Foto D. Lovrović
Pojas Gaze, taj postapokaliptični zatvor za skoro dva milijuna očajnih ljudi, kojima zujanje izraelskih dronova kida živce, sramota je čovječanstva koja će jednom doći na naplatu. Izuzetno »teško« mjesto, koje nije lako interpretirati
Bratstva i ubojstva, gajđin« naslov je knjige putopisa Jerka Bakotina, dugogodišnjeg novinara koji je karijeru započeo u Novom listu, a nastavio je objavljujući u brojnim hrvatskim i svjetskim, poglavito njemačkim medijima. Bakotina, rođenog 1984. godine u Splitu, s punim se pravom može svrstati u red najboljih hrvatskih novinara svoje generacije. Stoga nije čudo da njegovi putopisi, objavljeni u izdanju Algoritma, čitatelja drže prikovanog uz knjigu od prve do posljednje stranice.
U pitanju je angažirano štivo, koje se, kako je napisao pjesnik Marko Pogačar, »odlikuje informativnošću i intencijom da pruži što širu skicu društveno-političkog konteksta problematiziranih prostora«. Bakotin piše o putovanjima u Zapadnu Saharu, Mongoliju, Japan, Pojas Gaze i Kosovo, preispitujući pritom svoje spisateljske motive i vlastite traume, odnosno traume svoje zemlje. Prije nego pustimo sugovornika da govori, recimo da je »gajđin« iz naslova njegove knjige japanski naziv za stranca. S obzirom na svoja promišljanja, Bakotin uistinu predstavlja stranca u svijetu koji živi od osam do tri i ne pita se tko mu nosi glavu. U uvodu razgovora sugovornika pitamo kako objašnjava svoju želju za putovanjima.
– Radi se o određenoj vrsti strasti, kao i kod novinarstva ili književnosti, odnosno bilo čega čime se bavite iz intrizičnih, a ne samo instrumentalnih razloga, poput zarade. Znatiženja je sigurno važan element, ali ima i drugih, poput bijega. Laurence Sterne u »Sentimentalnom putovanju« kaže da dokoni ljudi putuju i iz slabosti karaktera. Uvijek se pitam je li među mojim motivima i jeftina žudnja za egzotikom: Nastojim se odmaknuti od toga. Ta žudnja je izraz malograđanštine, san o ugodnoj razonodi bez konfrontacije. Ljude i situacije koje srećem pokušavam sagledati cjelovito. U Mongoliji se, recimo, može otići na turistički spektakl s konjanicima Džingis Kana, ali u Ulan Batoru tisuće odraslih i djece žive u kanalizaciji i vode okrutnu borbu za život. S tim da se i od ovog posljednjeg može napraviti egzotika, s obzirom na pornografsko funkcioniranje medija kojima je patnja sredstvo privlačenja klikova, dakle zarade. Kod mene, nadam se – unatoč bijegu i ostalim inicijalnim impulsima – dominira želja da, makar površinski, pokušam naučiti što više o svijetu i sebi ga barem donekle objasnim, nastojeći izbjeći navedene zamke. Pisanje, odnosno estetska obrada proživljenog, integralni je dio tog procesa.
Važnost empatije
S izuzetkom Japana, vaši putopisi opisuju putovanja iz jada u jad: Zapadna Sahara, Mongolija, Pojas Gaze, Kosovo. Koliko taj jad ostavlja tragove na čovjeku koji ga gleda i opisuje?
– Empatija je vrlo bitna,uz ostalo, zbog spoznajne uloge. Identificirajući se s ljudima čovjek može doznati više o njihovom svijetu. Definitivno postoje situacije koje ostavljaju traga, a ne moraju biti ni izuzetno gadne. Na Kosovu sam razgovarao s izbjeglicom čija se kćer, navodno, objesila. Žena se, plačući, raspala ispred mene. Ili, razgovor u Pojasu Gaze s čovjekom čija žena umire od raka, a on je zbog izraelske blokade ne može izvesti na liječenje. Potom Sahraviji ili Palestinci koji desetljećima žive u izbjegličkim logorima… Treba se nositi s takvim situacijama, a pri pisanju se suočavate s etičkim dilemama – zadirem li u nečiji intimni prostor isključivo zato da te ljude jeftino iskoristim za svoj tekst?
Prvi putopis u knjizi govori o Zapadnoj Sahari, odnosno Polisariju. Gotovo na prste možemo nabrojati ljude koji nešto znaju o toj zemlji, narodu i njihovom pokretu za oslobođenje. Kako ste se zainteresirali za Zapadnu Saharu?
– Slučajno. Đuro Gavran, koji snima film o Zapadnoj Sahari, me u Zagrebu upoznao s Muhamedom Maleininom, predstavnikom Polisarija za Balkan. On me pozvao da dođem na njihov kongres. Bilo je to nevjerojatno iskustvo: po slijetanju na jugozapad Alžira sam sreo ljude koji govore naš jezik, jer je Jugoslavija – uz Albaniju – jedina europska zemlja koja je priznala Zapadnu Saharu, lobirala za njezinu međunarodnu afirmaciju i obučavala Polisariove gerilce, u zadarskoj i drugim vojarnama, a da i ne spominjem putovanje džipovima stotinama kilometara kroz Saharu. Riječ je o antikolonijalnoj priči: mali narod od sto-dvjesto tisuća ljudi bori se protiv marokanskog okupatora, koji pri tom ima svu potporu moćnih zemalja kao što su SAD i Francuska. Sahravijima se dogodila velika nepravda – prognani su i desetljećima žive u pustinji, na jednom od najgorih mjesta na planeti. To je zapravo fascinantan projekt, jedinstvena »maketa« revolucije i države, borba Liliputa protiv svjetskog imperijalizma. Kao i druge oslobodilačke organizacije s emancipatorskom misijom, Polisario je Sahravije školovao i pretvorio u jednu od obrazovanijih populacija u Africi. U svom parlamentu imaju više žena nego li ih je u Saboru. Pritom je zakon apsolutno na njihovoj strani. Međunarodni sud pravde je 1975. odlučio da Sahraviji imaju pravo na samoodređenje. Okupacija je ilegalna i tu aneksiju – barem službeno – ne priznaju ni marokanski saveznici.
Smisao nacionalne države
U centralnim putopisima knjige – Zapadna Sahara i Kosovo – neprestano se vraćate na Jugoslaviju. U prvom putopisu doslovno se pitate: pokušavam li iskopati Jugoslaviju iz saharskog pijeska?
– Frapantno je da usred Sahare s Arapima pričate naš jezik, međutim, tu su i drugi razlozi. Kao dijete prošao sam kroz ratnu psihozu. Premda mi nitko, na sreću, nije stradao, zasnivanje države uvijek je trauma, a moje ključne javne traume su raspad Jugoslavije i rat, koji se svakodnevno oživljavaju u svrhu političke mobilizacije desnice. Pri tome fantazma Jugoslavije nema nikakve veze s realnošću, nego se osim proizvođenja mržnje koristi i kao disciplinarni mehanizam održavanja društva nejednakosti. Niti u jednoj od postjugoslavenskih država ne postoji objektivno sagledavanje uloge koju su ti narodi imali u događajima i vlastite krivnje za patnje koje su proživjeli. U svojoj knjizi »Povijest poraženih«, Dragan Markovina piše da pobjednici povijest brišu. Bitni elementi naše povijesti izbrisani su zato što se ne uklapaju u dominantni, hegemonijski narativ o društvu i društvenom uređenju koje danas imamo. Kao i njega, i mene zanima iskopavanje »neugodnih elemenata«, koji tu sliku produbljuju i narušavaju.
Ovom problematikom naročito ste se bavili u putopisu sa Kosova.
– Kosovo je ključan element raspada Jugoslavije, koji je zbog neslavenskog stanovništva predstavljao neku vrst stranog tijela, dugo tretiranog kao kolonija Srbije. Preplitanje etničke i klasne dinamike te pitanja modernizacije na Kosovu se vide oštrije nego u drugim dijelovima federacije. Kosovo postavlja niz važnih pitanja, poput - je li Jugoslavija bila etnički zasnovana slavenska država? Ako nije, nego je bila avangardna socijalistička zajednica, kakvom se smatrala, zašto Albanci nisu bili ravnopravni i imali republiku? Unatoč ogromnim razlikama, između Kosova i Hrvatske postoje bitne paralele. U oba se slučaja vidi gdje vode društva zasnovana na nacionalizmu. Ovdašnji ratovi vođeni su dobrim dijelom protiv »običnih« ljudi i njihovih interesa, i to od strane njihovih vlastitih elita. Nakon što su se Kosovari oslobodili srpskog apartheida, došlo je do progona etnički drugačijih – baš kao i kod nas, gdje se prisilni odlazak stotina tisuća Srba smatrao i smatra poželjnim. Potom je i na Kosovu došlo do klasnog raslojavanja, odnosno – da parafraziram Tuđmana – nastalo je »dvjesto bogatih obitelji«. S obzirom na to da dominantni akteri kod nas tu činjenicu jedva navode kao problem, Viktor Ivančić je u pravu: Hrvatska je stvorena u rijekama krvi da bi Ivica Todorić živio u svom dvorcu. Zapravo mi je u tekstu o Kosovu dijelom ideja bila postaviti pitanje o smislu nacionalne države kao takve, pa se tekst odnosi i na Hrvatsku. Paralele postoje i u revizionizmu, razočaranim sindikalistima i radnicima, rušenju spomenika i svega što odudara od nacionalističke mitologije i ideje nacije-države kao jedinog ispravnog kraja povijesti.
Jednoumlje mainstreama
Pitanje identiteta je u knjizi važno. U jednoj fantastičnoj sceni, putopisni junak, odnosno vi, čak ubija etničke identitete – hrvatske, srpske i albanske?
– S obzirom na to da hrvatstvo, srpstvo i tako dalje, dakle etnicitet i na njemu utemeljena društva vode progonima i genocidima, posve je jasno da su – uz odmak od bilo kakve nekritičke nostalgije – neke ideje bivše države, poput bratstva naroda i solidarnosti radničke klase, za čiji boljitak se barem teoretski vlada, superiorne današnjim društvima. Buja etnička netrpeljivost i pokušaji potčinjavanja žena, dok biskup Košić u srednjovjekovnoj maniri iranskog ajatolaha baca fetvu na Božu Petrova zbog njegovog lažnog koketiranja s lažnim socijaldemokratima. Da ne spominjem puzajuću rehabilitaciju ustaštva. Unatoč svim promašajima i nepravdama, naveo bih stav povjesničarke Marie-Janine Calic da je »Jugoslavija najozbiljniji modernizacijski projekt na ovim prostorima«, dok je socijalistička revolucija masama ponudila dostojan život i uvela ih u modernu. »Suverena« kapitalistička država dovela je do premijera koji živi la vida loca, ali oni koji će postati loco su, međutim – provedu li se mjere štednje – građani. Možemo li zamisliti da su doveli stručnjaka za podizanje plaća i prava radnika, umjesto investitorskih profita? Sama pomisao je smiješna, toliko je jednoumlje mainstreama.
Kroz cijelu knjigu je provučen jak ideološki naboj. Neuvijeno pišete iz pozicije ljevičara te između redova osuđujete kapitalizam kao zlo.
– Kapitalizam je kompleksna i modernizatorska pojava. Konačno, Marx i Engels su istaknuli da je buržoazija revolucionarna sila koja posvuda mrvi stare društvene odnose. Ali ta je modernizacija povezana s eksploatacijom nižih klasa ili ljudi u perifernim zemljama. Naš način života netko brutalno plaća, pri čemu ljudski životi uopće nisu bitni. Recimo, životi Afrikanaca koji kopaju po otrovnim smetlištima tražeći rijetke metale nužne za proizvodnju mobitela. Izuzetno mi je žao što to poglavlje, koje bi se bavilo i afričkim migrantima, iz raznih razloga na kraju nije ušlo u knjigu.
Razumijem eventualni prigovor da ideologičnost opterećuje. Međutim, svaki tekst je ideološki, pa i onaj koji smatra da nije – samo nije svjestan svojih ideoloških polazišta. Čini mi se da je jedino moguće i pošteno biti iskren s vlastitim postavkama. Naš najpoznatiji putopis je Krležin »Izlet u Rusiju«, koji je iznimno političan, što nije nimalo utjecalo na njegovu važnost. Ideologičnost knjige u neku je ruku moj – svjestan sam – posve irelevantni otpor već spomenutom stanju. Od prigovora za eksplicitnu ideologičnost više me brine činjenica da nisam dovoljno radio na formi – na studiju sam naučio da se u književnom djelu ideologija u prvom redu manifestira kroz formu, a ne sadržaj djela.
Društvene patologije
Ne propuštate primijetiti nepravdu i laž. Kad govorite o japanskom muzeju rata, primjećujete da on uopće ne govori o zločinačkoj strani japanske povijesti.
– Zanimaju me društvene patologije, politika, ideologije i klasni odnosi u društvu. Zanima me kako te silnice ulaze u intimne zone ljudi, oblikuju njihovo shvaćanje svijeta i njihove živote. Ipak, u Tokiju su me zanimali i pop-kultura, techno-partiji i seks-industrija. Ima tu – od spuštanja u rudnike Trepče kilometar ispod zemlje, preko krijumčarskih tunela između Gaze i Egipta i Hamasovih skupova, pa do ulan-batorskog noćnog života ili tamošnjih sirotišta, i elemenata avanturizma. Teško je inače do kraja objasniti što vas goni da dođete u situaciju da se na vas puca ili vas pokušaju premlatiti. Bitno je da avanturizam ne postane glavna motivacija.
S kakvim shvaćanjem svijeta ste se susreli u Pojasu Gaze, mjestu na kojem čovjek ne bi poželio živjeti?
– Sve što mogu reći zvučat će banalno. Naš boravak tamo – putovao sam s kolegom Hrvojem Krešićem – bio je kratak i ideja da sam dobio išta osim površinske impresije bila bi suluda. Sve što sam napisao uzimam s rezervom, što sam u knjizi više puta istaknuo. No, taj postapokaliptični zatvor za skoro dva milijuna očajnih ljudi, kojima zujanje izraelskih dronova kida živce, sramota je čovječanstva koja će nekad doći na naplatu. Izuzetno »teško« mjesto, koje nije lako interpretirati.
U putopisima ne skrivate svoju nelagodu privilegiranom pozicijom koju vam je život dao u odnosu na ljude iz, recimo, Zapadne Sahare. Kad jednom čovjeku tamo poklonite svoj snimač, on vam odgovara: »Thank you sir.« Pišete: »Više me pogodio taj ’sir’, nego li čitav dan (njegovog) napasnog praćenja.«
– On mi u tom momentu iskazuje svoju poniznost, a ako ljude poimate kao ravnopravne, krajnje je neugodno kada je netko prema vama ponizan. Činjenicu vlastite životne i klasne privilegiranosti je nemoguće izbjeći. Na već spomenutom afričkom putovanju s drugovima sam cijelo vrijeme raspravljao o tome u kojoj mjeri smo mi krivi za bijedu koju vidimo? S obzirom na vlastitu privilegiranost, iz koje dolazite u tu bijedu, smatram da je minimum angažmana, moralne odgovornosti i pokušaja oduživanja ideja da moje pisanje bude obilježeno pokušajem solidariziranja. Pritom je taj minimum apsolutno nedovoljan. Nemam iluzija da će moje pisanje išta promijeniti, niti, na kraju, znam pišem li zbog svoje afirmacije ili iz želje da makar simbolički pomognem, prikazujući patnje ljudi. Nisam siguran da je tu moralnu dvojbu moguće riješiti.
