PARIZ ”U utorak 4. lipnja, pročitao sam u nekoliko hrvatskih medija da sam dodjeljenu mi Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo na području glazbe odbio “iz osobnih razloga”.

Stoga želim ovim putem izraziti svoje zaprepaštenje nad ovako uvredljivom formulacijom koja totalno prešućuje Izjavu koju sam poslao Ministarstvu kulture 25. svibnja i u kojoj sam jasno i unaprijed rekao razloge zbog kojih tu Nagradu ne mogu i ne želim primiti.

Sada kad je u obrazloženju istog Ministarstva jedna izmišljena formula reducirala moju ozbiljno promišljenu i argumentiranu odluku na “osobne razloge” – što je ne samo neprecizno nego i prezrivo – ovim putem želim izbjeći zamku koja nastoji na mene prebaciti posljedice onoga što ja sâm u svojoj Izjavi jasno osuđujem.

Usput moram reći da se u mojem mail-kontaktu nisam zahvalio na dodjeli Nagrade Ministarstvu koji je “Odlučilac” nego Žiriju, koji sa svim tim niskim postupcima nema nikakve veze i koji je, kao i ja, žrtva izvjesne neodgojene čeljadi u Ministarstvu kulture.

Jedini način da javno pokažem razliku između njihovih lukavo podmenutih “osobnih razloga” i mojih osobnih i jasno formuliranih principa – jer ja, uprkos odbijanja Nagrade, imam za nju malo drugačije poštovanje nego autori sličnih “fiškalskih” formulacija – jedini dakle način da se to pokaže, jeste objavljivanje moje Izjave od 25.svibnja, navodi skladatelj Ivo Malec, prilažući integralni tekst Izjave:

“Ministarska vijest o dodjeli “Nagrade Vladimir Nazor” čiji bih bio ovogodišnji laureat s područja glazbe, bila je za mene zaista neočekivana jer mi je dodijeljena ne samo u životnoj dobi u kojoj bih već odavno i sasvim “legitimno” mogao biti na drugom svijetu, već iznad svega zato što je ona lišena svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao.

Moram li podsjetiti da danas, u svojoj osamdeset i osmoj godini, ne mogu naći ni najmanji trag nekog priznanja, nagrade ili počasti, ni uspomenu na bilo koju riječ pažnje ili eventualnog stiska ruke koji bi mi bili dokazom da je u mojoj domovini Vlast, vidljiva ili nevidljiva, opazila da postojim?

Čak sam postepeno nestao i iz listâ koje, već po refleksu, spominju hrvatske skladatelje, što me je u više navrata natjeralo da javno izjavim “da mi se oduzima domovina”.

Pa, kad u trenutku u kojem je moje “životno djelo” već odavno završeno i kad se sa nivoa totalno prešućenog postojanja (što ne mogu tumačiti kao slučajno), najednom nađem putem prestižne državne Nagrade na samom vrhu, moje je iznenađenje i čuđenje više nego razumljivo ako ne i malo šokirano: ne tražeći ništa, našao sam se u rubrici gdje mi nije mjesto.

Kako sam duboko uvjeren da nikakva, pa ni najprestižnija nagrada ne može odlučivati o statusu jednog umjetnika – to je po meni upravo obrnuto! – tako mi je i posve strana misao da bi mi taj status vratila ona ista ruka koja mi ga je oduzela. Učiniti to uz pomoć jedne nagrade sigurno nije najsretnija metoda.

Razmišljajući vrlo ozbiljno o svemu – jer je u glazbi je sve vrlo ozbiljno – i uzevši u obzir sve rečeno, zaključio sam da “Nagradu Vladimir Nazor” ne mogu ni ne želim primiti”, piše Ivo Malec.