Novi puritanci

Pepeljuga u Mrduši Donjoj ili zašto je riječka predstava uzbudila Šibenik

Kim Cuculić

Nekada su u kazalištu sve uloge igrali muškarci jer je društveno neprihvatljivo bilo da žene glume. Ta kazališna praksa danas je ogledalo za nove puritance i malograđane kojima je neprihvatljivo štošta, pojasnila je redateljica Tatjana Mandić Rigonat 



S predstavom »Pepeljuga« Gradsko kazalište lutaka Rijeka otvorilo je ovogodišnji Međunarodni dječji festival u Šibeniku. Ova riječka kazališna uspješnica, u režiji Mojce Horvat, odigrana je već više od osamdeset puta i nije bilo problema. Nije ih ni trebalo biti da se na predstavi u Šibeniku nije pojavio Dario Mikulandra, predsjednik Kulturnog vijeća Šibenika.


   Mikulandra je poludio kad je vidio da u ovoj verziji »Pepeljuge« zlu maćehu igra muškarac, odnosno glumac Alex Đaković. Prema pisanju šibenskih medija, Mikulandra je pokupio svoju obitelj i demonstrativno napustio predstavu. U svojem činu ne vidi ništa problematično, pa je za portal Šibenik.in izjavio: »Smatram da moja djeca takvu predstavu ne trebaju gledati i ne mislim da bih zbog svog poteza trebao podnijeti ostavku.«


   Drugačije mišljenje izrazio je šibenski gradonačelnik Željko Burić. On je kazao da Mikulandra na otvorenju MFD-a nije predstavljao sebe već Grad Šibenik: »Što se tiče gospodina Mikulandre, ne mogu komentirati čin bilo kojeg pojedinca, ali on na otvorenju nije predstavljao samo sebe, kao što ni ja ne predstavljam sebe, nego naš Šibenik. Isključivost je loša, čovjek treba biti tolerantan, u ovom slučaju riječ je o slobodnom umjetničkom izričaju.«


   Prizivanje cenzure




O ovom događaju danima je brujio Šibenik. Odličan komentar na neovisnom novinarskom portalu TRIS dao je Marko Podrug, koji je između ostalog napisao:  ”E to je skandal, poštovani Demonstrativni Odlazaču. Ne muškarac u haljini, koji je toliko uznemirio ćudoredna srca, već čin odlaska s Ljetne, koji više nego išta drugo govori o poimanju umjetnosti onih koji bi, po funkciji, o umjetnosti nešto trebali i znati. Ne ulazeći u kvalitetu predstave (za takvu bi se analizu ipak trebalo završiti neke prikladne škole), riječka »Conchita« bila je onaj detalj »Pepeljuge« zbog koje kazališna umjetnost i ima smisla – ne slijediti ravnu crtu, iskoraknuti iz okvira, pregaziti granicu i na kreativni način rajcati maštu.


    Demonstrativni odlazak viđenog »kulturnjaka« negira sve to. Gospodin Odlazak priželjkuje podobnu umjetnost, onu koja je snishodljiva, tupa, bezopasna, beskrvna i poštuje zapovijedi. Po mogućnosti svih deset. Okretanje leđa »Pepeljugi« vapaj je za cenzurom… Cijenjeni Odlazaču, vaš bijeg su s tribina gledali gradonačelnik i njegovi zamjenici, župan, predstavnici Ministarstva kulture, roditelji, djeca, organizatori festivala i puno ljudi koji u ovdašnjoj kulturi, za razliku od vas, imaju težinu. Gledao vas je i biskup, još jedan muškarac u haljini. Zalijepili ste šamarčinu svima njima i osramotili ste vlastiti grad. A zašto? Samo zato što ste se prepali muškarca s perikom na glavi. Ne bojte se, neće se šibenskoj djeci dogoditi ništa, njima je bilo smiješno i zabavno. Bilo bi i vama, samo da ste dopustili srcu i umu da se otvore. Jer to je uostalom i jedan od glavnih uvjeta za svakog tko ima ambiciju sudjelovati u krojenju kulturne politike grada koji se voli častiti nazivom grad kulture”, zaključuje Podrug tekst pod naslovom »Tko se boji muškaraca u haljini još?«. 


  

Mrštenje donosi bore


U povodu »slučaja Mikulandra« moglo se čuti i mišljenje da je šibenska kulturna javnost s pravom posumnjala u izbor Mikulandre koja je, u proljeće kad je izabran, bila mišljenja da kao službenik banke, bez karijere u kulturi – a koji je k tome član konzervativnog Hrasta i prilično aktivan u crkvenim krugovima – nije trebao biti izabran za predsjednika Vijeća koje savjetuje gradonačelnika u kulturnim temama.


   Za razliku od Mikulandre, petnaestogodišnjem suradniku Biltena MDF-a, Điđiju Delaliću, riječka se »Pepeljuga« svidjela:  

  – Zanimljiva je činjenica da je zla maćeha više sličila na zlog očuha, s obzirom na to da je njenu ulogu izvrsno odradio Alex Đaković. Glazbene točke su bile briljantne, publika je uistinu uživala u svakom trenutku izvedbe. Umirao sam od smijeha na histerične reakcije maćehe/očuha i zlih polusestara, iako mi je pomalo čudan potpuno beskičmeni otac, koji je dopustio da ga supruga/suprug potjera na brod i pretvori mu kći u osobnog roba. Ipak, to je bajka, sve je moguće: haljine rastu sa stabala, ptice govore, a u doba kraljeva i plemića žene žele Cadillac. Iz predstave sam izvukao važnu pouku, da citiram zlu maćehu: »Mrštenje donosi bore«. Dakle, nema više mrštenja za mene…


   Reakcija Darija Mikulandre prizvala je primitivne duhove »Mrduše Donje« Ive Brešana. Nedavno smo u sklopu Riječkih ljetnih noći gledali najnoviju verziju »Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja« u režiji Vinka Brešana i izvođenju kazališta »Kerempuh«. Ova predstava pokazala je da je primitivan mentalitet na ovim prostorima nažalost konstanta i usud. Spomenuti Mikulandra svojim postupkom nije pokazao samo primitivizam i zaostalost, već i zapanjujuće neznanje o kazalištu. Pa iz povijesti kazališta poznato je da su nekada sve uloge igrali muškarci jer žene to jednostavno nisu smjele. Kad u današnjim predstavama muškarci igraju ženske uloge razlozi su, osim referiranja na kazališnu konvenciju iz prošlosti, ponešto drugačiji.  

  Traganje za istinom


Na to u povodu Nušićeve »Gospođe ministarke«, u kojoj naslovnu žensku ulogu igra glumac Goran Jevtić, ukazuje redateljica Tatjana Mandić Rigonat:     – Prerušavanje je svojstvo plemenite kazališne igre koja stvara smisao i traga za istinama o čovjeku, životu, društvu. Ali igre prerušavanja odlika su i političkog života, dio svakodnevne matrice stvaranja poželjnih »imidža« na tržištu borbe za vlast i moć. Prerušavaju se i ljudi i ideje. Opća travestija, žanr svakodnevice, u kojoj vlastohleplje ukida razum.  

   Nekada su u kazalištu sve uloge igrali muškarci jer je društveno neprihvatljivo bilo da žene glume. Ta kazališna praksa danas je ogledalo za nove puritance i malograđane kojima je neprihvatljivo štošta, možda i da muškarci glume žene i žene muškarce – pojasnila je Mandić Rigonat. 


  Goran Jevtić ne samo da je izvrsno odigrao Živku, nego je i na ovogodišnjim Danima satire u Zagrebu i nagrađen za najbolju žensku ulogu. Prije nekoliko godina slično se dogodilo i Liviju Badurini, koji je za Lauru u Držićevom »Dundu Maroju« dobio nagradu »Mila Dimitrijević« za najbolju žensku ulogu. Za razliku od, recimo, Oscara, kod kojeg postoje kategorije za najboljeg glumca i glumicu, HNK Zagreb svoje nagrade dodjeljuje za najbolje muške i ženske uloge, a u tom je pogledu Livio Badurina te sezone nadmašio sve svoje kolegice. Za ulogu Laure glumac Livio Badurina dobio je i Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu!  

  Ne znamo je li u to vrijeme Dario Mikulandra uopće išao u kazalište, a nije poznato ni je li gledao beogradsku »Gospođu ministarku«. Možemo pretpostaviti da bi demonstrativno napustio i ove dvije predstave, jer kao što za njega u životu vrijedi jedino formula muškarac+žena=brak, tako u kazalištu prolazi samo ženski lik=glumica. U takvom poimaju, izgleda, nema mjesta za ženski lik=gluma