Alternativna scena
Sudeći prema onom što je Matoshi rekao, zapravo i nije teško biti dobar poznavatelj književne scene na Kosovu, i to zato što je nema. Nema časopisa u kojima bi autori objavljivali ili izdavača koji bi im tiskali knjige, pa je jedino što im preostaje pisati na blogovima i fejzbucima i družiti se u jedinom kafiću u kojem se uz priče o pivi i kavi mogu čuti i priče o knjigama. Nešto nalik »Booksi«, rekao je Matoshi.
Ipak i unatoč tome postoji jedna alternativna scena koja se od starije razlikuje po patriotskom ključu, odnosno ona je anacionalna i kritična prema svijetu oko sebe. Ta scena, pogotovo u pjesništvu u kojem se okušava valjda svaki treći Kosovar, može stajati i uz bok svjetskoj, kako smo se uostalom i uvjerili nakon okruglog stola, a za čitanja pjesama Shpetima Selmanija i pjesama i dramskih monologa Jetona Neziraja.
U prozi je situacija slična, Matoshi kaže da postoji proza patriota i proza izdajnika, s time da je bilo kakve proze puno manje, jer je kultura čitanja izrazito niska. Stvari su još gore s prijevodima, pogotovo sa srpskog i na srpski. Ove su dvije antologije prvi takav pothvat u posljednjih 30 godina.
Bolan proces
No unatoč svim problemima s kojima su se »izdajnici« susreli, obojica smatraju da je to moralo biti učinjeno, jer kultura je ta koja može preskakati betonske i političke zidove. Ali isto tako obojica su svjesni da je to bolan i dugotrajan proces.
