Premijera

“Naš odgoj” Renate Carole Gatice: Svi su žrtve sustava

Kim Cuculić

Foto: K. ČARGONJA

Foto: K. ČARGONJA

Predstava »Naš odgoj« otvara neke važne teme koje se tiču hrvatskog društva i navode na razmišljanje



Predstava »Naš odgoj«, prema tekstu Vedrane Klepice i u režiji Renate Carole Gatice, premijerno je izvedena u HKD-u na Sušaku. Projekt je nastao u suradnji Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca sa studentima treće godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Predstava je inspirirana slučajevima tinejdžera hospitaliziranih u riječkoj Psihijatrijskoj bolnici »Lopača« radi navodnih poremećaja u ponašanju. No tekst Vedrane Klepice i njegovo uprizorenje odmaknuli su se od ove prešućivane i bolne teme, proširivši je na današnji širi hrvatski društveni kontekst.


Znakovito naslovljen »Naš odgoj« prati grupu tinejdžera koji se sastaju na igralištu te u razgovorima nabijenim mladenačkim bijesom, psovkama i buntom polako razotkrivaju svoje životne probleme i ono što ih tišti. Zaplet nastaje u trenutku misterioznog nestanka djevojke Ivane Horvat s kojom su se družili. Grafit ispisan na zidu igrališta – napisan pa prefarban – Ivanu proglašava »ludom«.


Škvadra s igrališta pokušava dokučiti što se dogodilo s Ivanom, a stječe se dojam da su svi oni pomalo pridonijeli njenom nestanku. Scenografkinja Liberta Mišan naznačila je mjesto radnje realističkim detaljem igrališta ograđenog žičanom ogradom, dok je u izdvojeni prostor smjestila ured socijalne službe. Treći prostor zbivanja su videoprojekcije Sare Salamon, koje su zamišljene kao prepiska na društvenim mrežama. Snimljeni materijali iz mobitela tinejdžera pak razotkrivaju njihove obiteljske pozadine i odnose s roditeljima.


Bijes i nemoć




U jednom trenutku nestala Ivana (Vanda Velagić) prijateljima šalje poruku s mobitela koji je »prošvercala« na psihijatriju. U posljednjem prizoru s hospitaliziranom djevojkom sastaje se socijalna radnica, pokušavajući joj pomoći. Predstava »Naš odgoj« tako dotiče tri neuralgične točke: položaj mladih u društvu, njihove roditelje i sustav koji predstavljaju socijalna služba i psihijatrija. Iz uprizorenja ne doznajemo puno o njegovim likovima; oni su tek u naznakama i trebalo bi ih bolje razraditi. Njihove su životne priče različite: nekima su roditelji rastavljeni, jedna majka radi u robnoj kući u stečaju, druga majka je medicinska sestra na tabletama za smirenje, neki očevi su na istaknutim gradskim funkcijama, a neki obični radnici…


Ni o obiteljskim »anamnezama« nismo saznali mnogo, pa o motivima Ivanina pokušaja samoubojstva možemo samo nagađati. Ovim motivom predstava se dotiče i alarmantne statistike o broju suicida mladih u Hrvatskoj. U društvu u kojem roditelje muče egzistencijalni i drugi problemi, tinejdžeri su izgubljeni i prepušteni sami sebi – vrijeme provode na internetu i u trgovačkim centrima, škola ih pretjerano ne zanima, a od djevojke čija je majka medicinska sestra na igralištu kupuju anksiolitike i analgetike. U tim mladim ljudima osjeća se mnogo bijesa i nemogućnost izražavanja emocija, od kojih se brane vulgarnošću i grubim seksualnim aluzijama.

U društvu visoke anksiozosti i roditeljska je generacija na tabletama. Djelatnici socijalne službe Iva i Domagoj, koje su utjelovili Biljana Torić i Aleksandar Cvjetković, uglavnom se bave statistikama, socijalnim kartonima i klađenjem vezanim uz svoje korisnike. U tu bezličnost birokracije i sustava nova socijalna radnica Jelena Kovač (Sara Blažić) pokušava unijeti malo ljudskosti i nešto promijeniti. Sve ove teme u predstavi su tek dotaknute i mogle bi se dublje razrađivati.



U premijernoj izvedbi sudjelovali su Romina Tonković (Zina), Anja Sabol (Ana), Gala Nikolić (Inja), Deni Sanković (Marko) i Mario Jovev (Sergej).»Roditelji« su Tanja Smoje, Anastazija Balaž i Dražen Mikulić. Glazbu je radio Josip Maršić,  scenski pokret  Damian Cortes Alberti, kostime  Manuela Paladin Šabanović, svjetlo Boris Blidar. Dramaturginje su Vedrana Klepica i Nataša Antulov



Budućnost teatra


Studenti Glume i medija unijeli su u predstavu mnogo mladenačke energije i predstavili se prirodnim, gotovo dokumentarističkim načinom glume. I ovim angažmanom studij Gluma i mediji potvrđuje važnost svoga postojanja, a generacija koju smo vidjeli mogla bi biti budućnost riječkog teatra.


Predstava »Naš odgoj« otvara neke važne teme koje se tiču hrvatskog društva i navode na razmišljanje – i o današnjim mladima i o njihovim roditeljima koji su podjednako žrtve sustava. Postavlja se i pitanje nedostatka komunikacije i otuđenja, što može dovesti do tragičnih posljedica. »Naš odgoj« postavlja mnoga pitanja, ali ne daje odgovore. Tako i kraj predstave ostaje otvorenim.