Temi je Jergović pristupio tako da je prikupio i proučio brojne povijesne izvore i knjige o Sarajevskom atentatu te potom u obradu krenuo na »dokumentarno-igrani« način kombinirajući ove žanrovske odrednice iz svijeta filma na taj način da kroz književni izraz prati ne toliko zbivanja, koliko likove i njihove karakteristike
Da je sadašnjost u velikoj mjeri određena prošlošću, teza je koju često susrećemo u djelima književnika Miljenka Jergovića, a snažno je naglašena i u njegovom najnovijem djelu, knjizi »Nezemaljski izraz njegovih ruku«, koju sam autor određuje pojmom dokumentarno-igrani roman.
Ovog se puta Jergović okrenuo jednom od događaja po kojima je Sarajevo ušlo u sve udžbenike povijesti – atentatu na Franju Ferdinanda 1914. godine, činu koji je, po mišljenju mnogih, bio direktan povod za Prvi svjetski rat. Temi je Jergović pristupio tako da je prikupio i proučio brojne povijesne izvore i knjige o Sarajevskom atentatu te potom u obradu krenuo na »dokumentarno-igrani« način kombinirajući ove žanrovske odrednice iz svijeta filma na taj način da kroz književni izraz prati ne toliko zbivanja, koliko likove i njihove karakteristike nastojeći nam dati svoje viđenje Gavrila Principa, Nedjeljka Čabrinovića i ostalih atentatora, ali i žrtava, Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije.
Atentat i posljedice
Uz te aktere autor nam daje uvid i u život niza drugih likova pri čemu pažnju posvećuje i književnim velikanima kao što su Ivo Andrić i Tin Ujević nastojeći otkriti kako su se oni snalazili u tom vremenu i kakav je bio njihov stav prema tadašnjim političkim kretanjima. Ovaj pristup Jergović primjenjuje u prvom, znatno obimnijem dijelu romana nazvanom »Atentat«, dok u drugom nazvanom »Razrada« iznosi kroz monologe nekolicine likova, takozvanih običnih malih ljudi, priču o atentatu i posljedicama tog čina na život nekoliko sarajevskih obitelji pri čemu je taj dio, na što djelomično upućuje i naziv, možda tek temelj za neki budući roman.
Neobičan pjesnički naziv romana Jergović je posudio od austrijskog književnika Franza Werfela, točnije iz njegovog novinskog članka o Nedeljku Čabrinoviću, jednom od atentatora. Jergović citira i dio tog novinskog teksta, a uz to roman nudi i citate niza drugih književnika (Krleža, Andrić…), kao i pjesme Abdulaha Sidrana, Miloša Vidakovića i Ive Andrića te stavove o dvama filmovima stvorenim na temu atentata u Sarajevu. Sve je to Jergović uklopio u skladnu cjelinu koja uz emocije nudi i zaista puno motiva za promišljanje i razmišljanje pa je definitivno Jergović stvorio još jedno kvalitetno djelo koje može zadovoljiti i najprobirljivije književne sladokusce.
Naravno, Jergović kroz pripovijedanje iznosi svoje stavove i procjene što je, s obzirom na njegovu već u niz navrata dokazanu težnju da kritizira uskogrudna nacionalistička stajališta, bez obzira iz kojih naroda i sredina dolaze, idealno polazište za sukobe pa ne treba nimalo sumnjati da će zbog određenih stavova na njega iznova biti kivni i ljuti mnogi od onih koji čine živopisnu, ali često i prekrvavu balkansku političku scenu. Štoviše, zbog uočljivih simpatija prema političkim stavovima Gavrila Principa (ne i samom činu) Jergović će vjerojatno iznova biti optužen za jugonostalgičarstvo. No činjenice govore da je Princip, kao i ostali pripadnici organizacije Mlada Bosna, bio sklon promišljanjima o zajedničkoj državi južnih Slavena na Balkanu, što je tada bila revolucionarna ideja draga mnogima.
Angažirani pristup
Gavrilo Princip je, po mišljenju Jergovića, »pripadao prvome južnoslavenskom naraštaju koji će se formirati na uzorima američke popularne kulture«, a njegov čin u velikoj je mjeri bio odraz ne nekih njegovih krvoločnih strana karaktera, već više odraz vremena u kojem su atentati bili vrlo raširen način borbe protiv vladajućih ili, kako Jergović kaže, kritizirajući pomalo i današnjicu: »U ono vrijeme pucali su atentatori i pripadnici tajnih zavjereničkih grupa, dok se danas ubija s uredno potpisanim i protokoliranim službenim ovlastima. Tada su civili pucali u careve, kraljeve i predsjednike vlada, a u današnje vrijeme carevi, kraljevi i predsjednici vlada pucaju u civile.«
Ovakvi stavovi, kao i niz drugih iznesenih u ovom romanu, izazivaju reakcije što je i logično s obzirom na angažirani pristup književnosti kakav Jergović njeguje oduvijek. No nedvojbeno je – bez obzira na to slagali se ili ne s njegovim stavovima i političkim gledištima – da Jergović piše znalački i da je u stanju privući pažnju čak i kad obrađuje teme koje su današnjem suvremenom čitatelju pomalo i daleke, posebno s obzirom na činjenicu da su ovi prostori nedavno proživjeli još jedan krvav i tragičan rat, desetljećima udaljen od Principovog atentata. No temelji tog rata, upozorava Jergović, između ostalog su baš i u dobu Sarajevskog atentata, vremenima koja su, na žalost, gradila i hranila ideje koje su stvorile i današnje ratove. Gledano s te strane »Nezemaljski izraz njegovih ruku« vrlo je suvremeno i djelo koje itekako korespondira s današnjicom
