliku uslugu našoj civilizaciji time što je sabio profesionalni svijet do razine prekarijata. Postali smo poslušna janjad koja trijumfira kroz nagrade i priznaja kojima se održava privid važnosti. Od pada Berlinskog zida intelektualni milje nazaduje, i sad je shvatio da je degradiran, možda, i sad je počeo reagirati, bar najbolji primjerci vašeg i mog svijeta. I vi i ja smo plaćenici, i teško je ostati čovjek, a biti plaćenik. Dobro, mene štiti moja pozicija, moje godine, pusti njega neka fura on svoje partizanske fore, anarho-komunističku utopiju; on je sin narodnog heroja. Ali stvarnost je bankarska distopija…

Zasad me se trpi i tolerira, ali kada govorimo o prekarijatu, moramo znati da on čini 80 posto europskog svijeta. U poziciji smo u kakvoj je bila ta ista intelektualna srednja klasa u vrijeme sutona aristokracija europskih dvorova početkom 19. stoljeća, poslije francuskih revolucija, prije Marxa… Zato kažem da nam je liberalni kapitalizam učinio uslugu, jer smo svi jadni, svi smo proleteri, nema klasne borbe, možda nema borbe uopće, možda im treba uzeti novac, naš novac što nam ga mažnjavaju, a možda to i nije tako teško kako mislimo…

Sve manji postotak ljudi gomila sve veće bogatstvo i situacija podsjeća na situacije u logorima u kojima je uvijek više zatočenih u odnosu na čuvare, ali logor se nikad ne pobuni. Hoće li se ovaj logor pobuniti protiv te šačice čuvara?

– Fino vam je groteskna ta slika; sjećam se memoara Ante Cilige iz Jasenovca, koje bi trebao pročitati svaki Hrvat. Ciliga i neki Židov iz regulative, kao podčinjeni, jednom su razgovarali pa mu Ciliga spočitava da će on radije spasiti jednog nepoštenog Židova nego poštenog Hrvata. Strašna je groteska koju ste izgovorili, ali isto tako postoji dogovor između Slovenije, Mađarske i Grčke. Žice su prema Srbiji i Hrvatskoj, prema Balkanu, i unutar tih žica plan je napraviti trijažne logore. Ima jedna odlična žica, makedonska prema ksenofobnoj Grčkoj, koja Makedoniji ne da ni ime!