Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
20. rujna 2018.
Ispis članka: Knjiga Daine Glavočić otvorila temu o kojoj često nije bilo uputno govoriti - Novi List

NoviList.hr

Knjiga Daine Glavočić otvorila temu o kojoj često nije bilo uputno govoriti

"Likovna scena međuratne Rijeke"

9. travanj 2017 14:13

Napisao: Nela Valerjev Ogurlić

U  razdoblju  između dvaju svjetskih ratova  riječka je   likovna scena  s obzirom na  okolnosti, tešku  gospodarsku  stagnaciju i društvenu  represiju,   bila vrlo živa i  aktivna. Značajnije izložbe održavale  su se  u raskošnim dvoranama riječkih palača,  poput vile nadvojvode Josipa,    ili reprezentativnih  poslovnih zdanja, ali  nedostajalo  je  namjenskih izložbenih  prostora

Djelo Arriga Riccottija

Dugo zanemarenim i prešućivanim  razdobljem riječke  povijesti  umjetnosti    koja  se  razvijala  pod   okriljem  fašističke Italije  bavi se najnovija knjiga  mr. Daine Glavočić »Likovna scena međuratne  Rijeke«, u kojoj je autorica objedinila rezultate višegodišnjeg istraživanja likovne situacije u Rijeci između dvaju svjetskih ratova. Na svjetlost dana autorica  je iznijela niz slabo poznatih  činjenica  o likovnom stvaralaštvu u Rijeci između 1920.  i  1940.  godine,  od  odlaska D'Annunzia do  početka Drugog svjetskog rata,  o kojem se u poraću  gotovo uopće nije govorilo.

Tek nakon retrospektivne izlože Romola Venuccija,  koja je 1994. godine  održana  u  današnjem MMSU-u, a tadašnjoj Modernoj galeriji, gdje  je  Daina   Glavočić radila  do nedavnog  odlaska u mirovinu,   počelo se otvorenije i slobodnije razgovarati  o tom vremenu. I upravo  muzejska obrada  ostavštine  najvećeg  riječkog slikara  prve polovice 20. stoljeća, rezultirala  je  njezinim trajnim  interesom   za  istraživanje  tog  segmenta  riječke  likovne baštine.

Nakon Venuccijeve retrospektive, a  potom i  monografije  posvećene  njegovu stvaralaštvu,   uslijedile su  monografske izložbe Ladislaa de Gaussa,   Carla  i Marcella Ostrogovicha,  a neprekidno istraživanje života i rada ostalih 30-ak aktera i likovnih manifestacija međuraća u Rijeci rezultiralo je  2006.  i  većom  preglednom izložbom »Fijumani – riječka  situacija 1920.-1940.«, na kojoj su  prvi put na jednome mjestu  predstavljeni  slikarski   radovi umjetnika koji  su živjeli i stvarali u Rijeci u razdoblju  između dvaju  svjetskih ratova.

Burne reakcije na  izložbu dijela javnosti pokazale su  da se  i u suvremeno doba radi  o vrlo  osjetljivom razdoblju riječke povijesti.  Antifašisti su  prosvjedovali,  jer su  odljev u bronci Venuccijeve skulpture  u gipsu »Forza della volonta«   prepoznali kao novi val prodora fašističke ideologije u Rijeku, ovaj  put pod krinkom umjetnosti,  a reagirala je  i uprava  talijanskog   Muzeja Povijesnog arhiva Rijeke  (Museo Archivio Storico di Fiume)  u Rimu  nezadovoljna  kako se  problematizira  pitanje   identiteta Fijumana.
Daini  Glavočić to nije bio prvi put da se  suočila s prozivkama  zbog  bavljenja umjetnošću  pogrešnog  ideološkog predznaka.

– Kad  sam  na  poticaj  Radmile  Matejčić   na jednom  kongresu  80-ih   predstavila   Votivni hram na  Kozali,   pokojni  Rastko Schwalba,  u to vrijeme  direktor Muzeja narodne revolucije, pozvao   me na red  jer predstavljam fašističku crkvu.  Nije  mi  bilo svejedno. Baviti se sakralnim  kompleksom podignutim  u   čast  desete obljetnice aneksije Rijeke  Italiji,  imati  djecu  upisanu   u talijansku  školu i dolaziti  iz obitelji koja   nosi   njemačko   prezime Baumann,  moglo je  u  očima  tvrdih    ljevičara   zaista  izgledati  problematično. Možda sam mogla  ostati i bez posla – kaže Daina  Glavočić.

Premalo se zna

Međuratno je razdoblje, objašnjava  Glavočić, dugo vremena ostalo gotovo neistraženo, jer je poslijeratno vrijeme novoga pobjedničkog, socijalističkog jugoslavenskog društva željelo negirati omrznuto fašističko, u ratu gubitničko i čim prije nadomjestiti ga drugim, poletnim vremenom. Poslijeratnim egzodusom velikog broja riječkih stanovnika i optanata odnesene su i nestale mnoge obiteljske imovine, a dio očuvanog nova je vlast rekvirirala ili nacionalizirala, ako nije bila uništena iz neznanja ili odmazde. Tako je nastao svojevrsni vakuum, cezura u sagledavanju razvoja, tijeka i kontinuiteta riječke likovne povijesti umjetnosti.

U  istraživanju   donedavno  mračnog razdoblja povijesti umjetnosti, kojem  je  posvetila  dvadeset  godina,  autorica je  težila   što  iscrpnijem panoramskom  prikazu  riječke  međuratne  likovne scene  pronalaženjem  podataka   o životu,   radu i ostvarenjima  umjetnika  koji su u Rijeci  rođeni ili  su tu djelovali  tijekom dvadesetak međuratnih godina  kao kipari, slikari,  grafičari i fotografi.
– Budući da se o likovnosti  između dvaju svjetskih  ratova premalo zna  u Rijeci, a pogotovo u drugim  dijelovima Hrvatske, smatrala sam  potrebnim objaviti knjigu koja će   kroz prikaz  tridesetak  životnih i likovnih biografija,  individualnih poetika  i sudbina barem  donekle  osvijetliti   sliku   zaboravljenog  dijela riječke povijesti  umjetnosti i pridonijeti  njegovoj popularizaciji,  a ujedno pružiti poticaj  daljnjim istraživanjima i kritičkim prosudbama.

30 umjetnika

U  ostvarenju tog cilja,  ozbiljan   problem  predstavljao   je, kaže,   nedostatak  izvorne dokumentacije,   objavljenih  relevantnih tekstova,  nepostojanje arhivskih podataka  i fondova o stvarateljima,  razasutost eventualnih   podataka  po inozemnim arhivima, knjižnicama ili muzejima,  kao  i  činjenica   da   su   mnoga    djela uništena  u egzodusu  ili su u privatnom vlasništvu optanata i ezula u Italiji, Australiji,  Americi...   Do mnogih informacija   dolazila    je kroz  osobne   kontakte  s   vlasnicima umjetnina,   a   do nekih  je  došla  i kad je  knjiga  već  bila zaključena.

–  Kad  sam  već   predala   rukopis,  stupila  sam  u kontakt s  rođakom  Cornelija  Zustovicha,  koji je naslijedio   ostavštinu  umjetnika  pa  se sad  pripremam   i  za opsežniju   obradu  njegova opusa.  Riječ je  najplodnijem   riječkom  slikaru  gradskih veduta i jednom  od rijetkih Fijumana koji se posvetio grafici  izrađujući bakroreze, bakropise, akvaforte,   akvatinte  i monotipije,  najčešće  s motivima Starog grada.  Bio  je  školovan   u  Veneciji   i   Budimpešti,  a  i nakon   odlaska u  Italiju  nastavio  je mnogo slikati –  kaže  Daina Glavočić.

U knjizi autorica  predstavlja   točno  trideset umjetnika.  Iako  su  neki   bili tek  prolaznici kroz  Rijeku  u koju su  stigli  s D'Annunzijem ili kasnije, a   neki  čak nisu živjeli tu ni cijelo međuratno  razdoblje, ipak pripadaju  krugu  fijumanskih autora, jer  su  se  svojim djelovanjem  uklopili u gradsko ozračje,  prihvatili politiku i običaje i redovito  izlagali   na  skupnim  izložbama  kao članovi   fašističkog riječkog  umjetničkog   sindikata  koji im je omogućavao  sudjelovanje na žiriranim   godišnjim  izložbama,   od  lokalnih   preko    regionalnih   do državnih   izložbi u Rimu,  mogućnost otkupa radova,  te  državne narudžbe.

Dvije struje

U dvadesetak međuratnih godina postavljeno je dvadesetak  izložaba članova riječkog sindikata umjetnika, a  izlaganjem na međusindikalnim ili međuprovincijskim izložbama,  zamijećeni su i na širem području Italije.  Između ostalog,   omogućeno  im je  gostovanje   u  Palazzo delle Esposizioni u Rimu,  gdje je  od   prosinca  1927. do travnja  1928.    godine   održana   Prva izložba  fijumanske umjetnosti  pod osobnim  pokroviteljstvom Mussolinijia.  Otvorenju  izložbe  prisustvovali su Duce,  kralj i svi državni ministri,  a  zadovoljstvo kraljevskog para  izloženim slikama  rezultiralo je otkupom slika  čak trojice Fijumana za kraljevsku zbirku: Marija de Hajnala,  Carla  Ostrogovicha   i  Ladislaa de Gaussa, koji je  1936.  izabran i  za sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu.

U  razdoblju  između dvaju svjetskih ratova  riječka je   likovna scena  s obzirom na  okolnosti, tešku  gospodarsku  stagnaciju i društvenu  represiju,   bila vrlo živa i  aktivna. Značajnije izložbe održavale  su se  u raskošnim dvoranama riječkih palača,  poput vile nadvojvode Josipa,   ili reprezentativnih  poslovnih zdanja, ali  nedostajalo  je  namjenskih izložbenih  prostora.   Stoga su  se   izložbe održavale i  u  školskim zgradama,    fotografskim radnjama,  prostorima  različitih društava,  urbanim prolazima,  a izložbom se  smatrala  i  prezentacija umjetničkih eksponata  u izlozima većih trgovina.

Riječki su umjetnici  bili  podijeljeni  u dvije struje.  Prvoj su pripadali slikari i kipari građanskih, konzervativnih shvaćanja i djela, mahom tradicionalno usmjereni akademski slikari  ili autodidakti, koji su karijeru započeli početkom 20. stoljeća, puno prije Prvoga svjetskog rata, ali su izlagali i u međuratnom periodu, poput  Josipa  Morettija-Zajca, Giuliana Lehmanna,  Cornelija Zustovicha,  Nuzzi Chierego Ivancich.
Njihovo je slikarstvo  bilo tradicionalno, s tragovima akademizma, naginjalo je postimpresionizmu, romantičarskom izrazu  ili je bilo realistično, s ponekom naznakom zakašnjele secesije,  ističe Daina Glavočić. Omiljene su im  teme bili portreti,  gradske vedute, marine  i pejzaži,   što je   odgovaralo prosječnom ukusu riječke publike obogaćenih trgovaca, činovnika, pomoraca, industrijalaca...

Tradicionalisti

Jedan od najkvalitetnijih predstavnika takvoga slikarstva bio je Carlo Ostrogovich, a u istoj  skupini su i Edoardo Bianchi,  Federica Blanda, Carmino Butcovich Visintini,  Felice Fabro De Santi,  Enrico Fonda, Mario de  Hajnal, John de Leard, Giovanni Marussi, Arrigo Riccotti,  Oloferne Collavini, kao  i  umjetnici  pristigli  iz  Italije  privučeni obećanjima o mogućnosti  dobre zarade:   Umberto Gnata,   Oscar Knollseisen,  Clemente Tafuri i Ugo Terzoli.

Najaktivniji među pridošlicama bio je D'Annunzijev pristalica Umberto Gnata,  u likovnosti tradicionalan, ali  istodobno zaokupljen futurističkom idejom povezivanja zvuka i svjetlosti  kojom  se  bavio u  Italiji razvijajući projekt  tzv.  obojene glazbe. U Rijeci je međutim  slikao realističke  i verističke  pejzaže, osobito marine,  ali  i  mnoge  programatske političke alegorije koje slave osvajačku protalijansku politiku.   Uz ostalo, bila mu je povjerena izrada  projekta za spomenik Filibertu od Savoia  na  današnjem Jadranskom trgu,  a projektirao je i  kulisu  »Trijumfalni luk« postavljenu na glavnom gatu u riječkoj luci prilikom dolaska kralja Italije   na proslavu  aneksije  Rijeke Italiji 16. ožujka 1924.

Velika  aktivistica   i   obožavateljica fašista bila je  i Federica Blanda, prijateljica  Mussolinijevog  brata  i učiteljica u  osnovnoj školi,  koja  je  tjerala Riječanke da vojnicima pletu čarape.
Među  tradicionalistima  prvog dijela međuraća  jedna od najosebujnijih  ličnosti bio je Giulio Lehmann, boem i beskućnik nepoznata  podrijetla i obrazovanja, ali dobar slikar kada je za to imao uvjete. Živio je  u krajnjoj neimaštini, spavajući   po napuštenim tavanima i podrumima, a pio je samo vodu i jeo voće,  odbijajući milostinju. U znak zahvalnosti zbog  darivanja slika primao je samo novi pribor. Ponekad je slike mijenjao za skromni obrok u gostionici.

Izložba na silu

Navodno je bio čovjek blage naravi, visoke kulture, širokoga obrazovanja i velikoga talenta. Mnogo je radio u olovci i ulju u maniri venecijanskih slikara Ciardija i Fragiacoma. Specijalnost su mu bila romantična ulja zagasitih boja, sivih tonova s ponekim crvenim akcentom, pretežno malih formata s motivima laguna, marine s ribarskim barkama, bragocima, ratnim brodovljem te vedute Rijeke, a naslikao je čak i oltarnu palu sv. Franje za crkvu sv. Jeronima. Kolege su ga cijenile pa su  mu  1920.  gotovo na silu priredili  samostalnu   izložbu sa  stotinjak slika posuđenih od raznih vlasnika.  Osam godina  kasnije  tragično je  stradao pod naletom automobila,  jedne proljetne  nedjeljne  večeri.

Pomalo neuobičajenim životnim stilom pažnju je  plijenio i Marcello Ostrogovich,  jedan od najplodnijih slikara   veduta Rijeke i mjestašaca u okolici,  koji je u slikarstvu ostao klasičan  realističan akvarelist,  ali dobro je razumio nova stremljenja avangardne  umjetnosti i rado izlagao s generacijom mlađih  slikara.

Taj  naočit samac  kasno je ustajao,  a nakon toga  bi ogrnut velikim crnim vunenim šalom satima  sjedio u nekoj oštariji i crtao ili pak kartao u dobro posjećenom gradskom okupljalištu  Caffe  Borsa. Slovio je za jednostavnog, narodnog čovjeka, poznatog  po  pjesmi i šalama  u veselim  društvima,  ali istodobno i za  intelektualca-boema koji se prijateljevao s Francescom Drenigom,  riječkim intelektualcem,  publicistom, prevoditeljem, prosvjetarom i političkim aktivistom, fotografom i likovnim kritičarem.

Avangardisti

Oko  Dreniga se  skupljala druga,  avangardna skupina  riječkih  umjetnika  s Romolom  Venuccijem i Ladislaom de Gaussom kao dvjema ključnim figurama.

Uz  dvojicu umjetnika  školovanih  u  Budimpešti,  ovoj  skupini akademskih  slikara  pripadali  su  i Marija Arnold,  Bruno  Angheben, Tassilo de Gyujto, Miranda  Raicich, Odino Saftich, Sigfrid Pfau,  Edoardo  Trevese  i Anna Antoniazzo  Bocchina, svestrana osoba  vrlo  širokog  obrazovanja  i spektra zanimanja  koja  se potvrdila u fotografiji, slikarstvu, crtežu, grafici, skulpturi, dizajnu, uređenju interijera, dekoraciji, didaktici, publicistici i povijesti umjetnosti. U umjetničkom stvaralaštvu najznačajniji je doprinos dala u eksperimentalnoj, avangardnoj i futurističkoj fotografiji.

Slikarstvo avangardne skupine obilježeno je snažnim,  ekspresivnim crtežom i bojama te kubiziranim stilskim izrazom uz natruhe nekih drugih usvojenih srednjoeuropskih   strujanja.
Riječki su se »modernisti«  sastajali  u kultnoj riječkoj knjižari  koju  su vodili Adolf  i Ruth Hromatka. Tu su  uz najnoviju stručnu literaturu  vodili  rasprave o modernoj umjetnosti,  a  početkom 30-ih dobivaju i alternativni izložbeni prostor kod fotografa Emira Fantinija, čovjeka s  iznimnim sluhom za suvremeno likovno stvaralaštvo.

Budući da se poprilično razlikovalo od uobičajene riječke konvencionalne likovne produkcije i standardnoga građanskog ukusa, nastupi  riječke avangardne grupe  nerijetko   su   izazivali   negativne  reakcije publike i kritike.  No  kad je trebalo  zaraditi i oni su se znali prilagoditi prosječnom ukusu, kaže Daina Glavočić.

Nakon Drugog svjetskog  rata  niti jedan  od   umjetnika Fijumana nije ostao  u  Rijeci osim blizanaca Romola i  Rema Venuccija.  Ostajući  vjeran  gradu   u najtežim trenucima,  Romolo ga  je dnevno   obilazio  crtajući   dnevnik  s prizorima ruševina,  a u godinama poslijeratne obnove  bilježio je  i sve njegove promjene.   Iza sebe je  ostavio  brojne slike Rijeke iz različitih razdoblja i različitih stilova,  a neizmjeran je   doprinos  dao  i  svojim prosvjetnim  radom.  Kao  likovni pedagog poučavao  je  u talijanskim školama i osnivao vrlo popularne tečajeve slikanja u Circolo Italiano, koje su pohađali mnogi mladi  od kojih su neki kasnije postali  akademski  obrazovani  umjetnici.

Tiskanje »Likovne scene  međuratne  Rijeke« uz istodobno obilježavanje  40.  godišnjice smrti velikog riječkog slikara  iznova  je aktualiziralo i  diskusiju  treba li  Romolo Venucci  kao predvodnik slikarske avangarde međuratnog razdoblja  dobiti galeriju sa  stalnim  postavom. Razmišljanja riječkih kulturnjaka o tome su različita, a  po  mišljenju  Daine Glavočić  tužno je da Rijeka  o  tom pitanju uopće dvoji,  ne čineći ništa već   gotovo  četvrt stoljeća  koliko  je  prošlo od prve retrospektive  velikog  umjetnika  čiji život sažima priču o povijesnim mijenama riječke multikulturalnosti.