Za potpore književnom stvaralaštvu za 2017. godinu u proračunu Grada Rijeke predviđen je iznos od 60.000 kuna. Prema procjeni Kulturnog vijeća nijedan od prijedloga nije kvalitetom prijave i oglednog rukopisa toliko iskočio da bi mu bila odobrena polugodišnja potpora pa je Vijeće predložilo da se dodijele ukupno četiri tromjesečne potpore po 15.000 kuna bruto Nikoli Petkoviću, Dunji Matić, Diani Rosandić i Doris Pandžić.

Ovim povodom predstavljamo Dunju Matić, koja je u magazinu Gradske knjižnice Rijeka sebe opisala ovako: »Magistra kulturologije. Jedna od suosnivačica i bivša urednica interdisciplinarnog časopisa ‘Drugost’. Piše neaplikabilni teorijski SF i nečitku filozofiju koja se hoće prodati pod književnost. Ne zna pisati u kratkim crtama, a ni o sebi.«

Što vam znači potpora Grada Rijeke?

– Potpora je prije svega jedno lijepo priznanje, vjetar u leđa, jedno »bravo« i pohvala, samim time i dodatni poticaj za daljnji rad.

Dvije krajnosti

Na kakvom rukopisu radite i u kojoj je on fazi?

– Roman naslovljen »Troslojne posteljine« priča je o odrastanju u dvije različite sredine portretirane kao dvije krajnosti, onako kako ih doživljava protagonistkinja: jedna je kulturološki zatvorena, ksenofobna i homofobna, nenaklonjena drugima i drugačijima, dok je druga pomalo idealizirana kao prostor prihvaćanja i sigurnosti. Žanrovski, ovaj rukopis možemo okarakterizirati kao »coming of age« roman (roman o odrastanju, op. ur.). Također, dugo sam mu tepala da je to jedan »dijagnostički« roman, s obzirom na njegovu tendenciju da se uhvati ukoštac s nekim od dominantnih fenomena današnjice, poput masovnog utjecaja popularne kulture na oblikovanje naših života, prolongiranog puberteta koji zahvaća moju generaciju, a uključuje zbunjenost oko pitanja identiteta, osjetljivost na svijet i nespremnost na izazove koje život donosi, konfliktnih i dramatičnih emotivnih odnosa, ali i veličanja prijateljstva kao oslonca za neuspjehe koje proživljavamo. Ne mogu pobjeći od toga da je u mnogočemu ovo autobiografski roman, ne toliko po sadržaju, koliko po sentimentu koji ga je skladao. No to samo znači da je u pitanju jedna iskrena i vrlo emotivna knjiga.

Objava najesen

Koliko mi je poznato, to će biti vaš prvi roman. Kakvo je iskustvo pisanja duže proze?

– Mnogi su osjećaji koji prate iskustvo pisanja duge proze, ali objedinila bih ih u riječi utjeha: svijet nije neko posebno sretno mjesto i kreiranje alternativnog svemira, čak i kada on preslikava realnost, donosi svojevrsni spas. Spas u radu, mašti, kreativnosti, upornosti te u konačnici spas u zvuku i zagrljaju riječi. Pišući ovaj roman našla sam smisao u iskusvima koja nisu uvijek ugodna i moja jedina želja je da taj smisao, a samim time i utjehu, pronađe i pokoji čitatelj. Inače, za nastanak rukopisa kriva je Marina Vrđuka Beleš, koja me u jesen 2014. pozvala na radionicu kreativnog pisanja u sklopu koje su nastale prve stranice ovog romana. To je bilo suludo stresno za mene, jer nikada dotad nisam i pred kim izlagala svoju prozu. Tamo sam upoznala Gorana Gluščića, jednog mladog i perspektivnog autora kojemu se moja priča jako svidjela, zbog čega me, kao neslužbeni urednik i službeni prijatelj, motivirao za daljnji rad. Marina i Goran su tako glavni i odgovorni za ovo upravo završeno djelo.

Kada bi rukopis mogao biti dovršen i imate li već u vidu izdavača koji će ga objaviti?

– Roman je u završnoj fazi i izlazi ovu jesen u izdanju Studija TIM.  

U kakvom ste trenutačno profesionalnom statusu? 

– Trenutno radim kao vanjska stručna suradnica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i pohađam doktorski studij sociologije lokalnog i regionalnog razvoja pri zadarskom Sveučilištu.