Premijera groteskne tragedije

Redatelj Luca Cortina: ‘Treba se ponositi svojim identitetom’

Kim Cuculić

Luca Cortina

Luca Cortina

Brešanova drama, kao i svi veliki tekstovi, u našim rukama danas govori direktno i bez potrebe »silovanja«. U tom smislu, osnovni cilj bio mi je prenijeti etičko-socijalnu kritiku autora u vrijeme kad je drama napisana



Premijerom groteskne tragedije »La rappresentazione dell’Amleto nel villaggio di Merduscia di Sotto/Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« Talijanska drama danas u HKD-u na Sušaku u 19.30 sati otvara novu kazališnu sezonu. Predstava je nastala kao hommage nedavno preminulom hrvatskom dramatičaru Ivi Brešanu, čija se »Mrduša« po prvi put izvodi na talijanskom jeziku, i to na istromletačkom dijalektu.


Prema adaptaciji Željke Udovičić Pleštine i u prijevodu Rosanne Bubole, predstavu režira Luca Cortina. Riječ je o redatelju rođenom 1979. u Firenci, koji je nakon studija radio s Paolom Magellijem u Teatru Metastasio u talijanskom Pratu.


Studirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju u klasi profesora Slobodana Unkovskog. Surađivao je s makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim na mnogim međunarodnim produkcijama. Režirao je u mnogim zemljama i na brojnim jezicima. Njegovi radovi postavljani su i nagrađivani na festivalima, kao što je primjerice sarajevski MESS. Radio je i kao docent na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju.


Jezik male sredine




Na konferenciji za novinare obratili ste se na našem jeziku. Kako ga tako dobro poznajete?


– Hvala, premda mislim da govorim hrvatski lošije nego što bih želio. Hrvatska mi je na profesionalnoj i na osobnoj razini uvijek bila referentna točka. Duboko sam uvjeren da se u uspostavljanju veza s jednom sredinom i njenom povijesti ne može zanemariti jezik. Smatram da sam tek na početku istraživanja i produbljivanja ovog znanja, i želim ići dalje.


Na koji način ste Brešanovu »Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja« prilagodili današnjem vremenu i društveno-političkom kontekstu u kojem živimo?


– Možda će zvučati smiješno, ali nisam morao puno adaptirati – dovoljno je bilo zamijeniti nekoliko riječi vezanih uz kontekst Brešanova djela. Njegova drama, kao i svi veliki tekstovi, u našim rukama danas govori direktno i bez potrebe »silovanja«. U tom smislu, osnovni cilj bio mi je prenijeti etičko-socijalnu kritiku autora u vrijeme kad je drama napisana.



Autor glazbe je Bruno Nacinovich, scenografkinja je Liberta Mišan, kostimografkinja je Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla Boris Blidar, oblikovatelj videa Gregor Bogdanović, koreograf Vitalij Klok, asistentica redatelja Andrea Slama, dramaturška savjetnica Morana Foretić, a  asistent scenografkinje Marin Mišan.  Uloge tumače Mirko Soldano, Lucio Slama, Ivna Bruck, Elvia i Bruno Nacinovich, Valter Roša, Giuseppe Nicodemo, Ilaria Genatiempo, Leonora Surian Popov, Anton Plešić i Denis Brižić.


Predstava se izvodi na istromletačkom dijalektu. Kod Brešana je taj jezični aspekt dosta bitan. Daje li ova jezična prilagodba vašoj predstavi neku drugu dimenziju?


– Jezični odabir je sukladan Brešanovom kontekstu;  izabran je jezik koji obilježava malu sredinu. Iako ga poznaje, ova sredina se ne povezuje niti identificira s kontekstom drame. Riječ je o sredini koja ima svoja posebna pravila u odnosu na vanjski prostor. Zato smo izabrali istromletački dijalekt, koji u prvom redu definira jednu kulturu, a onda i teritorij.


Zadovoljan ansamblom


Koliko će vaša »Predstava Hamleta…« biti bliska i talijanskoj publici?


– To ovisi o tome u kojoj je mjeri talijanska publika spremna slušati jednu priču koja u njima može stvoriti nelagodu. Mislim da je slušanje različitosti osnovna stvar u analizi naše realnosti. Govorimo o ljudima koji traže svoj put, ili preciznije rečeno – svoj identitet. U tome je ključno da se osuda ostavi po strani i da tim ljudima dopustimo da nam pričaju i da nas vode – u predstavi, kao i u životu.


Kakvi su vam dojmovi o Talijanskoj drami i njenom ansamblu?    


– Posebno mi je drago i zadovoljstvo mi je surađivati s Talijanskom dramom. Govorio sam o identitetu, i vezano uz to članovi Talijanske drame naučili su me da se treba ponositi svojim identitetom. To je i sastavni dio naše predstave. Radio sam s velikodušnim ansamblom, pazeći da se u predstavi izraze u potpunosti – oni glume, pjevaju, plešu i transformiraju sebe i prostor oko sebe. Okupili smo se kao ekipa u koju su se kreativno uklopili i gostujući glumci iz različitih mjesta i država. Umjetnički suradnici koje mi je riječko kazalište ponudilo su kreativno i osobno pomogli da stvorimo autentičan i poseben scenski svijet. Jako sam zadovoljan i ostat ću s njima u vezi.