Erri de Luca rođen je 1950. u Napulju iz kojeg je s osamnaest godina otišao u Rim i priključio se izvanparlamentarnom pokretu Lotta continua (Borba se nastavlja), da bi sredinom 70-ih postao jedan od njihovih vodećih glasova. Radio je razne poslove, kao zaposlenik u Fiatu, kao zidar i druge. Njegov prvi roman »Non ora, non qui« (Ne ovdje, ne sada), koji govori o djetinjstvu u Napulju, izlazi 1989. godine. Danas je jedan od najčitanijih pisaca Italije.

Među brojnim jezicima koje je naučio je i starohebrejski, što mu je omogućilo prijevod biblijskih tekstova na talijanski jezik. S knjigom »Dan prije sreće« ostvario je prvi međunarodni uspjeh.

Dobitnik je raznih književnih nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što su Nagrada Petrarca, Prix France Culture i druge. Godine 2015. biva optužen za komentar u intervjuu za »Huffington Post« (2013.) u kojemu konstatira da bi planiranu izgradnju brze željezničke linije u Val di Susi u Italiji (TAV) trebalo »sabotirati«, pogotovo iz ekoloških, ali i iz drugih razloga. U intervjuu za Le Monde (2014) Erri de Luca komentira kako je »dužnost pisaca da stvarima vrate njihova prava imena«. Pisci iz cijeloga svijeta podržavali su njegova izlaganja na sudu i reagirali na suđenje peticijama. U svoju obranu je napisao polemički spis pod naslovom »Moja riječ protiv«. Nedavno, 17. listopada ove godine, De Luca je na sudu u Torinu oslobođen optužbi.

Kao samouk učili ste različite jezike, među kojima ruski, svahili, jidiš i stari hebrejski izričaj te ste preveli neke biblijske tekstove. Dakle, ljubav prema jezicima je povezana s ljubavi prema pisanju, i sve to da bi se proširili horizonti?

– Svoje poznavanje stranih jezika te samu ljubav prema jezicima dugujem klasičnoj gimnaziji, gdje sam učio latinski i grčki. Poznavanje tih gramatika omogućilo mi je da »pokucam na vrata« drugih jezika, sa željom da ih prvenstveno mogu čitati i razumjeti, ne toliko zbog konverzacije. Samo mi je svahili trebao za konverzaciju, jer sam u Tanzaniji prije trideset godina djelovao kao volonter u projektu opskrbe vodom. Poznavati različite načine i nazive jedne stvari pomaže da se sve to vidi bolje, da se bolje spozna bit stvari.

Smatrate li se prije svega piscem ili novinarom?

– Ja sam prije svega pisac, pisao sam i za novine, ali nikada nisam pretendirao da budem novinar, jer nisam imao pretenzije da izvještavam za kronike i da na takav način gledam svijet.

Poznati ste i u svijetu alpinizma i tome ste posvetili neke od Vaših radova. O čemu Vam je najlakše pisati? Kako odabirete teme?

– Alpinizam i penjanje je nešto što me opušta, gdje se moje tijelo najbolje osjeća, to je izvrsna vježba. Imam svoj fokus interesa koji se kreće od priča iz Napulja, onih s planina, uz pokoji prijevod Starog zavjeta, pokojeg rukopisa za teatar, za film, ili pak riječi pjesme. Ne planiram unaprijed što ću i o čemu ću pisati – pišem ovisno o raspoloženju, o nadahnuću, odgovaram na podražaje okoline.

Bili ste i politički angažirani i pripadnikom organizacije Lotta continua.

– Tijekom mladosti, a što je bilo davno, prije više od četrdeset godina, poslušao sam »dnevni red« svoje generacije i bio sam dijelom želje svoga vremena.

Bavili ste se socijalnim temama, kao i temama migracije.

– Za mene je glavno povijesno zbivanje ovo što se tu događa, seoba naroda s jednog kontinenta na drugi. To tvrdim kao čovjek Mediterana, mora naše civilizacije, koje je postalo groblje zbog jedne zatvorene i samoranjavajuće politike. Naša je ekonomija bazirana na radnoj snazi migracija.

Godine 2011. kreirali ste udrugu »Erri De Luca« koja se bavi kulturom i društvenim pojavama.

– Udruga je se bavi povijesnom arhivom, čuva svjedočanstva o raznim povijesnim razdobljima, među kojima je i Lotta continua, omogućava stranim studentima koji su došli do Italije jer su u matičnim zemljama bili proganjani da koriste stipendije. Pomaže i svim onim studentima koji pišu diplomski rad o mojim djelima.

Novinar se autocenzurira

Nakon što ste optuženi za verbalni delikt, borili ste se za slobodu govora. Optuženi ste za komentar u intervjuu za »Huffington Post« (2013) gdje konstatirate da bi se planirana izgradnja brze željezničke linije u Val di Susi (TAV) trebala »sabotirati«, pogotovo iz ekoloških razloga. Kakav je položaj današnjih novinara glede neverbalnih delikata?

– Moj je slučaj bio toliko apsurdan da se nekome moglo činiti da kod nas ne postoji sloboda mišljenja i govora. No talijansko je novinarstvo najgore u Europi što se tiče sloboda. Talijanski novinar nije više meštar od riječi, već službenik neke tvrtke čiji je poslušnik. Nije cenzuriran, već se autocenzurira.

Bavite se i prijevodima.

– Preveo sam neke dijelove Starog zavjeta sa starohebrejskog te nekoliko priča i pjesama s jidiša.

Čime se trenutno bavite?

– Pišem jednu pripovijetku, borim se zajedno s poljoprivrednicima Salenta protiv rušenja maslina. Ja sam osoba koja sadi stabla i zastupam njihovu stranu.Vanesa BEGIĆ