Kontroverzna intendantica, nježna majka, strastvena ljubavnica, jednom riječju – Mani. Imati ispred sebe sugovornicu kao što je bivša intendantica riječkoga kazališta predstavlja istinsko uzbuđenje. U jednom času opora, britka, tvrdoglava…, već u sljedećem je trenutku izgubljena u vrtlogu vlastitih emocija i sjećanja. Taj neobičan raspon teško je pratiti i sugovorniku, a o tome kako se ona sama nosi sa svojom osobnošću i svime što joj je ona priskrbila u životu svjedoči i njena druga knjiga autobiografija »Fališ mi – Druga knjiga: jesen/ljeto« (»Fališ mi – Prva knjiga: zima/proljeće«), koja će biti predstavljena ovog četvrtka i u riječkom Profilu na Korzu. Knjiga, nabijena emocijom stvarne životne priče, prema riječima same autorice neobično je dodirnula brojne čitatelje koji joj se neprestano javljaju. 

    No, unatoč trenutačnom spisateljskom zanosu, jer već najavljuje novu knjigu radnog naslova Ti, tebe, te radi i kao dramaturginja. Trenutačno surađuje s redateljem Damirom Zlatarom Freyem u Mariboru gdje priprema Shakespeareov San Ivanjske noći. 

    »Luda čovječica«, kako je naziva njezin unuk Jakov, neumorna je i danas, jer unatoč svima i svemu ne samo da se usudila kušati život do srži, već ga i danas živi do kraja. No, ipak od svih gradova i mjesta u kojima je živjela i boravila, unatoč svemu dobrome i lošemu što joj se u Rijeci događalo, to je grad koji zauzima posebno mjesto u njenom srcu. Moglo bi se reći da se s Rijekom osjeća i nosi baš kao Riječanka. 

   Da budem malo zločasta

  – Parafrazirate pjesmu Arsena Dedića? U tom duhu, rekla bih kako smo se Rijeka i ja dugo ljubili javno. Posljednjih pet ili šest godina, ljubimo se tajno. Zašto? Pa imam osjećaj da niti u vrijeme Riječkih ljetnih noći nisam dobro došla u grad. Čak ni na jednu noć. 

    Kako to mislite? Pa svi znaju da ste vi pokrenuli taj festival. Zamislili ste ga i ostvarili kao ambijentalni, multikulturalni, hrvatski i međunarodni. Svrstao se među poznatije festivale u Hrvatskoj. Zato ste dobili i nagradu Grada Rijeke. O čemu onda govorite?! 

    – Hajde da ne budem skromna i da budem malo zločesta. Odmah ću to ispraviti, obećavam. Samo da vas prisjetim: Marko Fotez pokrenuo je Dubrovačke ljetne igre. I kada tamo više nije radio, nitko nije na njega zaboravio. Zvali su ga. Danas se stepenice prema Lovrijencu zovu njegovim imenom. Slično je sa Silvijem Bombardellijem i Splitskim ljetom. Ili s Danijelom Marušićem i Osorskim večerima. I tako dalje. Na Riječkim ljetnim noćima još uvijek se izvode »Mirisi, zlato i tamjan« u Portiću na Kantridi, »Lukrecija iliti požderuh« u moru na Pećinama, ponekad i zračno kazalište na otvorenju, Pisci pod zvijezdama, itd., itd…. Ali, nitko se više ne sjeća ili se ne želi sjetiti tko je to pokrenuo, to i brojne druge ideje, predstave, performanse. Na mene su zaboravili. Možda će se sjetiti kada umrem. Mrtvi su bezopasni. Nemojte misliti da se žalim ili da bih nešto htjela mijenjati, ne, tek objašnjavam zašto se Rijeka i ja danas volimo tajno. 

    A zašto uvijek u svim prilikama ističete grad Rijeku? Što vam se u njoj toliko sviđa? 

    – Pa Rijeka je uspjela tijekom proteklih dvadeset godina sačuvati svoju gradskost, svoju urbanost. Ne čini mi se slučajno da se upravo riječki kantautor zove Damir Urban. To se nažalost nije dogodilo s većinom gradova u našoj zemlji. Pogledajte samo slučaj Splita, Keruma, kerumizacije. 

    Znači, veselite se promociji vaše knjige u Profilu na Korzu, idući tjedan? 

    – Malo je reći veselim se. Raduje me što ću ponovo prošetati riječkim Korzom, što ću se susresti s prijateljima i znancima i čitateljima u knjižari, na ulicama, na kavi. 

    Razgovarat ćemo o knjizi, ali da vam ipak kažem kako ste često bili prozivani kao odlična manipulatorica medijima. Možda to radite i sada? Kako to komentirate? 

    – Pa svatko ima talent za nešto, ha, ha, ha… Iskreno, mislim da kada se netko bavi javnim radom, kao što je to sa mnom slučaj cijeli život, onda se nužno bavi i medijima. Priziva ih, ali i kritizira.   

Uvijek do daske

Vaša knjiga Fališ mi / jesen, ljeto …. neizmjerno je tužna, nježna i hrabra. Suočavate čitatelja, ali i sebe s tragedijom gubitka djeteta te svim popratnim nevoljama. Koliko vam je to bilo teško napisati i kako se danas osjećate zbog toga? 

    – Pisanje mi je omogućilo da se ponovno igram sa svojom kćeri, da mislim na nju još intenzivnije nego inače. Sjećanje obnavlja eko sustav. Doslovce, obnavlja. Sjećanje je neodvojiv dio onoga sada i onoga sutra. To međutim ne znači da ono oslobađa od nesreća koje su nam se dogodile u životu. 

    U svojoj knjizi dotaknuli ste sve granice života: ljubav, sreću, nesreću, strast i požudu, pravdu i nepravdu, duboko ste uranjali u svaku emociju i bezrezervno se davali, odakle vam energija? 

    – Ne znam. Možda, je to od mame i tate, možda od želje da tu gdje jesam, budem do daske, bez obzira na cijenu, bez fige u džepu. Imam neobjašnjivu potrebu usuditi se, usuditi se ljubiti uvijek iznova, dijete, mamu, čovjeka, muškarca, teatar, čini mi se da se tek tako živi živi život. 

    Čini mi se da to sve što ste napisali nikada ne biste mogli izreći, a pišući sasvim ste se ogolili. Ima li nešto što ste ipak zadržali za sebe ili neku novu knjigu? 

    – Upravo pišem novu knjigu. Radno se zove »Ti, tebe, te«.   

Fikcija i fakcija

Svi znaju da ste vi Mani Gotovac kontroverzna intendantica koja podiže prašinu, dijeli ljude na one koji je vole i one koji je ne vole, a vaš unuk Jakov naziva vas »Ludom čovječicom« i smješta u nestvarni svijet? Tko ste vi zapravo? 

    – Nemam pojma tko sam. Kada bih znala odgovor na to pitanje, danas ne bih pisala, ne bih pokretala teatar, ne bih se bavila dramaturgijom. Živjela bih mirno u mirovini. 

    Vaš je ljubavni život bio, rekla bih, preslika vaše osobnosti, naime vi imate jednu vrlo stvarnu i jednu vrlo nestvarnu dimenziju. 

    – Fikcija i fakcija, mašta i stvarnost, izmišljanje svakodnevnosti i svakodnevnost onakva kakva jest u stvaranju teatra ili pisanju knjiga, za mene su ravnomjerni i ravnopravni. Tako mi se čini. 

    Vaš je drugi suprug Željko Senečić-Seneka, unatoč svim bračnim nevjerama i nesporazumima, vaš stvarni junak druge knjige. On je, kako se kaže – stijena, uvijek pored vas kad je najteže, no čini mi se da vi to prihvaćate ali ne spoznajete. Dok je Gorki, ljubav vašeg života, zapravo vaša nježna gotovo nestvarna ljubav? 

    – Svaki čitatelj može tumačiti, zamišljati, nadopisivati lica i situacije onako kako to sam želi, osjeća, misli. U čitanju nema jednoumlja. Jednoumlje uglavnom pripada politici. A ni tamo nije baš uvijek prisutno. 

    Vaša su prijateljstva, kako se može pročitati, vrlo raznolika, savršeno se razumijete i s akademicima i s umjetnicima i s ribarima. Recimo, s Nedjeljkom Fabrijem, Slobodanom Šnajderom, Damirom Zlatarom Freyem, Jagošem Markovićem, Igorom Mandićem, ali i sa Severinom i s Arsenom Dedićem, kao i s ribarima iz Mokošice u kojoj provodite ljeta? Koje osobine zapravo moraju imati vaši prijatelji? Kako ih prepoznajete? 

    – Ne zanima me njihov status, ugled, zanimanje, bogatstvo ili siromaštvo, ne zanimaju me njihovi pogledi na svijet. Privlači me samo ono nešto neobjašnjivo, recimo ono ljudsko, ono odveć ljudsko što zaiskri među nama, u našim razgovorima, pričama ili u našim dugim šutnjama. 

    Jeste li na isti način birali suradnike i glumce u teatru? 

    – Jesam, kada sam mogla birati. Ali u teatru sam puno griješila, više sam griješila nego što sam bila u pravu. 

    Što je za vas teatar? 

    – Uh… Pa kada bih znala odgovor na to pitanje, zar bi se cijeli život tako uporno bavila teatrom?   

Spadam u blesave osobe

U svojem ste poslu bilježili uspjehe, ali od toga čini se nikada niste znali izvući i osobnu korist. Od kreatorice Teatra &TD do uspješne prve žene intendantice u našoj povijesti, od Splita gdje ste zasmetali lokalnom klanu do Rijeke u kojoj su vas na kraju, kako pišete, dvije osobe izigrale. Što mislite danas, kad se osvrnete, u čemu je bila greška, je li je uopće bilo? 

    – Spadam u one blesave osobe kojima veće zadovoljstvo predstavlja proces rada na jednoj predstavi, ili knjizi, nego 100 tisuća kuna na računu. Ne bih naprosto znala prekinuti rad u vrijeme stvaranja predstave, prekinuti na jedan dan, izdati samu sebe, zato što bih time povećala svoj osobni račun u banci. Ne bih mogla. Ponavljam, blesava sam. Sve do nedavno, jako sam cijenila Damira Kajina i ono što bi znao reći u Saboru, u intervjuu. Ali nakon onog jednog dana, kada je prestao biti zastupnikom, nakon toga, ništa me više u vezi Kajina naprosto ne zanima. 

    Doveli ste u Teatar, dok još nisu bili poznati: LET 3 u Teatru &TD , TBF u Splitu. Potom ste pozvali Severinu u Rijeku. Pripremali ste mjuzikl s Damirom Urbanom i s Tamarom Obrovac. Zbog čega ste to činili? 

    – Vratila sam na pozornicu poslije puno godina veliku, veliku glumicu i osobu, Riječanku, Nevu Rošić, dovela sam u teatar Leona Lučeva, Ninu Violić, Filipa Šovagovića, Editu Majić, Mislava Čavajdu…, davala sam glavne uloge Milanu Pleštini u Splitu, Alenu Liveriću u Rijeci, pozvala sam velike svjetske sopranistice i tenore u Split i u Rijeku, praizvela sam brojne tekstove hrvatskih dramatičara .…. Ali to nitko ne spominje. Spominje se samo takozvana estrada. Umjetnost, međutim, za mene ne razlikuje visoku od niske, puk od elite, poznate od nepoznatih…. Ona ili jest ili nije. Uostalom, to s pjevačkim nacionalnim zvijezdama, to nije moja izmišljotina. To se u europskom teatru i filmu događa već više od pola stoljeća. 

    Često ste kreirali i skandale, zašto? 

    – Teatar je kaže moj prijatelj Petar Brečić – od svega svemu bliži. Meni se nekako čini da su i skandali dio života, pa onda i teatra. Ali skandal u teatru nije jednostavna priča. Ona izaziva, ali donosi i teškoće, teret, muku…. 

    Izgleda da uvijek i u svemu birate teži put, zašto? Je li to namjerno ili slučajno? 

    – To je onaj Barthesov glagol – usuditi se. Jedan podnaslov moje prve autobiografske knjige zove se: usuditi se ljubiti. Tako se zvala i jedna sezona u Splitu. U stvarnom životu taj glagol ima svoje dobre i svoje loše strane. Donosi silne užitke, ali i silnu muku. Jedno bez drugog ne ide. Ne znam stići na cilj prečacem. Put do sreće, čini mi se, ne poznaje prečac. Osobito ne na duge staze. Ne mogu stvarati bez odricanja. Ne zanima me, naprosto.   

Teatar nije samo estetika nego i etika

    Zašto se niste tada usprotivili? Zar odjednom niste imali dovoljno hrabrosti ? Pa sukobljavali ste se sa svime i svačime u životu ? Zašto ste o tome šutjeli toliko godina? I sami u knjizi priznajete da ste iz Rijeke otišli mirno uz lažni intervju hvalospjeva u Novom listu? 

    – Bilo je to vrijeme kada sam se osjećala starom, nemoćnom, odista spremnom za Mirogoj. 

    Pišete da se danas, puno godina kasnije, osjećate kao mladica. Kako je to moguće? 

    – Naučila sam u međuvremenu starjeti. Naučila sam kako je to vrlo relativan pojam. Baš kao što je i mladost relativan pojam.   

Vjerovala proljećarima, a danas Milanoviću

Vaša politička dimenzija također je neizostavna s popisa pitanja koja vam moram postaviti. Bili ste hrvatska proljećarka, u Splitu su vas proglasili ljevičarkom a u Rijeci ste kroz svoju zadnju predstavu na pozornici, kroz Gospodu Glembajeve na neki način predskazali razotkrivanje ratnih i inih profitera u Hrvatskoj. Koji je zapravo vaš politički stav? 

    – Ivan Šibl bi znao reći da mi je suprug zaključao metlu pa da zato nisam došla u Gradsku kavanu, Paolo Magelli me u kritičnim trenucima zvao i pitao – što misliš vještice? Moj dolazak u Split novinari su popratili kao dolazak »vještice s viškom energije u krvi«. Vi to zovete »predskazanja«. Zovimo ih kako bilo, ona su mi u svakom slučaju donijela gorka iskustva. U proljećare sam unaprijed vjerovala, proglasili su me naknadno nacionalistkinjom i kaznili me zabranom rada na osam godina. U Splitu sam pokrenula politički teatar pokazujući naše krivice u vrijeme Domovinskog rata. Rekli su, četnica sam. I govorili da me treba istjerati iz grada. Sanader je bio u punom sjaju svoje premijerske neprikosnovenosti, kada sam pisala o njemu kao o genijalnom licemjeru i lažovu. Kolumnu su objavili. Ali kada sam o Jadranki Kosor, dok je bila premijerka, govorila kao o zapisničarki koja nas prilično košta s obzirom na njezinu provincijalnu pohlepu za neukusnim modnim detaljima i ne samo detaljima, tekst mi nisu objavili. Štoviše, izgubila sam kolumnu, opet sam bila ovako ili onako zabranjena. 

    Što mislite o aktualnoj vlasti? 

    – Kada je lijeva opcija izgubila izbore, a desna ih dobila na čelu sa Sanaderom, drugi put uzastopno, pisala sam kako mi se čini da bi upravo ekipa Zorana Milanovića mogla izvući zemlju iz nevolje u kojoj se nalazimo i da je njihov gubitak, gubitak za svih nas. Bilo je to prije osam godina. Danas nam je svima puno, puno teže, ali svejedno se nadam da ćemo se izvući. Teško, jako teško, ali ipak. 

    Samo sam dva puta u svojoj dugovječnosti vjerovala u političare. Jednom u proljeću svog života, vjerovala sam u Miku Tripala i Savku Dapčević Kučar. Danas, u debeloj zimi života, vjerujem u Zorana Milanovića i jedan malobrojni krug ljudi koji ga okružuje. 

    Smatrate li za Hrvatsku dobrim ulazak u Europu? 

    – Radim ponekad u Europi. Nemam iluzija, ali ne vidim drugo rješenje. Glasala sam za ulazak u Europsku uniju. 

    Što Hrvatskoj najviše nedostaje? 

    – Kreacije. Kulture. Hrabrosti. 

    Čega u Hrvatskoj ima previše? 

    – Narcisoidnosti. Straha. Jala. Sve to znam i po vlastitoj koži. 

   Dva »lj« – ljubav i ljepota

Bojite li se za svoje unuke? Trostruka ste baka, najstariji unuk Jakov javlja se u vašim knjigama kao vaš alter ego, kako se slažete s vašim unučicama, s Brinom i Niomo? 

    – S unukom i unučicama uvijek se slažem. Svaki put kada ih vidim ili čujem, čini mi se da ima smisla što sam se danas probudila. Pitanje je međutim slažu li se oni sa mnom, kako je njima sa mnom. Ja od njih učim više nego oni od mene. Volim slušati glazbu koju slušaju, filmove koje gledaju… 

    Unatoč svemu i svima, čini se kao da vam je svojevrsno osamljivanje izvor svih inspiracija ili one leže u nečem drugom? 

    – Samoća je okrutna, ali imate pravo, ona je i vrlo dragocjena. Dobro mi je kada sjedim sama za svojim računalom i pokušavam pisati. 

    Što čitate trenutačno? 

    – Zorana Ferića. I po ne znam koji put Pohvalu ljubavi, malu knjižicu Alena Badiua. Čini mi se da i jedan i drugi govore o tome kako je upravo ljubav ugrožena u današnjem svijetu i kako je treba iznova izmisliti. 

    Koje filmove gledate, koju glazbu slušate? 

    – Gledala sam nekoliko puta Melankoliju Larsa von Triera. Taj genijalni neoromantični film govori o depresiji koja se nekada zvala melankolija i koja danas vlada svijetom. Ali pokazuje i to kako su dva »lj«, ljepota i ljubav, ono što nas svih spaja, spaja u umjetnosti. U njoj nema pitanja tko dolazi od kuda, kakve je boje kože ili kakva su mu krvna zrnca. U njoj nema mržnje. Slušam posve različitu glazbu. Recimo, često III. simfoniju Gustava Mahlera, ali i najnoviji Pozitivan stav TBF-a. Ili Nessun dorma u novoj interpretaciji Jose Cure, ali i Video games Lane del Rei… 

    Sjećam se jednom ste u Rijeci rekli da nemate ljubavnika, već da su sve vaše strasti usmjerene na teatar, danas kažete da su na pisanje, je li to djelić formule uspjeha u vašem poslu, je li to – strast? 

    – Da. I uspjeha i promašaja.