Djela Igora Stravinskog (»Oedipus Rex«) i Milka Kelemena (»InferNO«), nisu se slučajno našla na programu premijerne večeri u petak, na sceni Opere HNK-a Ivana pl. Zajca. Skladatelj koji je najviše utjecao na razvoj glazbene misli dvadesetog stoljeća – Igor Stravinski – i zasigurno jedan od velikana ne samo hrvatske avangarde – Milko Kelemen – bili su suvremenici i po mnogim stvarima u glazbi istomišljenici. 

Iskorak

Koliko je zagrebačka sredina profitirala od Muzičkog bijenala, govori i zanimanje publike za koncerte ove manifestacije koje traje i danas. Rijeka međutim – unatoč opatijskoj Muzičkoj tribini koja je bila koncertna pozornica za prve izvedbe skladbi suvremenih kompozitora s područja čitave bivše zemlje – nikada nije pokazivala zanimanje za suvremena zbivanja u muzici, pa čak ni u segmentu edukacije. Posljedica toga je da u Rijeci danas nema publike koja nešto zna izvan okvira ustaljenog repertoara glazbe napisane prije 20. stoljeća, a tzv. nova muzika je nešto što se spominje s gađenjem i prema čemu većina ima uvjerenje da to ne treba slušati. Šteta, jer ako je nešto dobro čitavom kulturnom svijetu, nema razloga da ne bude našoj publici, samo treba biti otvoren i upoznati novi zvuk. 

   Odlučujući se za scensko predstavljanje četiriju skladbi Milka Kelemena u objedinjenoj formi pod naslovom »InferNO«, velika operna umjetnica Dunja Vejzović pošla je korak dalje od skladatelja. Zapravo, učinila je pravi iskorak jer je njegovoj glazbi napisanoj za glas solo dala sliku, pokret i sasvim novi smisao koji publici – ako to apriori ne odbija vidjeti – mora biti fascinantan. 

  Stilizacija

Štoviše, Ariju (koju je Kelemen napisao kao dio instrumentalne skladbe kada je imao svega 19 godina) Dunja Vejzović je snimila pjevajući instrumentalne dionice i toj snimci – kao zboru vlastitih glasova – parira živim zapjevom i scenskom izvedbom, stiliziranim pokretom prebirući po žicama harfe… 

   Ovaj nadrealni prizor koji završava uzlaskom u nebo, uvod je skladbi »Inferno di Dante« u kojoj slušamo fascinantne zvukove koje proizvodi pjevačica, kriješteći, smijući se i rugajući, izvodeći zvukove pokretanjem limene ploče i udarajući u veliki bubanj, poigravajući se maštom gledatelja, konstantno plasirajući – pred sićušnim, privlačno osvjetljenim, vratima pakla – prijetnju: »Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite!« 

   Ono što je kod izvedbe Dunje Vejzović fascinantno ne samo u spomenute dvije, već i u trećoj i četvrtoj Kelemenovoj skladbi, nije toliko izvanredna kontrola glasa – jer to je nešto što od nje očekujemo – već suvereno vladanje scenom, pri čemu je sve što radi stilizirano, a djeluje prirodno, pritom ima savršenu mjeru, pogotovo u »Pjesmi živežarice«, u kojoj igra ženu koja skuplja ranjenike na bojnom polju, poji ih i hrani, a spremna ih je utješiti i seksualno. 

  Kostimi

Scenografija (koju kao i režiju, potpisuje Christian Romanowski) na nivou je znaka, pomognuta filmskim materijalima, a vrlo važan segment je kostimografija, koju – prema idejama Dunje Vjezović – potpisuje Dženisa Pecotić. U Infernu je sve crno, pa je takav i kostim pjevačice, ali »opskrbljen« krilima šišmiša izaziva nelagodu… Živežarica pak, ispod vojničkog kaputa, ima odjeću prostitutke, a onomatopeju topovskih plotuna, pam… pam… pam-pam… dok na leđima dovlači ranjenog vojnika – izgovara zlokobno. Tren kasnije, kad raskopča šinjel, ona koketno kaže »pam-pam« lagano podižući grudi, a onda još jedan »pam«, zavodnički zadižući rub suknje. 

   Dunja Vejzović je vrhunska performerica i taj nepogrešivi osjećaj za scenu nije nešto što se uči. Ona to naprosto ima u sebi, i to je ono što su prepoznali redatelji njemačkog teatra, ali i Bob Wilson, čija je ona najlogičnija interpretkinja! Taj stil izvedbe posve je očit u posljednjoj skladbi »Sedam pošasti«, koja je potpuno vizualno nadrealna, a zapravo zastrašujuće realna: svijet je na rubu ekološke katastrofe koja mu nije nametnuta, već je njen uzrok čovjek. Zato pjevačica preko kostima navlači zaštitno odijelo s maskom, nastavljajući se glasati ispod maske do posljednjeg atoma kisika… 

  Kralj Edip

Stravinski je napisao svoju operu-oratorij za šest solista, muški zbor i naratora, odlučujući se za latinski – jezik koji se zadržao samo na kamenim spomenicima. Već na početku izvedbe u riječkom kazalištu pokazuje se koliko je dobro bilo imati isti redateljski, scenografski i kostimografski rukopis u oba djela, jer se vizualnost naprosto pretače iz »InferNO-a« u »Oedipusa Rexa«. 

   Najprije u boji – crveno i crno; zatim u postupku prelijevanja odnosno vođenja tkanine pozornicom – u »Ariji« se tkanina diže i zajedno s pjevačicom odlazi u nebo, a s Jokastom se crvenilo njene haljine vuče stepenicama i ostaje prisutno do kraja predstave. Scenografija je i u »Oedipusu« jednostavna, ona predstavlja kamene bedeme koji okružuju Tebu, iz grada se izbacuju bolesnici zaraženi kugom, a na zidinama se pomaljaju glave korista. Stravinski je dao veliku ulogu muškom zboru, koji se – unatoč malobrojnosti (svega 26 pjevača) vrlo dobro držao i bio točan u zapjevu. 

   Part naratora glumački je sugestivno interpetirala Andrea Blagojević. 

  Upečatljiva izvedba

Soliste predvodi tenor Marko Fortunato u ulozi Edipa, koji je vrlo uspješno izveo ovaj eksponirani part prepun zamki i za iskusnije pjevače. Jokasta je bila Ivana Srbljan, još jednom dokazavši da je bila izvrstan izbor riječke opere: suverena u zapjevu i scenskom pokretu, ova pjevačica je ostavila vrlo jak dojam. U ulozi Kreonta nastupio je Giorgio Surian, koji je u nekoliko minuta uloge pokazao snagu izraza i iskustvo velikog pjevača, a Tiresiju je pjevao Slavko Sekulić, izvrstan riječki bas, od ove godine ponovo u angažmanu. Pastir je bio Sebastjan Podbregar, a glasnik Dario Bercich, obojica na visini ni malo lakog zadatka. 

   Poveznica prvog i drugog dijela ove premijerne večeri bio je i scenski pokret. I to je možda bila najveća zamka za izvođače »Oedipusa Rexa«. Jer onaj stilizirani pokret koji je Dunji Vejzović prirodan, koji izlazi iz njena bića i koji ona razumije i osjeća do najmanjeg detalja, izvođači »Oedipusa Rexa« morali su naučiti i spojiti s pjevanjem, koje je samo po sebi iznimno zahtjevno. Ta prirodnost vidjela se samo kod Giorgia Suriana, pjevača koji je navikao slijediti i razumjeti redateljske ideje, a svi ostali još tu moraju raditi. Što nije umanjilo upečatljiv dojam izvedbe. 

   Pod dirigentskim vodstvom Ville Matvejeffa, orkestar je muzicirao vrlo snažno i dinamički iznijansirano, tako da je ova zahtjevna partitura predstavljena riječkoj publici u vrlo upečatljivom izdanju.