Jeton Neziraj: Iz Prištine, s ljubavlju

Jeton Neziraj autor je antologije nove kosovske književnosti objavljene u Beogradu. No taj projekt nije prošao bez otpora i pritisaka

Izgradnja porušenih kulturnih mostova između država nasljednica bivše države jedna je od ključnih neuralgičnih točaka ovdašnjeg kulturnog prostora. Znaju to dobro hrvatski, srpski ili bosanski kulturnjaci kada se međusobno požele upoznati ili, nedajbože, surađivati. No čini se da još i bolje to znaju kulturnjaci Kosova i Srbije koji to isto požele.Jeton Neziraj je albanski pisac, dramaturg i scenarist, koji je zbog jednog takvog projekta izgubio posao umjetničkog ravnatelja Nacionalnog kazališta, no kako nam u razgovoru otkriva, projekt je to od iznimne važnosti i za srpsku i za kosovsku stranu. Radi se o izdavanju dviju antologija paralelno u Srbiji i na Kosovu. »Iz Prištine, s ljubavlju« antologija je nove albanske književnosti s Kosova i objavljena je u Beogradu, a »Iz Beograda, s ljubavlju« antologija je nove srpske književnosti objavljena u Prištini.Budući da na ovogodišnjoj »Booksinoj« Reviji malih književnosti, koja počinje danas i traje do 7. listopada u Zagrebu, gostuju upravo albanski pisci s Kosova izbornika Jetona Neziraja, u suradnji sa Sašom Ilićem, srpskim spiritusom movensom projekta dviju antologija, s Nezirajem smo razgovarali o antologijama, suradnji s Ilićem, ali i stanju na kosovskoj kulturnoj i književnoj sceni.Počinjemo pitanjem o važnosti projekta, u kulturološkom, ali i u političkom smislu.– Ove dvije književne antologije, osim što albanskim i srpskim čitateljima nude kvalitetnu književnost, također označavaju jedan važan moment u novoj kulturnoj povijesti ovih zemalja. Obostranih prijevoda književnosti na srpskom i albanskom u posljednjih 20 godina je bilo vrlo malo. Ove antologije su jedan ozbiljan napor za cjelokupnije upoznavanje književnih scena dviju država, kao i ozbiljan napor u prosljeđivanju poruka povjerenja, iznad beskrajnih predrasuda koje postoje, iznad mržnje, iznad bola i muka ratova, iznad svih političkih i drugih prepreka koje mogu postojati. Ove dvije antologije dolaze u vrijeme kad kulturni odnosi između naših zemalja ne postoje, kad u političkom pejzažu dominira jezik mržnje, jezik rata i divlji ultranacionalistički jezik. Dakle u ovom kontekstu vjerujem da se značajnost ovog književnog projekta razumije sama po sebi. To je prosto kao jedna kanta vode koja se lijeva na vatru koja je zahvatila polje žita. Da bi spriječili proširivanje vatre, naravno da je potrebno više kanta vode.Vi ste priređivač antologije »Iz Prištine, s ljubavlju«, dakle izbora iz suvremene književnosti Kosova, pisaca koji pišu na albanskom jeziku, objavljene u Srbiji. Je li vam bilo teško naći izdavača za tu knjigu u Srbiji?– U ovom slučaju nije bilo teško. Antologiju nove književnosti s Kosova u Beogradu je objavio »TonB« i priredila redakcija »Betona«, a u Prištini je antologiju nove srpske proze je objavila »Qendra Multimedia« i serija izdanja MM. Lakoća izdavanja ovih knjiga nalazi se u činjenici da one nisu predstavljale nikakvu financijsku prepreku za izdavače. I drugo, obje strane su shvatile koliko je značajna realizacija ovih izdanja. U drugim okolnostima vjerujem da bi bilo strašno teško to realizirati. Vjerujem da bi jedna izdavačka kuća u Beogradu koja, recimo, izdaje Dobricu Ćosića, radije prekinula s radom nego li objavila antologiju književnosti s Kosova. Isto vrijedi i za Prištinu.Jeste li na Kosovu imali problema otkako ste se upustili u taj projekt?– Slijedila je jedna strašna kampanja koja me portretira kao »jugonostalgičnog«, kao »pisca iz Beograda« i slične gluposti kojima ne pridajem puno pažnje. Moj angažman u ovom projektu i u nekim drugim projektima sa zemljama iz regije bio je razlog zbog kojeg je Ministarstvo kulture na Kosovu nezakonito smijenilo Odbor Nacionalnog pozorišta Kosova, i na taj način učinilo nemogućim da ja dobijem još jedan mandat kao umjetnički direktor u Nacionalnom pozorištu gdje sam radio tri godine.Kako je i kada uopće počeo taj projekt na kojem ste surađivali sa Sašom Ilićem sa srpske strane?– I ja, isto kao i Saša, sada prepričavam povijest ovih antologija poput neke bajke. Nekada davno bio je jedan Sajam knjiga u Leipzigu u Njemačkoj…! Tamo sam se sreo sa Sašom tijekom jednog čitanja, kasno u noći. Izgleda da je Saša ranije imao ovu ideju. Poslije mog čitanja na sceni došao je do mene i pitao me da li bih bio spreman raditi na ideji o ove dvije antologije. Ja još uvijek vjerujem da sam izgleda ja bio, ili smo oboje bili, pijani u tim trenucima. Izmijenili smo mejlove i odmah nakon što smo se vratili kući počeli komunikaciju. Velik dio posla se završio putem mejla i telefona. Ipak, od jedne virtualne komunikacije, rezultat je ovaj, jedan značajan književni projekt.Tko ga je financijski pomogao?– Projekt antologija je u cjelini financijski podržao »Traduki«, mreža za književnost koja uključuje države kao što su Albanija, Austrija, Bosnja i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Njemačka, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Rumunjska, Srbija, Slovenija i Švicarska. Bila je to velikodušna pomoć koja je uključila financijsku podršku za prijevod, štampanje knjiga, honorare za urednike, autore itd. »Traduki« se također veoma angažirao i oko promoviranja ovih antologija u regiji i izvan nje. Ne mogu a da ne istaknem da je pomoć od »Tradukija« došla kao rezultat velikog angažmana dr. Alide Bremer.Recite nešto o suvremenom literarnom trenutku na Kosovu. Koliko su mladi pisci okrenuti tradiciji, a koliko se uklapaju u suvremene tokove prvo balkanske, a onda i svjetske književnosti?– Verujem da kao i svugdje i na Kosovu postoje dva opća književna bloka – oni koji njeguju ono što možemo nazvati »tradicionalna književnost« i oni čija je književnost više u trendu tzv. »suvremene književnosti«. Ova klasifikacija se posebno vidi kod kosovske poezije, dok kod proze to nije toliko evidentno, budući da ona na Kosovu jedva čini neke spore korake naprijed. Isključujući neke starije prozaike, kao što su Eqrem Basha, Mehmet Kraja, Jusuf Buxhovi, Nazmi Rrahmani, Rushti Ramabaja, Rexhep Qosja i drugi, od nove generacije jedva se može naći šaka ozbiljnih prozaika. Od mlađih bih spomenuo Rexhepa Murteza Shalu, Ardijana Haxhaja, Gëzima Aliuja, Beqëa Cufaja, Kujtima Rrahmanija i Ragipa Sylaja.Malo bolje stoji kosovska drama. Grupa mladih dramatičara je vrlo dobro pozicionirana u suvremenu dramu Kosova. Među njima treba spomenuti Doruntina Basha, Visara Krusha, Ilira Gjocaja, Mentora Halitija i Ariana Krasniqija.Osim ovim pozitivnih ocjena o poeziji i drami, treba reći da se albanska književnost Kosova s poteškoćama oslobađa od »velikih narodnih tema«, od blokade soc-realističke književnosti i od patetičnog pregleda ratnih tema.Predstavite ukratko pisce koji će se u sklopu Revije malih književnosti predstaviti i u Hrvatskoj.– Osim Halila Matoshija, koji pripada srednjoj generaciji pisaca na Kosovu, ostali koji će biti prisutni u Zagrebu pripadaju generaciji mlađih pisca. Većina su pjesnici. Matoshi je izuzetan intelektualac, kao što je i izuzetan pjesnik i pisac. On je jedan od najautoritarnijih glasova kosovskog novinarstva. Nekoliko godina tijekom 90-ih živio je u Zagrebu i u Ljubljani, gdje je radio u kulturno-političkom magazinu »Alternativa«, koja se u to vrijeme izdavala u Ljubljani i ilegalno ulazila na Kosovo. »Alternativa« je bila najsnažniji glas Kosova tijekom onih godina srpskog pritiska i nasilja. Pjesme pjesnika Matoshija su lijepe i potresne.U Zagreb dolazi i Ardian Haxhaj, jedan od rijetkih prozaika mlađe generacije. Dobitnik je nacionalne nagrade za književnost. Isto kao i Matoshi, Haxhaj je proveo nekoliko godina u srpskim zatvorima. U ovoj grupi je i Arben Idrizi, nesumnjivo najbolji pjesnik mlađe generacije. Provokativan, ciničan i mrgudan, utjecao je na cijelu mlađu generaciju pjesnika na Kosovu. Dolaze i ostali mladi pjesnici koji u svojim pjesmama tretiraju više urbane teme, koji imaju hrabrosti psovati i domovinu, i boga, i predsjednika, pa čak i premijera! Spomenut ću neke od njih: Avni Rudaku, Ervina Halili, Shpetim Selmani, Ballsor Hoxha, Genc Kadriu.