Kad netko u šezdesetoj godini odluči napisati i objaviti prvu knjigu, onda iza toga najčešće stoji itekako zanimljiva životna priča, a iza Ankice Brekalo, autorice knjige »Otac, sin i ja«, zaista je dojmljiva i poučna priča, puna bola i tuge, ali i radosti i sreće. Po završetku osnovne škole u Fužinama ova danas riječka Goranka iz rodnih Vrata kreće u riječku upravnu školu, gdje joj je nepunih osamnaest kad ostaje u drugom stanju pa u vrlo kratkom razdoblju doživljava dva značajna životna trenutka – polaže maturu i rađa prvo dijete, sina Kristijana.

Okretanje obiteljskim obvezama znači zapošljavanje i odustajanje od daljnjeg školovanja, a njene i obveze njenog supruga tolike su da sina viđaju samo vikendom, dok je ostalih dana smješten kod njenih roditelja u Vratima. Nažalost, s nepune dvije i pol godine dječačić smrtno strada u naletu vlaka, a dvadesetogodišnjoj Ankici život se zbog te tragedije urušava.

Životne tragedije i traume

Mnogo je toga u njenom daljnjem životu određenom tim užasno bolnim iskustvom kojeg su posljedice i rastava braka, nakon čega Ankica nekoliko godina kasnije stupa u novi brak i rađa dvoje djece. No i ta je veza kraju privedena rastavom, a život Ankice i njene djece vrlo je često, gotovo stalno, bio ispunjen borbom za osiguranje temeljnih uvjeta života, podstanarstvom, traženjem dodatnih poslova kako bi se djeci osiguralo školovanje… Sve to praćeno je čestim Ankičinim promišljanjem i propitivanjem o tome kako i zašto se sve to dogodilo baš njoj i zašto se uopće život odvija na takav način.

U okviru tih traženja odgovora pred desetak se godina susrela i s bioenergijom kao posebnim oblikom liječenja svih vrsta bolesti. Uskoro je postala svjesna da i sama može energijom koju posjeduje pomagati i sebi i ljudima oko sebe. Ta su je, pak, iskustva dovela do još dubljih promišljanja o sebi, životu i smislu života, a sve je to vodilo i prema izgradnji posebnog duhovnog svijeta koji je već nekoliko godina temelj njenog života i rada i u kojem detaljno govori u svom pažnje vrijednom književnom prvijencu.

Ono po čemu se knjiga Ankice Brekalo razlikuje od najvećeg dijela vrlo brojne self help literature prije svega je to što u slučaju knjige »Otac, sin i ja« nema nikakvog »popovanja« ni savjeta koji pretendiraju biti vječnim i jedinim istinama, a ni poruke koje donosi nisu nimalo uobičajene ni tipične za tu vrstu literature. Jednostavno, autorica nam nastoji što iskrenije i otvorenije prepričati svoj život ne bježeći ni od onih najgorih trauma i boli, potom zajedno s nama proanalizirati to što joj se dogodilo te na temelju toga donositi zaključke o sebi, svojoj (i našoj) okolini, svijetu u kojem živimo te, naravno, smislu ljudskog postojanja. Pri tom Ankica Brekalo često i ističe kako su ti stavovi i zaključci ponajprije njeni i ne moraju – ali itekako mogu – važiti i za druge, a da će među čitateljima biti puno onih koji će naći poveznice s vlastitim životom, ne treba nimalo sumnjati.

Buđenje i nova svijest

Knjiga je kompozicijski podijeljena na dva dijela, pri čemu se u prvom dijelu nazvanom »Buđenje« autorica osvrće na život prije bavljenja bioenergijom detaljno progovarajući o najbitnijim epizodama i događajima iz svog života nastojeći ih objasniti i pojasniti s današnjeg stajališta da bi, ustvari, došla do spoznje zašto je bila takva kakva je bila. Taj je dio knjige sjajan primjer psihoanalize same sebe, pri čemu su u središtu pažnje lik njene majke, vjera i priroda. Polazeći od prirode koju je oduvijek voljela i čiji je dio bila autorica postavlja teze zahvaljujući kojima gradi temelje za analizu gotovo svega oko sebe, ponajprije lika majke čiji ju je autoritet godinama – a da toga nije bila ni svjesna – opterećivao i zaustavljao u razvoju te čak i, kad je u pitanju vjera, usmjeravao u pogrešnom pravcu.

Vjera za današnju Ankicu Brekalo ni slučajno nije, uz sve dužno poštovanje, tek crkva i svećenici, već ponajprije iznimno životan i snažan osjećaj ljubavi i samopoštovanja prema samoj sebi i svojoj okolini, ljubavi koja omogućava vlastito, ali i izlječenje i ljudi kojima nastoji pomoći.

U drugom, znatno kraćem dijelu knjige, pod nazivom »Nova svijest«, autorica se trudi kroz esejistički oblik teksta prenijeti svoja brojna razmišljanja o vjeri, Bogu, Isusu i načinu na koji duhovnost čini bitan dio života većine današnjih ljudi, pri čemu jasno daje do znanja kako su to njeni stavovi koje drugi ne moraju s njom dijeliti, ali je ona uvjerena da su točni i ispravni. U ovom dijelu knjige još i više no u prvom jasno postaje da autorica spada u onu skupinu ljudi koji vjeru ne promišljaju tek kao puke obrede i običaje, već kao punu dublju i složeniju stranu čovjekove psihe koja, ako joj se pristupi ispravno, kreativno i s ljubavlju, a ne strahom i nepotrebnom pokornošću, može donijeti boljitak na svakom području života.

Tragedije mogu biti i milost, dar na kojima možete graditi novi život, jedna je od poruka ove hrabre i po mnogočemu divne knjige kojom nam je Ankica Brekalo na dojmljiv način ispričala priču o tome kako je, uz sve tragedije i patnje, došla do samopotvrde svoje ličnosti.

Uz tragediju vezanu uz smrt sina, Ankica je i u svom ranom djetinjstvu doživjela smrt starije sestre Brankice, a uz to djetinjstvo joj je bilo obilježeno svojevrsnim neprihvaćanjem sredine, budući da je njena obitelj u Vrata došla iz Bosne, što je rezultiralo nadimkom Anka Bosanka, koji joj nije bio nimalo drag. Zbog svega toga u znatnom dijelu svog djetinjstva bila je povučena i osamljena što je i stvorilo od nje, na jedan način, žrtvu. No kroz analizu vlastitog života, kroz uporan rad i promišljanje ona je, kako govori i podnaslov ove knjige, »snagom duha pretvorila ulogu žrtve u kamen temeljac svojega samoostvarenja.«