Marko Gregur

Knjiga “Mogla bi se zvati Leda”: Ima li život bez djece smisla?

Marinko Krmpotić

»Mogla bi se zvati Leda« roman je o besmislu života bez djece, priča o tome kako život zna biti surov i nepravedan

»Mogla bi se zvati Leda« roman je o besmislu života bez djece, priča o tome kako život zna biti surov i nepravedan

»Mogla bi se zvati Leda« roman je u kojem kroz ispovijest tridesetšestogodišnjeg muškarca pratimo njegove i pokušaje njegove supruge da ostvare san o roditeljstvu



Nakon što je objavio pažnje vrijedan satirični povijesni roman »Kak je zgorel presvetli Trombetassicz«, mladi hrvatski književnik Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) iznova je zainteresirao hrvatsku književnu i čitateljsku javnost, ali ovoga puta romanom suvremene tematike vezanim uz itekako zanimljivu temu posvajanja djeteta.


Naime, »Mogla bi se zvati Leda« roman je u kojem kroz svojevrsnu ispovijest neimenovanog tridesetšestogodišnjeg muškarca pratimo njegove i pokušaje njegove supruge Jane da nakon što su postali svjesni da neće moći imati dijete, posvoje djevojčicu ili dječaka te tako ostvare san o roditeljstvu i potrebu za obiteljskim životom u kojem će biti i djece.


Mučno iskustvo


Jana je frizerka, a on, kako sam kaže u nekom uredu »unosi neke račune«. Zajedno su već devet i pol godina od čega sedam i pol u braku, a shvativši da zbog njegove neplodnosti neće moći imati djece, najprije se odlučuju na pokušaje umjetne oplodnje. Nažalost, to mučno i bolno iskustvo ne donosi ostvarenje sna, što ih ne zaustavlja u želji da ipak imaju dijete pa stoga kreću u proces posvajanja djeteta.




I dok su se u pokušaju umjetne oplodnje borili s medicinskim problemima i bolovima, u nakani da usvoje dijete sudaraju se s grozomornim birokratskim sustavom zbog kojeg se u Hrvatskoj usvaja daleko manje djece od potreba i mogućnosti te zbog kojeg na kraju ovog romana ni ova mlada obitelj još nije došla u poziciju da usvoji dijete. Ako jednog dana to uspiju i ako odabir padne na dječaka možda će se zvati Fabijan, a ako bude curica, voljeli bi da se zove Leda.


Roman je zamišljen kao niz kratkih epizoda kroz čije se pripovijedanje neimenovani muškarac obraća tom budućem djetetu za kojeg vjeruju da će ga jednog dana usvojiti. Kroz te priče i zapise on, u stvari, prenosi priču o sebi i Jani i njihovom obiteljima i ljepotama obiteljskog života, darujući time čitatelju i budućem djetetu dio sebe pa pri kraju knjige u jednom od brojnih obraćanja djevojčici koju će nazvati Leda kaže, misleći na knjigu: »Tu unutra smo Jana i ja«.


Knjiga u sebi sadrži iznimno puno lirskog i emocionalnog, što je uočljivo već u naslovu romana koji je, kad se zna tema, pun čežnje i žudnje za roditeljstvom. Gregur zaista sjajno govori o »bezbroju malih trenutaka u velikom mozaiku života«, a mijenjajući vremensku perspektivu pripovijedanja – ovisno o tome obraća li se djevojčici ili djevojci koja se zove Leda – stvara si odlične temelje za pripovijedanje iz različitih vremenskih perspektiva vlastitog života, pa tako kroz vremenski nelinearno iznošenje sjećanja saznajemo puno toga – od poznanstva i ljubavi s Janom pa do brojnih epizoda iz njegova djetinjstva i mladosti, od sjećanja na Domovinski rat kad je imao svega osam godina pa do prisjećanja na posjete američkih rođaka ili pak neprolaznu bol zbog toga što nije bio dovojno pažljiv prema voljenoj majci u danima njene smrtonosne bolesti, za koju je prekasno saznao.


Ta su sjećanja najčešće obojena melankolijom i nostalgijom koje na svu sreću ipak ne klize u patetiku, već donose zaista sjajne stranice teksta poput epizode o trešnji pred kućom koja je divna apoteoza mirnog obiteljskog života izvan velegrada, ili pak snažne epizode vezane uz opise fotografija na kojima su njegovi roditelji djeca, a on žarko želi »ući« u te fotografije, sjesti do njih i zagrliti ih. Ipak, vrhunac emocija u najvećoj je mjeri, naravno, vezan uz čežnju za nerođenim djetetom pri čemu Gregur čitatelju zna podariti i prave male pjesme u prozi, poput epizode kada gledajući djecu i majke pred vrtićem on Jani kaže: »Pred vrtićem, ta je žena rekla djetetu: »Hajde, zagrli mamu.« Ja to tebi neću nikad reći. Reći ću uvijek: »Daj da te zagrlim.«


Bijeda politike


No koliko god bio okrenut sebi i svom osobnom problemu, pripovjedač itekako uočava i svijet oko sebe, ponajprije stoga jer mu pruža nerazumljiv otpor i postavlja neshvatljive prepreke u pokušaju da sretnim učini sebe, suprugu i neko dijete koje sigurno treba ljubav. Upravo stoga procjene i analize suvremenog hrvatskog društva oštre su i žestoke pa, primjerice, glavni lik u jednom trenutku kaže:


»Umoran sam od ove zemlje. Od razgovora o ’45. i rasprava o tome kako je nekada bilo bolje…nikad ovdje nije bilo bolje. Ovdje je uvijek bilo gore. Male elite koje su uvijek spremne na promjene, njima je jedinima bolje.«, konstatira Gregur, koji kroz dijelove testa ovakvog karaktera – posebno završni »traktat« o moralnoj bijedi hrvatskih političara – uspješno nudi protutežu većinom lirskom i nježnom dijelu svog novog romana.


Ipak, prije svega »Mogla bi se zvati Leda« roman je o besmislu života bez djece, priča o tome kako život zna biti surov i nepravedan.