Antiratna tematika

Darko Tuševljaković, ‘Naknadne istine’: Magijski realizam na balkanski način

Davor Šišović

Moralna orijentacija Tuševljakovićevih priča apsolutno je antiratna i antidiskriminatorska, a iako se politika u ovim pričama uglavnom ne vidi, počesto se osjeća, upravo kroz mentalitete likova koji su ili plodovi uskogrudnih politika ovih prostora, ili njihove negacije



Navikli smo već od autora iz regije pročitati pokoji sjajni roman ili zbirku priča koji se stilski ili žanrovski naslanja na latinoamerički magijski realizam, naravno lokaliziran i prilagođen našem podneblju i pogotovo nasljeđu, no u ovoj zbirci priča beogradskog autora Darka Tuševljakovića mogli bismo iščitati i nešto što bismo mogli nazvati magijski naturalizam.


U čemu je razlika? Kod magijskog realizma na balkanski način ostajemo osupnuti isprepletenošću paralelnih svjetova, prirodnog i nadnaravnog, ideološkog i duhovnog, s krajnjim učinkom u onome što književni teoretičari nazivaju očuđenjem, tipičnim za većinu fantastičnih podžanrova.


Zbunjivanje čitatelja


Uza sve to, kod magijskog ćemo naturalizma osjetiti i stanovitu neugodu, zbunjenost, strah, jer svjetovi se ovdje isprepliću oštrim uzajamnim zabadanjima, s pomalo jezivim posljedicama čak i kad se po uzrocima ne čačka previše. Tuševljakovićevi junaci ne moraju prolaziti fazu istraživanja i otkrivanja neobičnih pojava ili neobičnih sposobnosti, svojih ili tuđih, oni su u te interdimenzijske, međucivilizacijske i multitehnološke tvorevine već unaprijed gurnuti, jedina zadaća im je opstati, preživjeti i zadržati što je više moguće ljudskosti.




Tehniku zbunjivanja čitatelja ovaj je autor izuzetno usavršio, pogotovo u okolnostima kada globalne pojave utječu na nekakvu mikrolokaciju, malu zajednicu, dramu koncentriranu između svega nekoliko likova. Ulazimo u priču s dojmom da smo se našli u jednom sasvim određenom ratu, ali s vremenom proizađe da je u pitanju jedan sasvim drugi, još nevjerojatniji. Ili, na osobnoj razini pojedinog lika, pratimo ga kao protagonista s potencijalno herojskim osobinama, ali se on ili ona nenadano pretvara u žrtvu, svejedno je li to na razini kolateralnosti ili svojevrsnog iskupiteljskog preuzimanja odgovornosti ili krivnje za globalne zloguke procese na koje jednostavne ljudske sposobnosti ne mogu imati nikakvog utjecaja.


Iako su, dakle, u nekim pričama okolnosti tako postavljene da se mimo volje ili utjecaja likova događaju katastrofe koje zahvaćaju cijelo čovječanstvo, ipak je drama uvijek lokalna, među likovima koji se na neki način otprije poznaju, ali se u okolnostima potencirane emocionalnosti upoznaju malo bolje, ili malo drugačije nego prije. Kako se pred protagoniste često postavljaju poveliki zahtjevi u prohođenju kroz probleme u koje su bačeni, često se, u više priča, u nedostatku odgovarajućih partnera iz stvarnog života u radnju ubacuju dvojnici: stvarni ili zamišljeni, duhovni ili virtualni, blizanci umrli na porodu ili parnjaci iz druge dimenzije odnosno paralelnih svjetova. Ti dvojnici nisu tu da pomognu u rješavanju problema, već da kao pratitelji i savjetnici, kao dobra ili loša savjest, doprinesu korekciji karaktera protagonista, da ih ohrabre kad su bojažljivi ili da im prodube sumnju tada kada slijepo vjeruju.


Testiranje ljubavi


Iako locirane u univerzalna okružja i postavljene svevremenski, priče u ovoj zbirci žestoko dotiču i mnoge traume aktualne povijesti, od ratova i izbjeglištava, do preobražaja društveno uvjetovanih poimanja obitelji, braka, domovine, političke lojalnosti i slično. Njihova je moralna orijentacija apsolutno antiratna i antidiskriminatorska, a iako se politika u ovim pričama uglavnom ne vidi, počesto se osjeća, upravo kroz mentalitete likova koji su ili plodovi uskogrudnih politika ovih prostora, ili njihove negacije.


Važnu ulogu u odnosima među likovima ovih priča ima ljubavna emocija, štoviše, mnoge su interakcije među likovima svojevrsni testovi za mogućnost ljubavi u nesvakidašnjim ili nemogućim okolnostima, a seciranje izdržljivosti te emocije na više je mjesta u zbirci njezin literarni vrhunac, ono što čitatelja presječe i natjera na pauzu, ona poslovična Kafkina sjekira za smrznuto more u nama.


Iako se sve priče iz ove zbirke ne može svrstati u fantastične žanrove, opća atmosfera onih priča u kojima nema izravnih i prepoznatljivih doticaja s nadnaravnim, budućim, drugodimenzijskim ili naprosto nečim jako drukčijim također je uklopiva u ugođaj i doživljaj koji pružaju i priče nedvojbeno fantastičnog predznaka, zato sam ih i utrpao sve zajedno pod odrednicu magijski naturalizam, možda i radi naznake nečega što će u naše regionalne književnosti tek doći.