15. godina časopisa Poezija

ERVIN JAHIĆ Mnogi su nam se u početku smijali, ali mi smo stavili pjesničku knjigu u izlog

Davor Mandić

Foto Hrvoje Grgić

Foto Hrvoje Grgić



Časopis Poezija, najvažniji časopis regije koji u svom fokusu ima ovaj, ponekad prezreni književni rod, slavi petnaest godina postojanja. Mnogo bi to bilo i za bilo koju časopisnu platformu, a kamoli za onu koja se bavi uvijek prigodno i prirodno marginalnim pjesništvom.


Iza toga časopisa stoji predani rad mnogih suradnika, no prvi među jednakima jest Ervin Jahić, s kojime tim povodom radimo intervju. Intervju za koji smo sigurni da će se čitati i kao težnja za uvidom u ono kako je bilo, kako jest, ali i kako će biti u poeziji ovih prostora, gotovo kao “uputa za korištenje pjesništva”.


Lijep, velik jubilej časopisa Poezije je pred nama. Kakve su emocije?




– Osjećam zahvalnost i radost istodobno. S kolegom pjesnikom Ivanom Hercegom, mojim dugogodišnjim kompićem u ovome poslu, s kojim sam pokretao časopis, ovih dana radim i guštam, doslovce, danonoćno. Priredili smo poseban, jubilarni broj, podsjetivši sebe i javnost da je ustvari riječ o trostrukoj obljetnici: 15 godina časopisa Poezija, 10 godina Biblioteke Poezije i 10 godina festivala Stih u regiji.


Dosadašnja bilanca je lijepa. Pjesma nas je držala, dizala i odizala, što bi rekao rahmetli Nedžad Ibrišimović. Hoću reći, valjalo nam je učiniti sve za nju: sagraditi joj kuću, okućiti je da joj je prostrano, da joj nije tijesno, da odahne dušom, da je rahat. E sad, prevedeno na jezik svakodnevice, trebalo je tegliti k’o marva, nagovoriti pjesničku čeljad da svi sjednu za stol i da svatko stavi što je donio, a potom uzorati po planu i nacrtu.


S Ivanom sam oformio redakciju i čudesnu diviziju suradnika diljem svijeta, ne samo iz Hrvatske i susjedstva: pjesnikinja i pjesnika, prevoditelja, kritičara, teoretičara, ilustratora, fotografa, glazbenika, kompozitora (objavili smo tri CD-a dosad!), dizajnera. Sve to, naravno, zahvaljujući povjerenju svih tih umjetnika širokoga spektra, ali i institucionalnoj podršci Hrvatskoga društva pisaca i Velimira Viskovića te V.B.Z-a i pokojnog Boška Zatezala. Osjećamo se pomalo i ponosno, ali se, ako Bog da, nećemo uznositi i oholiti.


Dva dana slavlja


Što nas očekuje u predstojećoj svečanosti poezije/Poezije? Kako će Časopis obilježiti svoju dugogodišnju misiju?


– Ako Bog da, proslava će biti dva dana: 2. prosinca u Novinarskom domu u Zagrebu u 19 sati pjevat će Josipa Lisac i Nina Romić, otvorit ćemo izložbu naslovnica našega dizajnera Borisa Kuka, pjesnici će čitati pjesme, a naši istaknuti kritičari i teoretičari vrednovati naš doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi. Idućeg dana, u Bogdanu Ogrizoviću, u 19.30 predstavit ćemo “Svjetlace”, antologiju novijega hrvatskog pjesništva, Tonka Maroevića, a pjevat će Nina Bajsić.


U eri koja se prema časopisima ne odnosi s najvećim pijetetom, koja ih, dapače, vrlo često smatra suvišnima, časopis Poezija opstaje. Iako, dakle, književni časopisi više u pravilu ne služe kao mjesta “oprobavanja” tekstova prije oknjiženja, što je bio slučaj u prošlosti, Poezija se ne da. Kako to?


– Mi smo i starinski i moderni istodobno. Pazimo što govorimo kad govorimo, stari smo i istodobno mladi, volimo ljepotu igre, ljepotu riječi naročito. Tražimo u pjesništvu sjaj i bijedu ljudskosti, zanimaju nas cake i finte u pjesničkim poslovima, stalno drukčiji i različiti svjetovi, odnosi, korespondencije, tenzije i srazovi. Rekao bih, ne zanima nas golo meso. Može i ono, ali ne samo ono. Jer stvari i pojave oko nas imaju svoju dubinu i plićinu, širinu i visinu.


Upravo tako, stvari imaju svoju dušu. Doduše, i zube, ali nikako ne može sve biti puka fizika. Mi smo, pravo budi rečeno, znatiželjni. Možda ponajviše kako da ljude nagovorimo na pjesmu. Kako da u eri slike kažemo da postoje riječi koje ne lažu i ne obmanjuju, sa svim mogućim pukotinama i šumovima i u njima i u ljudskom prometu. Pa i u prometu kulture i književnosti.


Pet antologija


Iza časopisa, ili bolje reći uz njega, opstoji i spomenuta Biblioteka Poezije, koja je danas najrelevantnija platforma pjesničkih glasova u Hrvatskoj, i šire. Primjećuju se i neke promjene, odnosno nova urednička imena, grafička rješenja… Kako se Biblioteka mijenjala putem?


– Duga priča, ali najkraće što umijem: u ovih deset godina objavili smo 60-ak naslova i pet antologija. S Hercegom sam suuređivao Biblioteku osam godina, a u posljednje dvije godine uredništvo časopisa (Ivan Herceg, Monika Herceg, Tonko Maroević, Damir Šodan, Darija Žilić) radi i u Biblioteci i bira knjige. Naravno da, ako nam se neki rukopis sviđa, kao goste-urednike imamo i druge kolege. Jedina je razlika što sad imamo i glavnog urednika u mojoj malenkosti.


Prisjetite se za naše čitatelje početaka časopisa. Kakvo je vrijeme za poeziju bilo tada, a kakvo je sada?


– Da oprostite, mnogi su nam se smijali. Pokojni Nikica Petrak, primjerice, rekao mi je: “Jahiću, daj se nemoj zaj…ti, to ti ne bu prošlo!” Nasuprot tome, kolega Dražen Katunarić izdvojio je prvi broj u anketi negdašnjega Vjesnika u književni događaj godine. Pokojni Predrag Matvejević pratio nas je i bodrio sve dok je hodao po tribinama. Bilo je to vrijeme, podsjećam Vas, svakovrsne diktature proze.


Iako sam tada radio u V.B.Z.-u, ponajvećem izdavaču na ovim prostorima, koji kao i većina domaćih izdavača živi od proze najrazličitijih žanrova i vrsta te publicistike i komercijalnih prijevoda, pokojnog Boška Zatezala nagovorio sam da idemo s knjigama poezije u tisuću primjeraka.


Uz višegodišnji mukotrpan rad i sklonost Čegecova Meandra prema pjesništvu, Serdarevićevu Frakturu, Malu knjižnicu DHK, VBZ-ovu i našu Biblioteku – stvorila se prilična gužva oko pjesničke knjige. Ako je danas, s distance, pristojno to reći, reći ću: stavili smo pjesničku knjigu u izlog. Mislim da je i časopis tome pridonio. Danas je mnogo više izdavača koji žele imati posla s poezijom. Prije 15-ak godina to naprosto nije bilo tako.


Poezija na društvenim mrežama kao da je donijela i neki novi elan pjesništvu, barem u određenim kontekstima. Što o tome mislite? Naime, prirodno je mjesto poezije oduvijek bila margina, no sada u nekim segmentima ona u ovom sve bržem svijetu ulazi čak i u centar nekih zbivanja…


Što se piše


– Poezija se pisala oduvijek i pisat će se dok je svijeta i vijeka. Ona je stara koliko i prvi koraci prvih ljudi. Ona je čudo i na samoj granici i oštrom rubu svega zamislivoga i nezamislivoga. Čovjek se na pjesmu može posjeći i iskrvariti, od pjesme se može razboljeti, ali i izliječiti. Neki pjesnici su vidioci i proroci, drugi psovači i jebivjetri. Svatko od njih, baš svatko, i umjetnik i amater, ostavlja trag u svemirskoj riznici duha.


Hoće li nas netko više ili manje zadužiti plodovima duha možda je i manje bitno, to je za me pitanje nižega reda, koliko je važno da naprosto ima duha. Ja sam za pluralizam, za mnoštvenost načina iskazivanja lirskih stanja. Svaka platforma, bilo časopisna bilo mrežna, dobro je došla kad čovjeku omogućuje da se odvaži na izricanje. Kad mu ponudi mogućnost i slobodu da se izrekne, da misli.


Jezik pjesništva u rukama majstora je neponovljivo i autentično umijeće, let iznad svake zamislive nadmorske visine, i to nazivamo umjetnošću, a u rukama nevještih a ambicioznih banalnost i egoizam, sebeljublje nedostojno smisla i svrhe.


Kako kao jedan od najinformiranijih aktera pjesničke scene na ovim prostorima, gledate na suvremeni pjesnički trenutak danas, u Hrvatskoj i regiji? Tendencije, kakvoća, novi pjesnički glasovi…


– Potpuno sam nemoćan pred ovim Vašim pitanjem ponajprije zbog njegove širine i bojazni da ću pogodim li cilj, promašiti sve ostalo. No reći mi je tek grubo da je situacija i u nas, i u regiji iznimno živahna, možda i najživahnija u posljednjih 30-ak godina. Od domaćih pjesničkih glasova u nastajanju svakako bih izdvojio Mateju Jurčević, Martinu Vidaić, Gorana Čolakhodžića i sasvim mladu Mariju Skočibušić, od nešto starijih Branislava Oblučara i Anu Brnardić.


Brnardić je uostalom, uz Dortu Jagić, po mom sudu, danas najvažnija hrvatska pjesnikinja srednje generacije. Imamo “sve moćnijega” Ivana Rogića Nehajeva, vazda “pomaknutog” Branka Maleša, lucidno zaigranu Anku Žagar i Sonju Manojlović, sve uvjerljivijeg Krešu Bagića, Miroslava Kirina u punoj snazi, sve uzbudljivijeg Branka Čegeca, ali i Miroslava Mićanovića. Zoran Kršul i Milorad Stojević u užem su krugu mojih interesa, ali i Načinović, ali i Biletić.


U Bosni danas prednjači Abdulah Sidran, no ja sve više uživam u Asmiru Kujoviću. Tu je i Faruk Šehić, Naida Mujkić, Hadžem Hajdarević. Merak mi je čitati Slobodana Blagojevića, a željno iščekujem i nove knjige Damira Uzunovića i Senadina Musabegovića. Ivana Kordića, Milu Stojića, Džemaludina Latića i Marka Vešovića, uz rahmetli Zilhada Ključanina, koje smatram vrhuncima suvremene bosanskohercegovačke poezije.


Kad je riječ o Srbiji, moj izbor je Duško Novaković i znatno mlađa Ana Ristović, te Enes Halilović, Petar Matović i Ivana Maksić. U Makedoniji iznimno pjevaju Julijana Veličkovska, Vladimir Martinovski i Nikola Madžirov. U Sloveniji Boris A. Novak, Miklavž Komelj, Stanka Hrastelj, Primož Čučnik, Ivan Dobnik i mlada Zarja Vršič, u Crnoj Gori Milorad Popović i Dragana Tripković.


Nezaobilazni Maroević


Iza Vas je nedavno objavljen izbor iz Vaše poezije jednog od najvećih domaćih stručnjaka po tom pitanju – Tonka Maroevića – koji je knjigu zanimljivo i koncipirao, ne samo objasnivši Vašu relevantnost u kontekstu suvremene poezije. Što Vam ova knjiga znači, kako ste je doživjeli?


– Tonko Maroević, čijim procjenama vjerujem i od kojeg sam, uz Cvjetka Milanju, Zvonimira Mrkonjića, pokojnog Branka Bošnjaka, Branka Maleša, najviše učio, svakako je ponajviše zadužio suvremeno hrvatsko pjesništvo činom njegova tumačenja, razumijevanja i vrednovanja.


Odmah moram reći da je on za mene ponajprije pjesnik klasične naobrazbe, sve rjeđe vrste u našoj poeziji, koji je služenjem književnosti i likovnoj umjetnosti, pjesnicima i slikarima neopravdano stavio pjesnika u sebi u drugi plan. On je, dakle, za mene ponajprije pjesnik, pa prevoditelj, pa sve ostalo. Usto, jedan od onih koje volim i poštujem kao autentičnog aristokrata duha.


Njegova književna intuicija je imponirajuća. Dirnut sam njegovim čitanjem i pažnjom i zahvalan što je napravio selekciju pjesama i predgovorom kontekstualizirao moje poetičke mijene. Toliko mogu reći. Nepristojno je da kažem išta više. A knjigu je koncipirao unatrag, dakle od “Nemjesta”, posljednje moje knjige, do prve, “Oka andaluzijskoga psa”. Hvala mu, lucidna gesta. Dopustite mi još i to da kažem da je knjiga popraćena i pogovorom mladog, ali iznimnog sarajevskog teoretičara i kritičara Matije Bošnjaka.


Urednik ste posljednje objavljene pjesničke antologije “Svjetlaci” toga istoga, nezaobilaznog Tonka Maroevića. Što možete reći o toj knjizi i Maroevićevu pogledu na pjesništvo u kojem je relevantan podnaslov: Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019)?


Pjesma nema roka


– Najtočnije bi bilo reći da sam napravio korekturu i grafičkom uredniku dao prijedloge kako da knjiga izgleda. Niti sam se miješao, niti se na Maroevića možete utjecati. On se ovom knjigom nije oduživao svojoj generaciji, ali je sve njezine učinke imao u vidu. Zahvalan sam mu što mi je ukazao na nevjerojatnu artističku nejednoličnost, ludizam i “raspojasanost” Paljetkova pjesničkog projekta. Da je samo izabrao pjesmu pokojnog Nikice Petraka “Na način XX. stoljeća, zanosno, ma non troppo” ili “Pjesmu perača gradskih izloga” pokojne Jozefine Dautbegović za mene bi to bila lijepa i svijetla knjiga.


No on je napravio puno, puno više. Tražio je lijepe pjesme. I našao ih u stihovima mnogih. Ne samo kod svima nama supervažnog Dragojevića. Da zaključim: ako je Maroević mogao bez jednog Slavka Mihalića, bez jednog Igora Zidića, koje nadasve cijeni, ako je mogao bez Makovića i Ganze, može i bez nekih mlađih pjesnika, koji, eto, rogobore i ljute se. I sam sam (dvostruki) antologičar i znam da je to dobro za knjigu, da ona živi od vanjskih (socijalnih) i unutarnjih (poetičkih) prijepora i tenzija.


Što se kuha u Vašoj pjesničkoj kuhinji? Hoćemo li uskoro čitati novog Jahića?


– Ne uskoro, nipošto uskoro, jer meni pjesma roka nema. Za jednu majušnu pjesmu moram imati sve vrijeme svijeta, pritom svjestan da je možda nikada ni neću napisati. To su za me stvari izvan moje ingerencije, to nije pitanje volje ni nauma. Čovjek prolazi, sve ovosvjetsko prolazi. Pjesma je za me pitanje duhovnoga stanja. Sve što činim u ovim svojim godinama jest to da stalno šećem i po cio dan, i po cijelu noć tražim pjesmu, zovem pjesmu. Doslovno.


A, ruku na srce, malo toga vrijedi zapisati. Mene vodi ona Rumijeva “Budi biser, biser budi”. I ona vjerojatno najvećega hrvatskog Orfeja, svetog čovjeka Augustina Tina Ujevića: “Patnja mi je darovala duboku skromnost i mnoge ozbiljne duhovne darove. Dala mi je snage da lako živim u samoći, kao i onu da pregaram mnogo površnih stvari. Na jedan viši stepen ona je oduhovila moju savjest”.