Prevoditeljica LFF-a

Ivana Ostojičić: ‘Dobar prijevod je onaj koji se ne čita kao prijevod’

Kim Cuculić

Prijevod Rotha mi je životno djelo - Ivana Ostojčić / Snimio Marin ANIČIĆ

Prijevod Rotha mi je životno djelo - Ivana Ostojčić / Snimio Marin ANIČIĆ

Ponekad se zna dogoditi da je u prijevodu nešto nakalemljeno i iščašeno. Moja je strategija ako nešto ne mogu prirodno izgovoriti, onda to neću napisati ni u prijevodu. Uvijek se tekst trudim pročitati naglas da vidim je li u duhu jezika



Tijekom ovogodišnjeg Liburnijskog filmskog festivala u Opatiji susreli smo se s Ivanom Ostojčić, festivalskom prevoditeljicom čiji su kvalitetni prijevodi zapaženi.


Na stranicama Društva hrvatskih književnih prevodilaca nalazimo da je Ivana Ostojčić rođena u Zagrebu, gdje je završila jezičnu gimnaziju te studij engleskog i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Kao samostalna prevoditeljica bavi se pismenim prevođenjem iz područja književnosti, umjetnosti, arhitekture, filma i društvenih znanosti.


Dugogodišnja je suradnica brojnih institucija, filmskih festivala, projekata i časopisa. Dobitnica je prevodilačke stipendije i jednomjesečnog studijskog boravka 2012. u OMI International Arts Centeru, Writers at Ledig House (New York).




Iz bibliografije njenih prijevoda izdvojimo naslove »Tragovi na duši«  Philipa Rotha, »Male crvene stolice« Edne O’ Brien (s Markom Kovačićem), »Čudesna narukvica Arthura Peppera« Phaedre Patrick, »Kraj umjetnosti« Donalda Kuspita i »Naše duše u noći« Kenta Harufa.


Koliko vam je zahtjevno konsekutivno, odnosno simultano prevođenje? Posjetitelji LFF-a kažu da vam prilično dobro ide.


– Hvala na komplimentu. Sve ovisi o dobroj koncentraciji. Ukoliko uvjeti nisu savršeni i nešto poremeti pažnju, misli mogu odlutati. Takav način prevođenja ne doživljavam pretjerano zahtjevnim. Meni je to prirodno. Sposobnost simultanog i konsekutivnog prevođenja, naime, ovisi o tome da li obje polovice mozga mogu funkcionirati u isto vrijeme.


Netko to može, a netko ne može. Dosta toga moguće je napraviti vježbom, ali već u startu trebaju postojati neke predispozicije dok je ostalo nadgradnja. Naravno, s godinama i praksom čovjek se uspije izvući iz raznih situacija. Zahtjevno je u tom smislu jer ne znate što će govornik reći i ponekad se ne možete sjetiti kako prevesti neku riječ. No, to se onda može zaobići ili se nekako snaći.


Samostalna prevoditeljica


Je li vam se dogodilo da ste u prijevodu namjerno nešto prešutjeli, jer je bilo neugodno, nepristojno ili je predstavljalo govor mržnje?  


– Bilo je takvih situacija. To se zna dogoditi kad imate pitanje iz publike, a ljudi znaju svašta govoriti i ispoljavati svoje frustracije. Moj je stav da onda to treba cenzurirati, premda ima prevoditelja koji smatraju da sve treba prevoditi. Kad vidim da je netko zastranio, ne prevodim. Nastojim izvući bit i razlučiti što je bitna, a što nebitna informacija.


Vi ste samostalna prevoditeljica. Kako to funkcionira?


– Većinom prevodim pismeno, a fokusirala sam se na književnost, umjetnost, arhitekturu, film i društvene znanosti. Ne prevodim tehničke znanosti, medicinu, pravosuđe…, premda sam u početku radila sve. Prevodim i na filmskim i književnim festivalima, a prijevode književnih djela radim za dušu. Imam sreće da sve to mogu izbalansirati.


Imate li dovoljno posla? Može li se kod nas živjeti od prevođenja?


– Posla imam dovoljno, i čak nešto moram i odbiti jer ne stignem. Samostalna sam prevoditeljica od početka. Počela sam prevoditi u vrijeme fakulteta, a nastavila sam nakon diplome. Odgovara mi taj ritam. Sama si mogu raspodijeliti vrijeme, birati poslove i suradnike. To su prednosti, ali nekad se mora raditi do kasno u noć. Prednost je i to što  uvijek radim ono što mi je zanimljivo i to mi olakšava posao. Nikad nije monotono i uvijek je drugačije. Prevodim na engleski časopise, kataloge za muzeje i galerije, književna djela, a onda mi »uleti« i neko simultano prevođenje. Dijelom sam imala i sreće. Zapravo nikad nisam bila u klasičnom radnom odnosu. Dobro funkcioniram ovako i ne bih se odrekla statusa samostalne prevoditeljice.


Status prevoditelja


Da li tijekom prevođenja koristite razne priručnike, enciklopedije i slično?


– Uglavnom koristim internet. Dok prevodim uvijek imam otvoren Google. Vezano uz ono što prevodim već imam predznanje i prirodni afinitet prema tome. Ipak sve uvijek provjeravam, jer nema ništa gore nego kad u prijevodu nađete da je kralj Lear imao sinove a ne kćeri. Zna se i to dogoditi. Kad prevodim književnost, znaju se pojaviti povijesne i druge reference. U slučaju da neke stvari ne mogu naći, pozovem ljude koji to znaju. Dakle, konzultiram sveznajući Google ili stručnjake za određena područja. Ponekad autora teksta »ulovimo« u pogrešci, a to onda nameće pitanje da li ispraviti izvornik ili ne. Moj je stav da treba ispraviti.


Kakav je, po vašem mišljenju, status prevoditelja u Hrvatskoj?


– Smatram da smo za sve što nam se dogodilo sami krivi. Također mislim da status i nije tako loš. Neki prevoditelji pristojno žive, a ima i onih koji kukaju ali ništa nisu napravili za struku i poboljšanje stausa prevoditelja. U tom smislu smo razjedinjeni. Krivac se uvijek traži negdje drugdje, upire se prstom u izdavače i slično. Mislim da su neka druga strukovna udruženja više napravila od našeg i tu ima puno prostora za poboljšanje. Situacija je ipak bolja nego prije desetak godina. Postoje mladi entuzijasti koji su pridonijeli vidljivosti i reguliranju statusa prevoditelja. Čini mi se da smo na dobrom putu i nešto se pokrenulo.


Što je za vas dobar prijevod?


– Dobar prijevod je onaj koji se ne čita kao prijevod, nego imate osjećaj da nešto lijepo teče kao da čitate izvornik. Ponekad se zna dogoditi da je u prijevodu nešto nakalemljeno i iščašeno. Moja je strategija ako nešto ne mogu prirodno izgovoriti, onda to neću napisati ni u prijevodu. Uvijek se tekst trudim pročitati naglas da vidim je li u duhu jezika. Najgore je ako iz prijevoda možete rekonstruirati rečenice. Ne mislim da prevoditelj treba biti nevidljiv – on je na neki način ravnopravan autoru i daje svoj pečat. Ima i nekih prevoditelja koji su davali svoj pečat u smislu da prepričavaju autora u svom »ključu«, a ja smatram da treba pratiti i poštovati stil autora. Radi se o balansiranju različitih elemenata.


Tragovi na duši


Istaknuli ste se i prijevodom romana »Tragovi na duši« Philipa Rotha. Koliko je taj prijevod bio zahtjevan?


– Taj prijevod mi je životno djelo. Ni prije ni kasnije nisam prevodila nešto slično. Prijevod Rotha mi je ujedno i najteži i najlakši. Njegova rečenica posložena je poput kule od karata i ako izvučete jedan element sve se poruši. Roman je izvrsno napisan i ista je razina izvrsnosti od početka do kraja knjige. Prilikom prevođenja naprosto poželite dati sve od sebe. Inače je to djelo bilo ponuđeno drugom prevoditelju koji je bio prebukiran. Bila sam oduševljena romanom i nekako sam  nagovorila urednicu da mi povjeri prijevod. Intenzivno sam prevodila  tri mjeseca, onda pustila prijevod da »odleži«, pročitala ga ponovno i onda je sve išlo svojim putem. Prijevod je završen 2010. godine, a knjiga je zbog raznih zavrzlama objavljena tek 2015. Kad danas Rothov roman uzmem u ruke, ne bih ništa napravila drugačije. Ne bih ni zarez pomaknula. Bilo je izuzetno zahtjevno, ali je knjiga tako dobro napisana da prevođenje nisam doživjela kao napor. Jedva čekam da mi se zalomi još jedan Roth.