Lary Zappia jedina je osoba koju poznajem, a kojoj je uspjelo čak dvije djetinje ljubavi pretvoriti u profesiju. U teatar je bio zaljubljen doslovce od malih nogu, a već u srednjoj školi je režirao. Letenje mu je pak, kao i mnogim dječacima bio san. Toliko dalek da se studij režije – za mnoge  potpuno apstraktno zanimanje – činio realnijim izborom. Diplomirao je na Akademiji u Beogradu s najboljim ocjenama i odmah počeo raditi. Između pedesetak naslova koje je režirao, najveći broj ostvaren je u Rijeci – u prvom redu u HKD Teatru kojem je uz Nenada Šegvića bio među osnivačima, zatim u Gradskom kazalištu lutaka i HNK-u Ivana pl. Zajca. Repertoarno se (u kazalištu za odrasle) kretao od suvremenih američkih dramskih autora do novog čitanja klasike, radeći s velikim uspjehom tekstove Mameta, Albeeja, Kushnera, Harwooda, preko Buchnera, Becketta i Brechta, Stopparda, Marinkovića i Šoljana do Čehova i Euripida. Ostvario je neke od legendarnih predstava kojih se možemo samo sjećati… U kazalištu lutaka, pak, njegove su predstave plijenile inovativnošću i bile iznimno zapažene na festivalima diljem svijeta, pa se slobodno može reći da je Lary Zappia obilježio tetarski život Rijeke tijekom dva desetljeća koliko mu je bio posvećen.

U Rijeci ste režirali »Traviatu«, »Toscu«,  »Krabuljni ples«, a »Seviljskog brijača« ste postavili na Krku, za Krčko ljeto. U Beogradu ste postavili operu »La Serva Padrona« za otvorenje Bitef Teatra. Pripremate li se drugačije za režiju opere od načina rada u dramskom teatru? – pitanje je kojim započinjemo razgovor s Laryjem Zappiom.

Stečeni ukus

Od kad znam za sebe, obožavam operu. Kao sve kompleksne umjetničke forme, ona je za mladog čovjeka »stečeni ukus«. Nitko se ne rađa s tom ljubavlju, već se ona prenosi prvo kroz kućni odgoj, a zatim i kroz obrazovni sustav. I onda se brižljivo njeguje i razvija. Pritom, kad bi to bilo moguće, valjalo bi gledati samo dobre opere (smijeh). Loše izvedbe, i glazbeno i scenski loše, mogu vas zauvijek odvratiti od te umjetnosti…

Ja nisam dosad režirao mnogo opera. Dijelom su tome krive predrasude gdje se redatelji kod nas strogo dijele na dramske i operne. No, kad god bi mi se pružila prilika, to jest kad bi neka uprava pomislila da bih ja možda mogao režirati operu  – prihvaćao sam izazove s veseljem. Osim Pergolesija u Bitef Teatru i ambijentalnog Rossinija na Krku, koji su nastali kao autorski projekti, moje su preostale tri operne režije bile takozvane »obnove«. I sve tri su bile u HNK Ivana pl. Zajca. Sretna je okolnost da su te obnove nastale prije vremena video zapisa, tako da nisam mogao i morao rekonstruirati tuđe režije, već sam stvarao svoje predstave u zadanim dekorima i kostimima.

S  »Rigolettom«, kojeg ćemo premijerno gledati u subotu, 6. veljače – krećete od nule!

– Da i to me raduje, a posebno sam sretan što sam dobio priliku raditi – bez kompromisa. Na njih ne pristajem u ovim godinama. Ma nisam ni ranije mnogo pristajao. Naime, od pedesetak naslova koje sam postavio, svega je nekoliko njih zbog kojih mi je žao da sam popustio pritiscima i uzeo ih režirati. Redatelj ne smije posegnuti za naslovom zato jer on izgleda respektabilno u životopisu (ionako, kaže Szymborska, da za CV nije važno što si radio, nego koga znaš). Sada mi je jasno da, na primjer, ne smijem raditi klasične komedije. Da me one ne zanimaju, ne leže mi. Ja ne znam što bih s njima. I, ako ćemo iskreno, ne volim ih gledati ni kao publika. Rijetko budu dobre, a kamoli zabavne. Da sam to ranije sebi priznao, mogao sam izbjeći neke od mojih najgorih predstava koje su nastale na Molièru i Goldoniju. No, u isto vrijeme, drugi komediografi kao Ionesco i Brešan, su mi bili izvanredno stimulativni i urodili su hitovima. S njima sam znao i što i kako. I to se vidjelo…Također volim polifone, otvorene forme, volim i znam raditi adaptacije i dopisivanja. I tu postižem (postizao sam) jako dobre rezultate. Uvijek su mi pri srcu moja uprizorenja Becketta, Mameta, Kamova, Rakovca, Gervaisa. To su moje najbolje režije.

Izostao je odjek

Jeste li često imali priliku izabrati što ćete raditi, ili je to bio diktat kuća?

– Imao sam sreću raditi većinom projekte koji su me zanimali i umjetnički uzbuđivali. I to već kao mlad čovjek, kad je zapravo teško priuštiti si taj luksuz, kad se radi svašta da bi se preživjelo. Tu mi je iznimno pomogao moj rad u HKD Teatru i Nenad Šegvić. On je razumio da redatelj mora biti motiviran, da mora biti nadahnut kako bi ostvario rezultat. I tako su naši naslovi uvijek bili spoj mojih interesa i njegovih repertoarnih stremljenja. I, kao i vazda u teatru, nismo imali mnogo para, ali je bilo fantastične energije nekolicine zaluđenika i rezultati nisu izostali.

Izostao je samo odjek. Da smo radili na nekom »većem« jeziku, u nekom većem gradu, u nekoj većoj zemlji, da smo… Tu rečenicu ne moram dovršiti. Nepravedno bi bilo tužiti se. Intimno sam zadovoljan onim što sam postigao.

Nasiljem na nasilje

»Rigoletto« je, dakle, treći Verdi kojeg radite.

– I prvi kojeg režiram kao svoj projekt. Postoji operna literatura koju percipiramo racijom, koja ne dopire kroz kožu, kroz utrobu. Nju ne umijem režirati, ne potiče me na stvaralaštvo. Verdi je upravo suprotno. On, pogotovo zreli Verdi, Verdi »željeznog repertoara«, prodire u svaku moju poru. On, prije svega, ima nevjerojatan scenski instinkt. On traga za dobrim sižeom i kad ga nađe – ne pušta ga, kao na primjer Hugoovu dramu o raskalašenom vladaru i nemoćnom ocu. I onda je u stanju sjesti za vrat Piaveu i gotovo mu diktirati što mu sve treba za »Rigoletta«. Iz te i takve strasti nastaje djelo koje odstupa od klišeja, koje, kao preteča Wagnera, zadire u najfinije psihološko tkanje likova, koje iznevjerava očekivanja svojim beskrajnim nizom arioza i dueta i koje se sluša i gleda bez daha. Iz te strasti nastaje opera koja je čelično čvrsta, gotovo izrežirana u svako svom taktu i koja je onda tim svojim »kavezom« još veći izazov za redatelja.

Zašto suvremena inscenacija »Rigoletta«?

– U srži opere je priča o ocu. Nesretnom, hendikepiranom ocu koji nasiljem odgovara na nasilje (zvuči li nam poznato?) i tim izborom unaprijed gubi bitku za bilo kakvu pravdu. Prezren, ponižen, odbačen, ostaje bez svoje jedine dragocjenosti, bez kćeri. Ostaje sam. Izgubljen. Poništen… Kakva priča! Kakva tragedija! Koja melodrama! Nju treba scenski ispričati. Njoj treba dati treću dimenziju. To redatelj ne smije smetnuti s uma! Priču!