Nabokov je rafinirano secirao mučne i teške atmosfere čovjekovih životnih problema i u tom pogledu njegova su djela svojevrsni metaromani, u kojima se stvara nova estetska stvarnost, realnih etičkih dilema i moralnih problema
Vladimir Nabokov je pisac kojem se u povijesti literature teško može naći pandan – svojim je životnim iskustvom, stvaralaštvom, ali estetskim stavovima izrazito nadrastao horizonte vlastite kulturne sredine; cijelog se života osjećao »iskorijenjenim kozmopolitom«, a već kao formirani pisac, usudom egzila, napustio je materinji (ruski) jezik i po dolasku u Ameriku počeo je gotovo isključivo pisati na engleskom jeziku. Ili kako je u svojoj autobiografiji zapisao: »Ja sam američki pisac, rođen u Rusiji, školovao se u Engleskoj gdje sam studirao francusku književnost«.
Nakon bijega iz Rusije Nabokov se nikada nije skrasio, niti je formirao neki novi dom; cijeli je život proveo po hotelima (u pravilu luksuznim), a kada su ga upitali zašto, odgovorio je: »Život mi se pretvorio u privremenost koja se najbolje očitovala u onome u što sam jedino istinski bio zaljubljen, u literaturu i to nisam želio prekinuti«.
Međutim, prihvaćanjem engleskog jezika kao oruđa vlastite literature ipak nije postao američki pisac u punom smislu te riječi, već je ostao apatrid koji je više pokušavao na novi način povezati različite svjetove i iskustva, osmisliti jedan novi »euroamerički literarni duh« koji je upravo zahvaljujući njemu dobio pravo građanstva, ne samo u svijetu literature, već i u umjetnosti uopće. Uz napomenu da njegovu suptilnost stila, profinjenost jezika, dubinu misli i jedinstvenost narativa nitko nije od kasnijih epigona uspio dostići, a to je zapravo bilo i nemoguće, jer Nabokov je uistinu jedan, jedinstven i neponovljiv.
Iako roman »Lolita« nije njegovo najbolje djelo, svojim provokativnim tematiziranjem maloljetne putenosti i erotike (koketiranju s pedofilijom i pornografijom), te naglašavanjem grješne zaslijepljenosti četrdesetogodišnjeg H. Humberta malodobnom djevojčicom (12 godina) izazvalo je pravu buru u javnosti. Skandalozna i skaredna, »zbunjujuće iskrena priča« o »seksualno aktivnoj djevojčici« (kako kaže Nabokov, »nimfeti«), koja je uz pomoć beskrupulozne majke ostvarila apsolutnu vlast nad starijim muškarcem, izazvala je zgražanje književne kritike i u prvi mah su je odbili tiskati svi američki izdavači.
Znajući da se bavi »zapaljivom temom«, Nabokov je u jednom trenutku rastrojenosti odlučio spaliti svoje djelo, ali samo zahvaljujući intervenciji supruge Vere rukopis je bio spašen i upravo zahvaljujući njemu kasnije je počeo interes i za ostala Vladimirova djela od kojih gotovo svako zavređuje poštovanje i divljenje. »Lolita« je imala kasnije toliki uspjeh da je Stanley Kubrick snimio nezaboravan film (1962), s Jamesom Masonom u glavnoj ulozi, te sa Sue Lyon i Shelley Winters, a 1997. Adrian Lyne je napravio remake u kojem su nastupili Jeremy Irons, Melanie Griffith i Dominique Swain.
Lik fatalne malodobne zavodnice pretvorio se u književni simbol »pedofilskog, zmijskog iskušenja«, a Nabokov je imao hrabrosti među prvima uhvatiti se u koštac s tom nezahvalnom temom. To je platio visokom cijenom nerazumijevanja i osuda, ali kasnije i velikim književnim uspjehom i slavom.
Svojom raskošnom erudicijom suvereno je ulazio u zabranjene, tabuizirane prostore ljudskog bića; razotkrivao je mistiku i silinu demona koji nas prate i iskušavaju, tražio je razloge i uzroke naših životnih posrnuća, a da pri tomu nije moralizirao, dramatizirao, već samo istraživao kako nam se to moglo dogoditi i koje su nas sile do toga (do)vodile. Rafinirano je secirao mučne i teške atmosfere čovjekovih životnih problema i u tom pogledu njegova su djela svojevrsni metaromani, u kojima se stvara nova estetska stvarnost, realnih etičkih dilema i moralnih problema.
Vladimir Vladimirovič Nabokov (književni pseudonim do 1940. Vladimir Sirin) rođen je 22. travnja 1899. u Petrogradu, u jednoj od najuglednijih ruskih plemićkih obitelji koja je kroz višestoljetnu kneževsku povijest ruskoj imperiji podarila predsjednika Akademije znanosti, ministre, sveučilišne profesore, diplomate, generale i druge. Njegov otac (pravnik) bio je utjecajan član Dume i ministar bez portfelja na listi liberala, tj. kadeta, a majka je poticala iz porodice Rukavišnjikov koja je posjedovala rudnike zlata u Sibiru i spadala među najbogatije u ruskoj imperiji.
Sam Vladimir bio je odgojen u anglofonom duhu; između 1911. i 1916. pohađao je glasoviti Teniševski zavod, a uz to imao je privatne učitelje glazbe, slikarstva, boksa, tenisa i mačevanja te cijelu ekipu guvernanti i posluge koja se isključivo o njemu starala. To i ne čudi, jer uostalom, Vladimir je nakon smrti ujaka Vasilija Rukavišnjikova, po njegovoj izričitoj želji naslijedio rudnike zlata, veliko imanje Roždestveno, desetke milijune dolara u gotovini, te se smatralo, uz očevidne talente koje je posjedovao, da je pred njim sjajna politička i poslovna karijera.
Međutim, Vladimir je bio okrenut sebi, svijetu književnosti (slobodno vrijeme provodio je u velikoj kućnoj biblioteci), strasno se bavio šahom i entomologijom (izučavanje kukaca), a ona mu je u emigraciji pomogla da preživi, jer je po dolasku u Ameriku devet godina radio u Muzeju komparativne zoologije na glasovitom Harvardu kao istraživač leptira i tako preživljavao dok nakon književnog uspjeha i slave iznova nije stekao financijsku neovisnost.
Zahvaljujući prijateljima s Harvarda, počeo je predavati rusku i europsku književnost na Welsley koledžu (do 1948), a potom i na glasovitom Cornellu (do 1958); kasnije su ta predavanja bila ukoričena i svjedoče nam o njegovim literarnim uzorima u širokom rasponu od Dostojevskog preko Bloka i Bjelog do francuskih i engleskih autora, među kojima je vidljivo izdvajao »genijalnost Jane Austin«.
Pod pseudonimom Sirin
Ruska građanska (Februarska), a potom boljševička (Oktobarska) revolucija 1917. naglavačke je okrenula život obitelji Nabokov; morali su napustiti Petrograd i skloniti se na Krim s kojeg su u zadnji tren (1919) uspjeli pobjeći (neposredno prije upada »crvenih«) i preko Turske i Grčke dokopati se Engleske, gdje je Vladimir u Cambridgeu nastavio studirati francusku i rusku književnost. Budući da im je boljševička vlast oduzela svekoliku imovinu, sredstva su se počela ubrzano topiti, tako da je Vladimir po svršetku studija morao obavljati različite poslove (učitelj jezika, perfektno je vladao engleskim, francuskim, njemačkim i talijanskim, te klasičnim jezicima; tenisa, mačevanja i slično) ne bi li preživio.
Stanje se drastično pogoršalo nakon što je Nabokovljev otac Vladimir Dmitrijevič ubijen na jednom političkom skupu (1922), kada je svojim tijelom zaštitio šefa kadeta, slavnog profesora povijesti Pavela Miljukova od metaka dvojice radikalnih monarhista. Zapravo, nakon atentata obitelj Nabokovljevih se počela raspadati. Vladimirova majka otišla je sa kćerkom u Prag, a sam Nabokov u Berlin koji je u to vrijeme bio kulturni i književni centar egzilne Rusije. Ubrzo se nametnuo, pod pseudonimom Sirin, kao jedan od vodećih ruskih zagraničnih književnika.
Svoje prve radove objavio je još u Rusiji 1916. (u časopisu »Europski glasnik«), ali dvije odlične zbirke poezije (»Grozd« i »Nebeski put«) objavio je upravo u Berlinu. Nakon toga slijede sjajna novela »Mašenka« (1922), roman »Kralj, dama, dečko« (1928) i možda njegovo najbolje djelo na ruskom jeziku – »Lužinova obrana« (1930) koje je svojevrsna oda šahu i ljudima odvojenim od stvarnosti.
Od tog doba Nabokov je počeo surađivati i sa vodećim ruskim emigrantskim časopisom za kulturu »Sovremennyi zapiski« u kojem je u nastavcima objavljivao svoja kasnije slavna djela: »Voajer«(1930), »Podvig« (1932), »Camera obscura« (1932), »Očajanje« (1934) i »Dar« (1937). Napisao je i dva kazališna djela, zainteresirao ga je film, a 1925. oženio se Verom Jevsejevnom Slonjim (kćerkom najuglednijeg ruskog egzilnog, književnog kritičara Marka Slonjima). Iz tog im se braka 1929. rodio sin jedinac Dmitrij, kasnije poznati operni pjevač i šampion auto relija.
Valja napomenuti da je Nabokova pratio glas velikog zavodnika; imao je niz ljubavnih afera sa različitim ljepoticama, uglavnom iz aristokratskih krugova, a najozbiljnija je bila ona kada se fatalno zaljubio u Gruzijku Irinu Guadani, koja mu je kasnije poslužila kao predložak u prikazivanju nekoliko ženskih likova u njegovoj kasnijoj, tzv. američkoj literarnoj karijeri. Samo zahvaljujući Verinoj toleranciji nije došlo do raspada braka, na koncu Vladimir bi se uvijek vraćao kući posramljen i pokajnički tražio oprost.
Na brodu za Ameriku
Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj i jačanjem sve izraženijeg nacističkog antisemitizma, Nabokov je napustio Berlin (Vera je bila Židovka) i prešao u Pariz, ali ga je ubrzo morao napustiti, shvativši da će njemačke trupe umarširati u Francusku. Zahvaljujući financijskoj potpori skladatelja Sergeja Rahmanjinova, slično kao i na Krimu, u zadnji se čas ukrcao na brod za Ameriku.
Dolaskom u SAD (1940) odlučuje život početi ispočetka; odbacio je književni pseudonim Sirin i počeo je isključivo pisati na engleskom jeziku. Prva knjiga na »novom« jeziku bila mu je »Stvarni život Sebastijana Knighta« (1941), zatim je uslijedilo »Devet priča« (1947) i na koncu »Lolita« (1955) koja mu je donijela svjetsku slavu i financijsku neovisnost, odnosno postala je najčitanijom američkom knjigom stoljeća. Ali »zahvaljujući« skandalu oko knjige (zbog navodne pedofilije i pornografije) nije dobio Nobelovu nagradu za književnost iako je bio više nego ozbiljan kandidat.
Na ruskom jeziku je 1954. objavio autobiografiju naslovljenu »Druga obala« (kasnije prevedena i na engleski), a svoja dva posljednja romana – »Blijeda vatra«(1962) u kojem je opisao i smrt svoga oca, te »Ada ili strast« (1969) – smatrao je krunom svoga stvaralaštva. Naravno, u bivšoj domovini (SSSR) knjige su mu bile zabranjene, tek su se u razdoblju perestrojke 1986. pojavili prvi prijevodi i na ruskom jeziku. Nakon uspjeha »Lolite« mogao se konačno posvetiti samo pisanju; preselio se sa suprugom u Montreaux u Švicarskoj 1961. godine gdje je i umro (Clarence) 2. srpnja 1977. godine.
Najkompleksnije Nabokovljevo djelo ipak je bilo »Lužinova obrana« (lik glavnog junaka rađen je prema stvarnim uzorima, velikom poljskom velemajstoru židovskog porijekla, Akibi Rubensteinu i nenadmašnom šahovskom geniju i šampionu, Aleksandru Aljehinu) u kojem Nabokov govori o čovjeku koji se od djetinjstva osjeća kao stranac među ljudima, koji osjeća prezir prema realnosti, odvratnost prema ljudskim i vlastitim manama i samo je u svijetu ideja (u šahu), mogao (p)ostati svoj, ali to ga je činilo još većim čudakom i dodatno ga je isključivalo iz stvarnosti. To je priča o tankoj liniji koja razdvaja genijalnost od ludila, kao što je uostalom u »Loliti« pisao o tankim linijama u kojima se dodiruju požuda i nježnost, odnosno pornografija i erotika.
Nabokov je smatrao da je život svojevrsna igra koju nitko ne može kontrolirati i da u životu, analogno svijetu glazbe, svaka životna pozicija ima svoju melodiju, odgovarajuću notu različitog tempa u širokom rasponu, od andantea do furiosa. Na nama je samo kako i u kojoj ćemo se mjeri, odnosno kojim tempom predati stvarnosti života i svim njegovim »uzvišenim« grijesima.
Možda je najbolje suštinu Nabokovljeva velika djela interpretirao književni kritičar Sečkarjov: »Njegovo djelo uvijek iznova iznenađuje jer ulazi u područje neistraženoga koje samo oni koji ništa ne razumiju nazivaju grijehom, odnosno Nabokov nam nudi interpretacijski ključ koji je samo filistrima i malograđanima dvojben«.
