HNK Zagreb

Prva dva gostovanja peterburškog teatra u Zagrebu ostavili publiku – zbunjenom

Nataša Govedić

Pogledali smo »Tarasa« Festivalskog kazališta Baltički dom iz Petrograda u režiji Sergeja Potapova, te baletno gostovanje predstave »Solaris« Državnog dramskog kazališta »Prijut komedianta« redatelja i koreografa Jurija Smekalova



ZAGREB – Govoreći o problemima suvremene Rusije, među kojima su oligarhijski kapitalizam, homofobija i mizoginija na prvom mjestu, »Taras« u izvedbi Festivalskog kazališta Baltički dom iz Petrograda pogađa u samo središte ruskog neokonzervativnog vala. Gogoljev historijski protagonist, Taras Buljba, glamuriziran u romanu objavljenom 1835. godine, akcijski je superheroj ruskog Divljeg zapada ili kulturalne mitologije »divljih Kozaka«. Za razliku od »ropskih« Rusa, ukrajinski Kozak po imenu Taras neukrotivi je jahač i osvajač, vođa divlje horde »golih u sedlu«, pasionirani preziratelj Poljaka (arhetipskih neprijatelja ruskih pravoslavaca zbog susjedskog katolicizma) i Židova, ali najsnažnije od svega – Taras je propovjednički žestok mrzitelj ženskog roda.


Mogli bismo to i ovako reći: njegova je sposobnost rasuđivanja, tipično za mnoge gogoljevske protagoniste, psihotično zamagljena, izazivajući dugi lanac osobnih i kolektivnih tragedija. Kozačko haranje ruskom stepom u historijskom svjedočenju bilo je obilježeno posve drukčijom ideologijom od one koju gradi Gogolj. Nikako ne obožavanjem pravoslavlja i vjernosti majčici Rusiji (kolonijalnoj sili), nego izrazitim političkim oportunizmom. Kozaci su »slobodno osvajali« i vojevali za one koji su im to platili.


Taras kao gubitnik


Dodatno je zanimljivo da se Gogoljeva Ukrajina u međuvremenu osamostalila od ruskog imperija, postavši 1991. godine samostalnom državom, ali i državom koju od 2014. godine obilježava i stalan vojni sukob s nekadašnjim ruskim kolonizatorom. Gogolj u kulturnom ratu između Ukrajine i Rusije ima posebno mjesto: i jedni i drugi ga igraju kao »svog« nacionalnog heroja (Rusi jer je pisao na ruskom jeziku, a Ukrajinci jer je neposredno pripadao ukrajinskom kontekstu, temama, iskustvima). »Taras Buljba« svakako je do danas ostao politički ekstremno kontroverzno djelo. Slavili su ga i ruski i ukrajinski nacionalisti, ali najviše od svih Sovjeti, svatko za sebe i na svoj način uživajući u socijalnoj patologiji (destruktivnog, samoživog) »drugarskog patriotizma« ovog romana.




Redatelj Sergej Potapov uprizorio je Gogoljevu priču tako da istovremeno stavi u prvi plan sve Gogoljeve negativne stereotipe (vehementnu, ubilačku mržnju prema ženama i neruskim narodima), ali i da prema centralnim ulogama na sceni pomakne role Židova Jankela i ženskih likova Gogoljeva teksta. Na taj je način provedena »osveta stereotipa« ili vječno vraćanje onoga što je društveno potisnuto i prezreno. Bradatog, emocionalno zatvorenog Tarasa Buljbu (Pavel Grjaznov) neprekidno na pozornici prati »sablast« u roli njegove napuštene supruge (sjajna, vrlo odmjerena i bez riječi intenzivna Maria Šulga), kao što ga prati i divlja Panočka, poljska plemkinja (Jelena Karpova), ovdje pretvorena u neku vrstu zavodničke vještice epohe romantizma. Na sceni je čak i nadopisani lik svinje (Natalija Paraškina), stalne pratiteljice poljske plemkinje, kao i svojevrsni podsjetnik da ni ljudsko ni životinjsko »meso« nije puka hrana oko koje se vode ubilački pohodi. 


Predstava »čuje« Gogoljeve metafore (»sablja ti je prava majka«) i fizički ih uprizoruje. Zbog toga je vizualni jezik uprizorenja etnografski jednostavan, ali i precizno razrađen (potpisuje ga Mihail Jegorov), razmatrajući za publiku svijet kozačkog zlatnog doba – drvena kola, životinjsko meso zamotano u krzno spušta se iz zraka kao prizorište pogubljenih ljudi, dugačka koplja, ljuljačke u obliku kotača na užetu, ukrašene blistavim resicama od raznobojnih papira. Problem predstave nije vrsta glumačke teatralnosti koju redatelj koristi, nego kazališni okvir uprizorenja u cjelini: kičerski orkestrirana naricateljska glazba Faustasa Latenasa, nepotrebne dimne zavjese, previše »statuesknih« scenskih slika etno-sela, dojam kao da gledamo europsku pozornicu s početka dvadesetog, a ne s početka dvadeset i prvog stoljeća. Najjači momenti izvedbe, primjerice monolozi Židova Jankela (promišljeno i potresno ga igra Anatolij Dubanov) o tome da je čovjeku dovoljno da svakog jutra vidi sunce i pleše sa zrakama svjetlosti, nikako ne traže revijalni okvir izvedbe. Dapače, taj ih revijalni okvir guši. Vrlinom predstave ostaje posvemašnja deheroizacija Tarasa Buljbe, sada više ne uzornog junaka ubijanja svega onoga što ne ulazi u njegovu usku definiciju poželjne muškosti, nego grotesknog primjera psihotičnog aspekta svake ratničke kulture.


Ruska štikla


Nakon mnogih opernih i filmskih verzija »Solarisa«, kao i popularne videoigrice, plesači Državnog dramskog kazališta »Prijut komedianta« u režiji i koreografiji Jurija Smekalova također su pristupili znanstvenofantastičnom predlošku Stanislawa Lema. Petrogradsko čitanje romana školski je primjer površne i televizijski spektakularne baletne prerade zahtjevnog književnog predloška, iz kojeg su izbrisana i filozofska i politička pitanja, a i bilo kakva jasnija linija karakterizacije. Nije nikakav problem od kompleksne priče napraviti seriju plesnih klišeja. Dapače, to je metoda mnogih komercijalno uspješnih baletnih obrada proznih klasika. U slučaju kazališnog »Solarisa« Jurija Smekalova, dovoljno je pustiti filmsku projekciju svemirskog prostora, razmotati kvalitetne plesače iz čahura tkanine ovješene o strop pozornice i zatim ih tretirati kao neku vrstu dezorijentiranih lutaka. No onda dolazimo i do težih pitanja. Primjerice, zašto ženski lik na sceni predstavlja baš štikla pronađena u pijesku? Zašto je ta štikla dalje tretirana kao općeniti, tobože univerzalni i k tome fetišizirani znak ženskosti? Jesmo li u Severininu spotu ili na ozbiljnoj pozornici? Zašto je koreografsko mišljenje ženskog tijela u predstavi bliže baletnostiliziranom plesu na štangi nego istraživanju alternativne svijesti junakinje koja je prije deset godina počinila samoubojstvo? Mislim, postoji snimka Lady Gage kako čita »Solaris« u Performativnom institutu Marine Abramović, dakle »Solaris« je definitivno legitimni dio pop kulture (navodno pravi »priručnik iz svemirske ekologije«), ali dramska i filozofska dimenzija Lemova teksta sigurno se ne iscrpljuje u srebrnim šljokicama, biomehaničkim igračkama i svjetlosnim efektima na tamnoj podlozi svemirske praznine.


Kriteriji selekcije


Prva dva gostovanja peterburškog teatra ostavila su zagrebačku publiku ponešto zbunjenom. »Taras« ima izvrsnih momenata, ali reklamirani »vrhunci« teatra ruske prijestolnice mnogo su bliže turističkom teatru, negoli suvremenim izazovima kazališne umjetnosti. Naravno, eksperimentalni teatar već je dekadama mnogo življi u Moskvi nego u Peterburgu, s time da i u nekadašnjoj ruskoj prijestolnici još uvijek ima umjetničkih bisera. Primjerice, za gostovanje u Zagrebu nije izabrano kazalište internacionalnog doajena kazališne režije Leva Dodina s bazom u Petrogradu, ni legendarna skupina Akhe Maksima Isajeva i Pavela Semčenka, niti jednako slavna skupina DEREVO, niti bilo koja predstava peterburške nezavisne scene. Razlog tome je što čitava manifestacija ruskih gostovanja u Zagrebu treba očekivano voditi prema uspostavi poslovne suradnje nacionalnih kazališta, a ne tome da gostovanja pronesu Europom uistinu provokativne ruske kazališne umjetnike. Jasno je da nam ta vrsta ekonomske suradnje neće škoditi, ali bili bismo na još većem dobitku da je selekcija ruskih predstava bitno smjelije umjetnički profilirana.