Iz ženske perspektive

LUDE CRTICE IZ ŽIVOTA Kako su Facebook statusi postali kazališna predstava

Siniša Pavić

Dramaturginja Ida Jurjević / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Dramaturginja Ida Jurjević / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Na temelju tog materijala gradile su redateljica i glumice svoju priču na temelju iskustava, doživljaja, svjetonazora. Ima tu, kako pišu kritičari, neispunjenosti, izgubljenosti, hrabrosti, humora. Tko zna Idu, volio bi, zapravo, da je humora i više



Nema dugo da je u zagrebačkom Teatru &TD praizvedena kazališna predstava »Kad tad« nastala u produkciji umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD. Predstavu u kojoj tri žene beskompromisno kopaju po svojoj nutrini ne libeći se ni suza ni smijeha, režirala je Marina Pejnović, a igraju je srčano Mia Biondić, Nataša Kopeč i Ivana Krizmanić. Sve je tu i osobno, i potresno, i iskreno, i bolno, i duhovito. Jer, život je takav, nekakav. Predstava je nastala po tekstu kojem u temeljima stoje Facebook statusi floristice i dramaturginje Ide Jurjević.


Lucidne crtice iz života nastale na osnovi zgoda u cvjećarnici onkraj zagrebačkog Trešnjevačkog placa, iznjedrile su predstavu. Potvrda je to da su sumnje autora ovog teksta bile na mjestu; ima ljubavi na prvi pogled, ali bome ima ljubavi i na prvi, peti, ili onaj zadnji objavljen Facebook status! Recimo, onaj koji kaže: »S prve linije fronte moje i vaše nenormalne cvjećarne, mogu vam reći da su žene nepodnošljivo nadrkane kada im kažete: Ne. Dosta zanimljiva pojava.« Ili onaj koji iskreno veli: »Moram pit’ dječje riblje ulje, fale mi omege, i to s okusom jagode. Djeca ga navodno obožavaju. Kad podrignem poslije njega, što je neizbježno, imam filing da sam jela marmeladu od bakalara. Ne kužim današnju klinčad.« Ili ona (samo)kritika: »Ako je za vjerovati doktoru Freudu, netko s mojim imenom bi se trebao puno bolje zabavljati.«


Lucidne crtice iz života dramaturginje Ide Jurjević nastale na osnovi zgoda u cvjećarnici kraj zagrebačkog Trešnjevačkog placa / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Lucidne crtice iz života dramaturginje Ide Jurjević nastale na osnovi zgoda u cvjećarnici kraj zagrebačkog Trešnjevačkog placa / Foto Davor KOVAČEVIĆ





Ta cvjećarnica na Trešnjevci, taj Cvjetni atelier, u isto vrijeme i jest i nije nalik onoj opjevanoj u kojoj stoluje grupa TNT. Nije Jurjević Broj 1, dakako, ako ništa mlađa je i ljepša, ali ima tu sposobnost da poput starog paraplegičara iz stripa gleda svijet otvorenih očiju. Tko tu »zaluta«, neminovno ga sve dobre sile vuku do starog stolca u kutu, onog nalik brijačkom, u kojem je jednako udobno sjediti, slušati ili se ispovjediti. Makar i dakako, tu se prvenstveno navraća radi cvjetnih aranžmana. Katkad i muškarci…


Sreća s Coelhom


»Ulazi lik i nosi knjigu u ruci.


ON: Možete mi, molim vas zamotati knjigu, onako da bude ljubavno.


JA: Mogu, naravno.


ON (Vadi knjigu iz vrećice, na njoj piše Coelho: Alkemičar)


JA: O, Kuelja se čita??


ON: O, pa vi znate kako se to izgovara! Ja sam impresioniran, nisam znao da postoje cvjećarke koje čitaju.


JA: A ja sam iskreno ganuta da neki muškarac vjeruje da će ostvariti svoju ljubavnu sreću Kueljom.


Nije bio siguran što se dogodilo. Zamotala sam mu knjigu i rekla da ja častim .«


Začudan je i broj posjetitelja kojima je jednostavno, baš tu, pripelo.


»Ulazi on, klasični štreberski tip, u ruci kvalitetan fascikl. Kvalitetan fascikl najčešće znači inspekcijski nadzor. Toliko ga muljave po rukama, da mora biti čvrst, ako ne i postojan. Na brzinu, ali ne stilom Prljavog Harryja, više stilom inspektora Clouseaua, vadi značku i promrmlja nešto tipa: »Obrtnicu, molim!« Ja sam cool, uglavnom sam najcoolija kada je neka frka, to mi je velika mana:). Ladno procijedim: »Ja sam d.o.o.«. On se uzmuva, mrmlja si u bradu: »Kako sad d.o.o. Cvjećarna pa d.o.o.? To nije moja domena.« Nakon nekoliko trenutaka koja su trajala poput dvoboja u podne, sve do sljedećeg podneva, on se lomi, i promuca: »Znate što, ja sam samo ušao jer mi je sila na wc. Jel mogu?«


Humani WC


Ima nešto humano u tom wc-u. Ne može čovjek u isto vrijeme biti inspekcijska špija i trebati tvoje nusprostorije. To jednostavno ne ide, nije uobičajeno! Ovaj put je u njemu pobijedilo pišanja željno ljudsko biće. Imala sam sreću pa je iza sebe ostavio red, i spustio dasku. Najdraži inspekcijski nadzor ever!«


A zna samo biti i onako malo čudno.


»Čudan dan danas. Mjesto radnje: cvjećarna (tko ne zna, moja, u njoj radim i skoro po živim). Ulazi žena br. 1.


Žena: Dobar dan, imate li hranu za ribice?


Ja: Na žalost, nemam.


Žena: A za kornjače?


Ja: Pa ne, ovo vam je cvjećarna.


Žena (zbunjeno): Aha. A lak za nokte?


Nakon nekog vremena ulazi žena br.2.


Žena (nervozna, cupka, vrpolji se, zvjera okolo …): Pardon, mislila sam da je ovo cvjećarna.


Ja: ????«


Tako to zna biti kada ste, kako to lijepo Jurjević veli, hrvatski mali (p)oduzetnik koji se pita ima li negdje duhovita obnova umjesto one duhovne. Nisu, međutim, statusi bili rezervirani samo za one koji navrate. Nema tu kalkuliranja kad se piše o ocu, teti Lini, uspomeni na prvi poljubac, ili želji da se dobije kakav običan kompliment.


»Ne znam kako vama, ali meni nedostaju komplimenti licem u lice. Nedostaje mi i onaj običaj da ti frajer s bauštele nešto dobaci, da zazviždi. Kaj nisu to vesele stvari? Maloprije, prolazi gospodin koji je inače stanovnik obližnjeg doma umirovljenika. Ja sam bila na cesti, ispred cvjećarne, i on onako u prolazu osmjehnuvši se dobaci: »Pošto su vam te traperice?« »Nisu na prodaju,« odgovaram ja prilično nemušto. Kužite, odvikla sam se. »I bolje,« nastavlja gospodin, popravljajući nekadašnju, a sada sijedu tarzanicu. »Ionako me zanimaju samo noge.«



– Sve što znam o ljudima naučila sam u cvjećarni, slušajući njihove priče, promatrajući govor tijela. Ovaj posao je posao koji radiš manje više sam. Moja potreba za komunikacijom zapravo je stvorila tu potrebu da o nečem počnem pisati na Facebooku – veli nam za našeg posjeta Ida Jurjević.


Jednostavno, dok je izrađivala cvjetne aranžmane, znala bi se sjetiti koga pa pomislila kako je šteta da to ostane samo na razini njenog osobnog doživljaja. Nešto od toga stavila je na Facebook i shvatila da ljudi to vole.


– Ljudi zapravo vole taj moment ljudskosti. Danas je to jedino što možda stvarno imamo, što je stvarno naše i što nas stvarno čupa iz depresije, rutine, očaja. Taj moment da ljudi prepoznaju ljudskost, da prepoznaju toplinu, da prepoznaju to da ih netko prepoznaje. I tu se rodila ta igra između mene i mojih prijatelj na Facebooku koji su svi, manje-više, moji prijatelji iz realnog života. Shvatila sam koliko ljudima to rezonira, koliko im je to drago čitati, koliko im je drago nasmijat se. Nisam imala nikakve ambiciozne planove s tim, e utvaram si da je to literatura, to je jednostavno reportažna crtica iz života, manje ili više vješto napisana – kazuje Jurjević.


Kada se, pak, krenulo u projekt, svih pet žena bilo je odlučno da ne žele raditi predstavu obojenu feminističkim idejama, da se ne želimo baviti ideologijom i da se ne žele baviti borbom između muškarca i žene.


– Jednostavno smo htjele prikazati jednu žensku perspektivu žene srednjih godina kao što sam ja, koja je u svom životu prošla određene krize i gubitke. Zanimao me način na koji sam se izborila za sebe i svoje zdravlje, za to da uopće ostanem cjelovito ljudsko biće. Zanimalo me kako druge žene rezoniraju s tim stvarima koje sam prošla, s onim što je meni pomoglo. Koja je to vrsta literature i pomoći, jesu li to knjige, prijatelji, izlasci, jesu li to tulumi, ili seks. Što je kome onaj modus povratka sebi, modus u kojim zadržavamo tu neku svoju bit, unutarnji sadržaj koji čuvamo u kojoj god fazi i situaciji života se našli. Tekst je nastao našom suradnjom. Dala sam im statuse, literaturu koju sam čitala da bi sve to one provukle kroz svoju osobnost. Izašli smo van s tekstom koji je i moj i njihov, koji je zajednički jer se u tom tekstu može naći mnogo žena, a vjerujem i poneki muškarac – veli Jurjević.



Tu se emotivne kraste skidaju pred svima i to na način koji tjera ‘frendove’ da ih i sami skinu i to sa smiješkom na licu, ma koliko boljelo.


»Ima dana kada ideš, ima dana kada posrneš, a ima ih i kada padneš. Ima padova koji ne ostave nikakav trag, ima modrica, a ima i rana i ranica. Ima padova koji se ponavljaju, neobično, uvijek na istom mjestu. Ta se rana često otvori. Jednom kada konačno primjetiš da je to uvijek isto mjesto i ista rana, jebi ga, vrijeme je da joj se posvetiš. Ali ne na način da ranu kopaš, češkaš, gnjaviš, promatraš, hvališ se njome drugima, ne na način da po tisućiti put gaziš u isto mjesto. Ranu trebaš pustiti da zaraste bez ometanja. U miru i tišini, ili nekoj za ranu neopterećujućoj aktivnosti. I pustiti tu krastu da se gomila, da raste i stasa. I onda ju pustiti da otpadne. I ostaviti je tamo gdje je otpala.«


Ida Jurjević je vrsna floristica, ona koja ranom zorom kreće na veletržnice po materijal da bi od njega gradila i radila cvjetnu umjetnost. To joj je dala mati. Ida Jurjevića je i dramaturg, zaražena tekstom i zvukom odavna. To joj je, ako se genetika posve pojednostavi, dao otac, mag radiodrame Maks Jurjević.


»Ponekad, ali rijetko, sjetim se čuđenja, nevjerice, a i ponekog prezira kada sam nakon faksa odlučila raditi »prozaičan« posao rukama, sa cvijećem i ostalim stvarima koje se mogu u nešto pretvoriti. Čak mi je ostao u sjećanju jedan podrugljivi konstrukt da se bavim dramaturgijom hortikulture. Sada sa sigurnošću mogu reći da mi je moj odabir spasio živu glavu u doslovnom, a i prenesenom smislu, i uživam kada doživim da mi poneki od tih istih čuđača danas kažu kako bi rado došli k meni odmoriti mozak, i baviti se konkretnim radom. Ovo kažem bez gorčine, dapače, s puno dragosti i neke gorde poniznosti (znam, znam, kriva figura), i uživam kad vidim da volite to što nastaje. I svima želim isto, u bilo kojem kontekstu. Uz to, rad rukama poboljšava verbalnu i pismenu artikulaciju, što me isto krenulo u posljednje vrijeme. Dođe sve kaj ima doć, koliko god se tome uporno opirali«, zapisala je jednom Jurjević.


Tuš-kabina i bide


I istina je. Jer, u pismu dramaturginje hortikulture prepoznale su Marina Pejnović i glumice materijal za predstavu. Na temelju tog materijala, a skupilo se kartica i kartica, gradile su redateljica i glumice svoju priču na temelju svojih iskustava, doživljaja, svjetonazora. Pa ih gledamo na sceni, njih tri posve drugačije kako na različite načine pričaju o istom, o životima koji se raspadaju da bi ih se sastavljalo. Ima tu, kako pišu kritičari, neispunjenosti, izgubljenosti, hrabrosti, humora. Tko zna Idu, volio bi, zapravo, da je humora i više. S druge pak strane, za ništa se u predstavi začudo ne krive ni ideologija, ni muškarci koji, valja biti iskren, ovako kako se u predstavi govori i nisu u stanju govoriti. U Facebook zapisima ih ionako ima taman onoliko koliko su, koliko smo, zaslužili.


»Opet sam se usudila vodoinstalateru iznijeti svoju zamisao o tome kako kadu pretvoriti u tuš-kabinu i bide. Pogledao me tako tugaljivo i sažalno, s dozom roditeljske brige, kao da sam dijete koje je u bunilu ustvrdilo da ima lijek protiv raka.«


Ida Jurjević čini ono što većina nas na istom tom Facebooku tako ustrajno izbjegava činiti; bavi se svojim, a ne tuđim životima. Tu je negdje i odgovor na posve suvišno pitanje kakva je predstava.


»Ne znam padne li ikome na pamet kontaktirati nekog scenarista ili dramskog pisca da mu kaže kako je pogrešno usmjerio radnju oko nekog lika, da to nije dobro ni korisno. Evo npr., jel nekome palo na pamet pitat Homera kaj ta Penelopa ima čekat. Njemu da je stalo ne bi ga morala čekat, ne bi on tamo brijao s frajerima okolo po birtijama i putovanjima, nego bi lijepo bio s njom. Ovako samo sebe ponižava, umanjuje svoju vrijednost, gubi dostojanstvo, godine joj prolaze, odbija tolike udvarače koji su sigurno stoput bolji od tog kretena, i nikom niš. To je svakome nezamislivo, a nije im nezamislivo komentirat tuđe odluke, postupke i izbore. I to onako hrabro, odrješito i s uskličnikom na kraju komentara. Ja nemam taj problem jer imam odabrane kao prijatelje, a Penelopu sam odabrala slučajno, ali me još uvijek zapanjuje ljudska mudrost i odlučnost kad su u pitanju tuđi životi.«


Kazalište &TD ima lijepu, važnu predstavu. I nema ih uostalom puno da im je u temelju Facebook status. A nema ni statusa previše da im je u temelju čisto dobro. Ida Jurjević piše i o tome kako njena mama jaše radiovalove….


– Stalno slušam radio, stvar je navike, odrasla sam uz radio, i to mi je zbilja prva stvar kada počnem s radnim danom. Svira tako radio, i na njemu prilog o zahvalama. Ideja je da se ekipa javlja i javno zahvaljuje osobama koje su im važne. I naravno, javi se žena i krene zahvaljivati. I naravno, krene zahvaljivati svojoj mami. Ja pomislim, jebi se. Suze su već u grlu. I kaže ona sve riječi koje treba reći, kako je mama super, uvijek nasmijana, vesela, podrška, kako je uz nju život lakši. Tu već steže u grlu opako, trese mi se brada. Kako nema tog problema koji mama ne rješava. Ja kužim da se moram maknuti u WC, jer maskara kreće puštati crne suze. I pita je voditelj: »Ok, lijepo ste to rekli, još molim vas ime vaše mame, da ona čuje vašu zahvalu.« I žena kaže: »Moja mama se zove Zlata Jurjević.« Tako se, naime, zvala i moja mama, odnosno očito se još uvijek negdje tako zove, i ono što sam sigurna, jako dobro jaše radijske valove!«


Zlata Jurjević jaše radiovalove….


– Isto se smijem kao i ona, a što bolje na svijetu mogu poželjeti? – kazuju glumice na sceni za predstave, kaže Ida.