Nikad robom

Goran Gerovac: Kolumnist koji ljuti i lijeve i desne

Marinko Krmpotić

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Gerovac obrađuje niz aktualnih različitih tema i zbivanja vezanih uz našu političku i društvenu svakodnevicu sjajno u svakoj spajajući svoje bogato znanje o bližoj i daljoj prošlosti ovih prostora s aktualnim svjetskim kretanjima



Neki od malo starijih čitatelja, ponajprije oni kojima je djetinjstvo obilježio strip, u naslovu knjige kolumna karlovačkog novinara Gorana Gerovca, koji piše za zagrebački Večernji list, lako će prepoznati naziv nekada vrlo popularnog strip serijala koji su nosili likovi partizanskih kurira Mirka i Slavka. No Gerovčeve sabrane kolumne veze s Mirko i Slavkom imaju tek simbolično i na razini poruke.


Naime pojam »Nikad robom« u slučaju Gerovčevih kolumni ne znači samo nepristajanje na položaj roba, već i odbijanje da se postane – roba! Odnosno materijal u koji suvremena industrija prodaje svega i svačega polako pretvara svakog od nas oblikujući nas – a da toga nismo ni svjesni – u podanike svojih ciljeva. I upravo u tom stavu, ali i u sjajnoj igri riječima, zrcali se duh Gerovčeva pristupa novinarstvu, koji je dodatno ojačan odličnom naslovnicom na kojoj Mirko i Slavko, bez crvene zvijezde ili bilo koje druge oznake na kapama, pokušavaju sprejem na trošnom zidu prenijeti (anarhističke?) poruke. I sve to pod nosom opasnog i jako naoružanog ogromnog čuvara sigurnosti!


Svojom glavom


I to što nudi naziv i naslovnica dolazi na 250 stranica knjige kolumni objavljenih tijekom nekoliko posljednjih godina u subotnjim brojevima Večernjaka. Drugim riječima čeka vas intelektualna i estetska avantura u okviru koje ćete se s jedne strane kroz analizu aktualnog društvenog stanja slagati ili ne slagati s Gerovčevim stavovima, a s druge strane uživati u njegovu sjajnom stilu, duhovitoj igri riječima, logičnoj artikulaciji argumenata, bogatoj erudiciji, provokativnosti, duhovitosti… a sve će vas to tjerati i na razmišljanje. I baš je to najveća vrijednost ove knjige, koja od čitatelja nužno traži »sugovornika«, jer je direktna, iskrena i provokativna te po svim svojim temeljnim odrednicama usmjerena poruci – razmišljaj svojom glavom, ne dopusti da te pretvore u roba i robu!





Naravno, Gerovac obrađuje niz aktualnih različitih tema i zbivanja vezanih uz našu političku i društvenu svakodnevicu (rodoljublje, vjera, politika, nacionalizam, kriminal, (ne)kultura, odnosi sa susjednim državama, ckva, vojska, prognanici …), sjajno u svakoj spajajući svoje bogato znanje o bližoj i daljoj prošlosti ovih prostora s aktualnim svjetskim kretanjima, odnosno analizirajući temu sa stajališta morala pri čemu nastoji biti što realniji i objektivniji, što bi moglo zasmetati mnogima od današnjih hrvatskih čitatelja »navučenih« samo na jednu »istinu« – lijevu ili desnu. Kod Gerovca – na svu sreću – toga nema. On razmišlja svojom glavom pa udara po svemu što je loše, a toga ima i kod lijevih i kod desnih pa će i jedni dugi biti »opečeni« udarcima njegovih »šiba«. Istina, kako u pogovoru ovoj knjizi piše Dražen Klarić, Gerovac je bliži ljevici, pa i dijelu liberala »jer u prvi plan stavlja pojedinca nasuprot kapitalu, kolektivu i naciji«, ali kad iznosi svoje stavove, čitatelj nema dojam svjetonazorskog, već zdravorazumskog teksta, što je u današnjoj Hrvatskoj rijetkost koju valja uspoređivati s (intelektualnim) bogatstvom.


Moja Hrvatska


Kako to izgleda na papiru vidi se, primjerice, iz početka kolumne »Alibi za kapital« u kojoj Gerovac kaže: »Kada ubijaju mlade i nedužne Francuze, onda je to terorizam. A kako se zove kad ubijaju mlade i nedužne Afganistance, Iračane, Sirijce, Libijce? To je onda uglavnom uvođenje demokracije i civilizacije u društva koje našu dobrotu ne cijene dovoljno, a spomenute smrti su, bože moj, kolateral najboljih nam želja. Ispada da se na zapadu gine zbog terora, a na istoku zbog uvođenja demokarcije, što daje rezultat da se ovog trenutka u svijetu ubijaju zbog terora demokracije«, piše Gerovac.


Naravno, ovakvi stavovi neće se dopasti desno orijentiranim čuvarima vrijednosti vjere, domovine i nacije, ali su ovi stavovi još i blagi u odnosu na britki oštre procjene o stanju u Hrvatskoj nakon kojih ljubitelji desnog političkog spekra ne mogu nego »podivljati«. Jer koju je drugu reakciju moguće zamisliti nakon što u maestralnoj završnoj kolumni »Moja Hrvatska« Gerovac, između ostalog, kaže: »Moja Hrvatska nisu ni premijeri, ni predsjednici/e, ni Bandić, Dalićka, ni HDZ, ni SDP, saborska menza, ni Vrhovni, ni Ustavni sud, HAZU, protokoli i službeni automobili. Moja Hrvatska su ljudi koji ustaju svakog dana, odlaze na posao, šutke vuku cijelu tu kamarilu na svojim leđima do sljedećeg dana i ostaju ovdje premda znaju da to nema nikakvog smisla i da nemaju nikakve šanse…


Moja Hrvatska nije Agrokor. Moja Hrvataka je miris doručka za svako dijete. Moja Hrvatska nisu Thompsonova opstipacijska nadimanja, nacistički marš Savskom na Rakićku, horor Jasenovca i mrak Jazovke, šator u Savskoj i trajna komemoracija… Moja Hrvatska danas nije. Ali moja Hrvatska sutra jednostavno mora biti«, zaključuje hrabro i zanosno Gerovac potvrđujući time ocjenu koju mu je u predgovoru podario jedan od ponajboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, igrač i intelektualac Zvonimir Boban koji, između ostalog, kaže: »Jer u eruditskom rafalu slobode i borbe za dobro ove naše male nesretnice, Goran Gerovac ostaje jedan od zadnjih pravih ‘starinskih’ novinara. Novinara pisaca. Novinara mislilaca.«