Jalovi sisači proračuna

Zašto hrvatska nacionalna kazališta više nemaju smisla postojati u sadašnjem obliku

Davor Mandić

Ilustracija Sergej DRECHSLER

Ilustracija Sergej DRECHSLER

Nakaradni sustav, sa Zakonom o kazalištima i Zakonom o radu na čelu, podrazumijeva čak pet nacionalnih kazališnih kuća, od kojih su četiri sve jaloviji sisači proračuna. Pa iako ministrica Obuljen Koržinek ima pune ruke posla oko svih segmenata kulture, a i ne samo kulture, s obzirom na ingerencije MK-a po pitanjima medija, i iako u kulturi najviše gori pod nogama knjižnom sektoru, kazališta, sa svojim nagomilanim problemima u pozadini, najviše prijete kulturnim klimama svojih sredina, osiromašujući ih, umjesto obogaćujući



Teško je ostati imun na sindikalnu borbu za prava radnika u društvu koje si tepa da je kapitalističko, a zapravo je još uvijek samo bolno tranzicijsko. I dok kriza Agrokora, kao kriza države same, potresa cijelo društvo, jedna puno manja borba dešava se na marginama društvenog interesa. Glavni dionici te borbe su dva sindikata s jedne – Sindikat djelatnika u kulturi i Sindikat obrazovanja, medija i kulture – i Grad Rijeka s druge strane. Temelj te borbe su prijepori oko odredbi koje bi trebale ući u novi Kolektivni ugovor nakon što je istekao stari, konkretno i najvažnije: koeficijent izračuna plaća, čime Sindikat zahtijeva ujednačavanje s ostalim zaposlenicima gradske uprave.


I tu je, naizgled, sve čisto: nema doista nikakvog opravdanja da plaća čistačice u HNK-u Ivana pl. Zajca bude niža od plaće čistačice na riječkom Korzu 16. No ono što stvar komplicira na puno višoj razini od sindikalne borbe za jednakost (ponavljamo: potpuno opravdane!) činjenica je da u djelatnike u kulturi obuhvaćene ovim sindikalnim prosvjedom spadaju i, primjerice, Zajčevi glumci. Zašto bi to bilo išta drugačije, netko se opravdano može zapitati, a mi na to možemo reći samo: poslušajte argumente, pa zaključite.


Po pitanju rečenih glumaca, tako, čak i Grad priznaje određeni nesrazmjer u visini primanja prema stručnoj spremi u odnosu na, primjerice, gradsku upravu, na štetu prvih, pa zaključuje da se u tom smjeru moraju voditi pregovori, kao i za ujednačavanje plaća najslabije plaćenih radnika. No Grad pritom odbija da te odredbe budu sastavnicom Kolektivnog ugovora, odnosno ne želi prihvatiti da u vezi s napredovanjem u zvanjima postoji automatizam, tako da to odmah znači i bolje plaćeno radno mjesto.


Frljićeve predstave




Ovdje smo stvari možda malo zakomplicirali, ali takvi su sindikalni pregovori (u tranzicijskim društvima), mučni i komplicirani: s jedne strane težnja za sigurnošću, a s druge fleksibilnošću. No sada imamo preduvjete za nastavak priče o glumcima, a onda posljedično i o HNK-ovima u cijelosti. Pa dok zaposlenici HNK-a Ivana pl. Zajca željno iščekuju rezultate pregovora, prosvjeda i ostalih aktivnosti, šaljući ponekad na adresu Novog lista nepotpisana uplašena pisma, mi, na pojavnoj razini, možemo vidjeti da je velika Zajčeva scena u Rijeci gotovo u potpunosti ispražnjena od Hrvatske drame. Netko bi površno mogao zaključiti, prema određenim uspjesima Opere i, posebno, orkestra, da je stvar možda povezana s afinitetima intendanta Marina Blaževića, podsjećajući se da je on prvotno doveden kao ravnatelj Opere u vrijeme kad je intendant bio Oliver Frljić, ali stvar je, čini se, ipak malo kompleksnija od toga.


Učestali sindikalni prosvjedi riječkih kulturnjaka / Foto Roni BRMALJ


Učestali sindikalni prosvjedi riječkih kulturnjaka / Foto Roni BRMALJ



U to mitsko vrijeme Olivera Frljića, tog talentiranog redatelja kojeg ponekad pojede aktivizam pa onda plemenitu ambiciju podredi svom vlastitom umjetničkom razvoju, koji su bili dosezi Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca? Koje su to predstave koje pamtimo? Pa Frljićeve, jasno, što god tko mislio o njima u vrijednosnom smislu. I to nevezano za mjesto njihova događanja – scenu, pročelje zgrade ili prostor ispred nje. I opet bi netko mogao reći da je to pitanje afiniteta: eto Frljića, dobio igračku pa se, što će, igra. Ali da nije njegova želja da bude intendant Zajca, dakle administrator, u naponu redateljske karijere, bila tek trenutni hir, sjetimo se da je Frljić figurirao i kao potencijalni šef Drame onog velikog HNK-a, zagrebačkog, dok je u njega mislio zasjesti Velimir Visković kao intendant. Koliko god već tada bila čudna ta Frljićeva želja za takvom pozicijom, ona je očito konstanta i Frljićeva agenda od koje dugo nije odustajao.


Neka pričaju brojke


No sve je to, zapravo, površno razmišljanje i vjerojatno su ti elementi tek dijelom prave istine, koja se, kao što je to počesto slučaj, u pravilu vrti oko novca. Zašto je, između ostalog, Frljić igrao sebe na sceni kojom upravlja? Pa zato što se kao redatelja ne mora platiti. Jer za jednu plaću (onu intendanta) on dobiva i redatelja, kojeg u suprotnom mora dodatno platiti. A redatelj, zna to dobro Frljić, prilično košta i teško ga je namiriti iz onih skromnih programskih sredstava koje kazalište godišnje uprihodi.


Okrenimo se brojkama i njihovoj skromnosti i »skromnosti«. HNK Ivana pl. Zajca za 2017. godinu je od Grada Rijeke, svoga osnivača, dobio 550.000 kuna. Od toga 300.000 kuna za ukupan premijerni repertoar, 200.000 kuna za Riječke ljetne noći i 50.000 kuna za EPK. Složit će se svatko kome ove brojke nisu potpuna apstrakcija, ili tko je imao producentskih iskustava, da se i ne radi o vrtoglavim sumama. Ako hrvatski redatelj u dramskom kazalištu dobije od četiri do 20.000 eura po predstavi, a za »jače« gostujuće ime izdvajaju se i puno veće sume, a pritom drama i nije najskuplja stavka u kazališnom repertoaru (šifra: opera), onda stvari u kontekstu već sada izgledaju malo drugačije.


No u isto vrijeme, HNK Ivana pl. Zajca u ovoj će godini koštati Grad ukupno nešto više od 40 milijuna kuna. To je već suma koja ne izgleda tako malo. Pa kako onda samo 550.000 kuna za program? Zašto Zajčeva Drama spava zimski san? Kamo te silne pare idu? Odgovor je jednostavan, ali kompleksan: u tzv. hladni pogon. Hladni pogon je, najkraće rečeno, sve ono što Zajc mora imati ne bi li bio HNK, a što ne uključuje program. Ili ne uključuje direktno.


Dok je bilo novca…


Tako će taj naš HNK u Rijeci ove godine potrošiti tek nešto manje od 50 posto proračuna za kulturu. A bilo je i godina kad je taj iznos bio preko 60 posto proračuna Grada Rijeke za kulturu. Ako se tome doda da je osiječki HNK znao potrošiti i do 90 posto gradskog proračuna za kulturu te da i svi ostali gradovi s HNK-ovima u Hrvatskoj – uz Zagreb još i Split te Varaždin – troše iznimno velika proračunska sredstva s upitnim rezultatima, onda je opravdano (i opet) u žižu interesa staviti HNK-ove.


Hrvatska, dakle, ima pet HNK-ova. Isto toliko nacionalnih kazališnih kuća ima i – Francuska, na što nas podsjeća jedna od najvećih stručnjakinja za pitanja kazališta u Hrvatskoj Snježana Banović. Da, zemlja kojoj je umjetnička produkcija na visokom prioritetu interesa i proračunskih izdvajanja, ima tek pet dramskih i jedno operno nacionalno kazalište. Istina, ima Francuska i 40-ak dramskih nacionalnih centara i teatarsku strukturu za čiji bi nam opis trebale cijele novine, ali »samo« šest nacionalnih kazališnih kuća, od kojih samo jedna, Comédie-Française, ima svoje vlastite velike ansamble. Stavimo ovo u perspektivu ako je slučajno promaklo: 66 milijuna ljudi, nacija kojoj je kultura temelj civilizacijskog progresa, a kazalište prva uzdanica kulture, ima tek jedno nacionalno kazalište sa svojim ansamblima. Hrvatska ih ima pet. Dobro, četiri, jer Varaždin je tek na papiru nacionalno kazalište. Nešto tu, narodski rečeno, ne štima.



Bez spomeničke rente i ostalih izvora: 84.752.895,00 kuna


Ustanove u kulturi:


GKR = 8.134.000,00


MGR = 2.803.100,00


MMSU = 3.764.600,00


GKL = 4.200.200,00


ARTK = 2.707.712,00


HNK = 40.243.783,00



I doista, ne štima, odnosno štimalo je dok je u gradskim blagajnama bilo novaca za programe, dok je država ozbiljnije shvaćala svoj dio uloge u priči, dok nacionalna kazališta u Splitu, Osijeku, Rijeci, pa i Varaždinu, nisu postala utezi oko vrata svojih matičnih kulturnih sredina, sisajući proračune, a dajući vrlo malo. Ono što iz te priče izdvaja zagrebački HNK jest struktura financiranja, kao i ono što bismo mogli nazvati tradicijom. S prve strane Zagreb se finacira u omjeru pola-pola između ravnopravnih osnivača, dakle Grada Zagreba i Republike Hrvatske, a s druge strane je tradicija, koju po pitanjima politike prema kazalištima u Hrvatskoj svakako treba uzeti u obzir. Jednostrano ukidanje HNK-ova sigurno pritom ne bi bilo dobar put, ali to se ne čini ni vjerojatnim, kao što se sve manje čini vjerojatnim reformiranje koncepta nacionalnih kazališnih kuća. Iako je ono nasušno potrebno.


Državni sitniš


Kako to na terenu izgleda? Najkraće: nikako. Odnosno, ništa se ne dešava. Umjesto da nacionalna kazališta imaju prepoznatljive repertoare, svakodnevne programe, da sve pršti od premijera, obnova, ponavljanja uspješnica koje se igraju po nekoliko sezona, riječju: da su kulturni punktovi grada koji za to izdvajaju pola, i više, svojih proračuna za kulturu, u nacionalnim kazalištima imamo glumce koji nisu vidjeli pozornicu po deset godina, koji skupljaju honorare glumeći po sapunicama dok uredno primaju plaće, koje svi mi plaćamo iz poreza i prireza. Jesu li glumci za to krivi? Nikako. Nisu za to u potpunosti krivi ni intendanti, iako njihov obol nije isključen, kao ni onaj kazališnih vijeća, jer dobrom organizacijom svih segmenata rada kazališta može se premostiti neke barijere, ali jedini koji snosi najveći stupanj krivice u ovom je slučaju sustav. Sustav koji inercijom njeguje mastodonte, održava ih na životu priključene na aparate, dok osnovne životne supstance, onoga što čini razliku između zgrade koja nosi ime HNK-a i kuklturnog punkta, sve više i kronično nedostaje.


Nešto je trulo u hrvatskom kazališnom sustavu / Foto Vedran KARUZA


Nešto je trulo u hrvatskom kazališnom sustavu / Foto Vedran KARUZA



U tom nakaradnom sustavu, Država kroz svoje Ministarstvo kulture sitnišem dotira kazališta, a da se o preuzimanju obaveza financiranja hladnih pogona i ne govori, no i dalje ima tapiju na donošenje odluke o potvrđivanju ili nepotvrđivanu intendanata, čega se posebno u Rijeci sjećamo u vezi s trakavicom na relaciji Hasanbegović – Blažević. Hasanbegović desetkuje i tu jadnu potporu riječkom HNK-u, ali odlučuje o intendantu. Cijelu stvar je od krajnjeg apsurda spasio Upravni sud i činjenica da je Hasanbegović tu odluku donio kao tehnički ministar.


Što učiniti?


No i dalje ostaje taj nakaradni sustav, sa Zakonom o kazalištima i Zakonom o radu na čelu, i čak petorim nacionalnim kazališnim kućama, od kojih su četiri sve jaloviji sisači proračuna. Pa iako ministrica Obuljen Koržinek ima pune ruke posla oko svih segmenata kulture, a i ne samo kulture, s obzirom na ingerencije MK-a po pitanjima medija, i iako u kulturi najviše gori pod nogama knjižnom sektoru, kazališta, sa svojim nagomilanim problemima u pozadini, najviše prijete kulturnim klimama svojih sredina, osiromašujući ih, umjesto obogaćujući.



Ukupni proračun Odjela za kulturu Grada Rijeke za ovu godinu (s ustanovama u kulturi, ali bez njihovih ostalih sredstava) iznosi 116.365.395,00 kuna. Grad Rijeka pritom je osnivač šest ustanova u kulturi: Gradske knjižnice Rijeka (8.134.000,00 kuna), Muzeja grada Rijeke (2.803.100,00 kuna), Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (3.764.600,00 kuna), Gradskog kazališta lutaka (4.200.200,00 kuna), Art-kina Croatije (2.707.712,00 kuna) i apsolutnog rekordera, HNK-a Ivana pl. Zajca, koji će ove godine Grad Rijeku koštati 40.243.783,00 kuna.


Na ustanove u kulturi Grad Rijeka ukupno će potrošiti 61.853.395,00 kuna, dok će na sve ostalo (javne potrebe, EPK, kapitalna ulaganje…) utrošiti 54.512.000,00 kuna.


Kad se iz ovogodišnjeg proračuna za kulturu Grada Rijeke izdvoji spomenička renta od 11.110.000,00 kuna i ostali izvori (EU, ministarstva…) u iznosu 20.502.500,00 kuna, ostaje golih 84.752.895,00 kuna, pri čemu onda HNK-ovih 40.243.783,00 kuna iznosi 47,48 posto proračuna.



Pa kako bi, konačno, izgledao neki bolji sustav? Ovdje treba uzeti u obzir i ono pitanje tradicije u Hrvatskoj, na što upozorava i Snježana Banović, koja se ustrajno zalaže za reformu. Ne može se tek tako izbrisati činjenica da se kazalište u Hrvatskoj smatra jednim od ključnih temelja kulture, a da su nacionalna kazališta direktna posljedica toga. No kada se govori o rezultatima, a pogotovo govori li se o izvrsnosti, treba trezveno sagledati stvari i zaključiti da to ovako više ne ide. Sustav je odavno postao neodrživ. Svi HNK-ovi izvan Zagreba periodično se probude, pa krenu zahtijevati od države ili MK-a da im se sadržajnije posveti, da počne participirati u njihovih troškovima, uvažavajući pravo na velebnu opstojnost centralne kazališne kuće, ali i upozoravajući na svoju bitnost. No ni oni ne vide da od toga nema kruha, da prije svega treba krenuti od dolje, sistemski reformirajući sustav tromih ansambala koji na ovaj način, nikome zadovoljavajući, ne ispunjavaju svoju svrhu.


Paušali


Znači li to da treba u potpunosti ukinuti svaki oblik institucionalne potpore kreativnom osoblju pa od HNK-ova, osim centralnog zagrebačkog, učiniti komunalna kazališta s isključivo zaposlenim minimalnim menadžmentom? Vjerojatno ne, bio bi to preradikalan udarac na tradiciju i potencijalno socijalni problem provede li se naglo i bez promišljanja. Ali kao krajnji cilj mogao bi biti, zašto ne. Podsjetimo, ako jedna velika kultura poput francuske nema ansamble, zašto to ne bi moglo funkcionirati i kod nas? No ono što Francuzi imaju, a mi nemamo, jest i pitanje evaluacije. Svaki kazališni subjekt u Francuskoj ima svog odgovornog činovnika koji propituje jesu li resursi dobro iskorišteni, je li sve u skladu s planom i programom, rade li svi subjekti svoj posao… Kod nas to je utopija. Kod nas izostaje planiranje, odluke se donose ad hoc i ne postoji baš nikakva strategija razvoja. Sve stoji na istom mjestu desetljećima.


No kakav model onda ovdje primijeniti? Banović, za početak, nudi paušale. Zašto ne bi ansambli u tom prijelaznom periodu bili na paušalima, no uz obavezu pristupanja unutrašnjim audicijama, koje bi mogle konačno razviti i kompetitivnost, a posljedično i nagradu za trud i talent, što je u kreativnom poslu od vrhunaravnog značaja? Pa bi tako najbolji/najtraženiji mogli zaraditi najviše, čime bi bili motiviraniji raditi, što u postojećim okolnostima jednostavno nije slučaj. Novaca nema, ne radi se, a ako se želi raditi onda se mora pitati intendanta za dozvolu nastupanja izvan kazališne kuće, pa tako, kao što već spomenusmo, možemo prvake nacionalnih kazališnih kuća gledati po sapunicama. Nešto što u toj istoj Francuskoj jednostavno nije moguće.


Gladni mastodonti


Može se raditi i na utvrđivanju zajedničkih ansambala, koji bi mogli uz manje troškove odrađivati jednaki, pa i puno bolji posao.


No za sve promjene, ako to ove i nisu, nužna je prije svega politička volja. I ona bi trebala krenuti od dolje, iz gradova s HNK-ovima i razviti se u sveobuhvatnu raspravu o misiji repertoarnih kazališta u Hrvatskoj. Dok se taj, ključni pritisak ne sublimira i ne fokusira prema Ministarstvu kulture, neće biti ničega, sustav će se urušavati i dalje. Dakle, dok se god pročelnici kulture rečenih gradova – Splita, Rijeke, Osijeka i Varaždina – ne dogovore sa svojim gradonačelnicima o strategiji nastupanja prema Ministarstvu kulture, neće biti ničega, sustav će se i dalje urušavati. Jer što bi se Ministarstvo petljalo u donošenje novog Zakona o kazalištima i nekim tricama oko mijenjanja sustava kad za cijenu crkavice dobivaju kakav-takav kazališni program u četirima gradovima, a k tome još i mogućnost (ne)potvrđivanja intendanata.


Da stvari još malo stavimo u perspektivu: na državnoj razini kultura se nada mitskom jednom postotku ukupnog proračuna. A sjećamo ga se i iz razdoblja sramotnih 0,49 posto. U Rijeci je stvar puno drugačija; ona izdvaja oko 10 posto proračuna za kulturu. To je dakle 10 puta više od jedan posto, s čime bismo na državnoj razini skakali od sreće, ali to se gotovo ni ne osjeti, jer mastodont pojede pola pa kultura zapravo u suštini i opet tavori sa sićom.


Nešto je trulo u hrvatskom kazališnom sustavu. Problem je što znamo i što je trulo, a zasigurno bismo našli modele i kako to popraviti te strategiju propadanja i odumiranja pretvoriti u razvojnu. Pitanje je samo gdje je politička volja za takve promjene i kada će se odgovorni probuditi i shvatiti da nacionalne kazališne kuće jednostavno ne odrađuju misiju zbog koje su stvorene.