Talijanski pisac

Erri de Luca: Piscem se postaje čitajući kamione knjiga

Vanesa Begić

Radio sam kao fizikalac, ali družio sam se s knjigama – Erri de Luca

Radio sam kao fizikalac, ali družio sam se s knjigama – Erri de Luca

Poznavanje stranih jezika te ljubav prema jezicima dugujem klasičnoj gimnaziji, gdje sam učio latinski i grčki. Poznavanje tih gramatika omogućilo mi je da »pokucam na vrata« drugih jezika



Jedan od poznatih inozemnih gostiju 21. Sajma knjige u Istri je i talijanski pisac, publicist i novinar Erri De Luca.Prije nekoliko godina izjavili ste da ste radili najstariji zanat na svijetu. Ne onaj prostitutke, već muški ekvivalent – bili ste fizički radnik. Kako ste od fizikalca postali poznati novinar, pisac, osoba poznata po svom cjelokupnom djelovanju? – Fizikalac je onaj koji prodaje svoju snagu za dnevnicu. Radio sam to iz potrebe duže vrijeme, ali čitavo to vrijeme družio sam se s knjigama i pisao sam. Piscem se postaje čitajući kamione knjiga, gledajući svijet kroz prozor i slušajući priče starih ljudi. Zato sam se smatrao piscem još prije negoli sam objavio svoju prvu knjigu.


Dnevni red jedne generacije


Onda, kako se to zna dogoditi, sudbina je čudom dovela jedan moj rukopis do pisaćeg stola jednoga izdavača koji mi je pružio mogućnost da ga objavim. Narednih sedam godina bio sam običan radnik, a onda mi je pisanje ukinulo tu potrebu. Zato smatram pisanje nečim sasvim suprotnim od rada. Za mene je to bio onaj lijepi dio dana, suprotno od dijela dana kada sam radio fizičke poslove za dnevnicu. To je bilo svojevrsno slavlje, ugodni i veseli dio dana.



Erri de Luca rođen je 1950. u Napulju iz kojeg je s osamnaest godina otišao u Rim i priključio se izvanparlamentarnom pokretu Lotta continua (Borba se nastavlja), da bi sredinom 70-ih postao jedan od njihovih vodećih glasova. Radio je razne poslove, kao zaposlenik u Fiatu, kao zidar i druge. Njegov prvi roman »Non ora, non qui« (Ne ovdje, ne sada), koji govori o djetinjstvu u Napulju, izlazi 1989. godine. Danas je jedan od najčitanijih pisaca Italije.




Među brojnim jezicima koje je naučio je i starohebrejski, što mu je omogućilo prijevod biblijskih tekstova na talijanski jezik. S knjigom »Dan prije sreće« ostvario je prvi međunarodni uspjeh.


Dobitnik je raznih književnih nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što su Nagrada Petrarca, Prix France Culture i druge. Godine 2015. biva optužen za komentar u intervjuu za »Huffington Post« (2013.) u kojemu konstatira da bi planiranu izgradnju brze željezničke linije u Val di Susi u Italiji (TAV) trebalo »sabotirati«, pogotovo iz ekoloških, ali i iz drugih razloga. U intervjuu za Le Monde (2014) Erri de Luca komentira kako je »dužnost pisaca da stvarima vrate njihova prava imena«. Pisci iz cijeloga svijeta podržavali su njegova izlaganja na sudu i reagirali na suđenje peticijama. U svoju obranu je napisao polemički spis pod naslovom »Moja riječ protiv«. Nedavno, 17. listopada ove godine, De Luca je na sudu u Torinu oslobođen optužbi.



Kao samouk učili ste različite jezike, među kojima ruski, svahili, jidiš i stari hebrejski izričaj te ste preveli neke biblijske tekstove. Dakle, ljubav prema jezicima je povezana s ljubavi prema pisanju, i sve to da bi se proširili horizonti?


– Svoje poznavanje stranih jezika te samu ljubav prema jezicima dugujem klasičnoj gimnaziji, gdje sam učio latinski i grčki. Poznavanje tih gramatika omogućilo mi je da »pokucam na vrata« drugih jezika, sa željom da ih prvenstveno mogu čitati i razumjeti, ne toliko zbog konverzacije. Samo mi je svahili trebao za konverzaciju, jer sam u Tanzaniji prije trideset godina djelovao kao volonter u projektu opskrbe vodom. Poznavati različite načine i nazive jedne stvari pomaže da se sve to vidi bolje, da se bolje spozna bit stvari.


Smatrate li se prije svega piscem ili novinarom?


– Ja sam prije svega pisac, pisao sam i za novine, ali nikada nisam pretendirao da budem novinar, jer nisam imao pretenzije da izvještavam za kronike i da na takav način gledam svijet.


Poznati ste i u svijetu alpinizma i tome ste posvetili neke od Vaših radova. O čemu Vam je najlakše pisati? Kako odabirete teme?


– Alpinizam i penjanje je nešto što me opušta, gdje se moje tijelo najbolje osjeća, to je izvrsna vježba. Imam svoj fokus interesa koji se kreće od priča iz Napulja, onih s planina, uz pokoji prijevod Starog zavjeta, pokojeg rukopisa za teatar, za film, ili pak riječi pjesme. Ne planiram unaprijed što ću i o čemu ću pisati – pišem ovisno o raspoloženju, o nadahnuću, odgovaram na podražaje okoline.


Bili ste i politički angažirani i pripadnikom organizacije Lotta continua.


– Tijekom mladosti, a što je bilo davno, prije više od četrdeset godina, poslušao sam »dnevni red« svoje generacije i bio sam dijelom želje svoga vremena.


Bavili ste se socijalnim temama, kao i temama migracije.


– Za mene je glavno povijesno zbivanje ovo što se tu događa, seoba naroda s jednog kontinenta na drugi. To tvrdim kao čovjek Mediterana, mora naše civilizacije, koje je postalo groblje zbog jedne zatvorene i samoranjavajuće politike. Naša je ekonomija bazirana na radnoj snazi migracija.


Godine 2011. kreirali ste udrugu »Erri De Luca« koja se bavi kulturom i društvenim pojavama.


– Udruga je se bavi povijesnom arhivom, čuva svjedočanstva o raznim povijesnim razdobljima, među kojima je i Lotta continua, omogućava stranim studentima koji su došli do Italije jer su u matičnim zemljama bili proganjani da koriste stipendije. Pomaže i svim onim studentima koji pišu diplomski rad o mojim djelima.


Novinar se autocenzurira


Nakon što ste optuženi za verbalni delikt, borili ste se za slobodu govora. Optuženi ste za komentar u intervjuu za »Huffington Post« (2013) gdje konstatirate da bi se planirana izgradnja brze željezničke linije u Val di Susi (TAV) trebala »sabotirati«, pogotovo iz ekoloških razloga. Kakav je položaj današnjih novinara glede neverbalnih delikata?


– Moj je slučaj bio toliko apsurdan da se nekome moglo činiti da kod nas ne postoji sloboda mišljenja i govora. No talijansko je novinarstvo najgore u Europi što se tiče sloboda. Talijanski novinar nije više meštar od riječi, već službenik neke tvrtke čiji je poslušnik. Nije cenzuriran, već se autocenzurira.


Bavite se i prijevodima.


– Preveo sam neke dijelove Starog zavjeta sa starohebrejskog te nekoliko priča i pjesama s jidiša.


Čime se trenutno bavite?


– Pišem jednu pripovijetku, borim se zajedno s poljoprivrednicima Salenta protiv rušenja maslina. Ja sam osoba koja sadi stabla i zastupam njihovu stranu.Vanesa BEGIĆ